Mejnstrim mediji su poput oglavine ["konjske naočari"]. Pokazuju samo ono što vladajuće elite žele da se pokaže. To je tako na lokalnom i globalnom nivou. Zanimljive stvari se dešavaju u Egiptu, sigurno ne beznačajnoj zemlji Bliskog istoka, a da se malo od toga probije u mejnstrim.
CNN će vas rado obavestiti o problemima pešaka u Kairu, pa čak i o hapšenju reformski nastrojenog izdavača [bez follow up-a, da je čovek pušten dan kasnije], ali vas neće obavestiti o talasu anti-vladinih demonstracija, uprkos zabrani političkih skupova, i brutalnom razbijanju istih. Naravno, nije uputno ljutiti starog prijatelja Hosnija Mubaraka, kome je nedavno odstranjena žuč. Osim toga izveštavanje o tome može stvoriti utisak da je nešto pogrešno u zemlji u kojoj je zagarantovana minimalna mesečna zarada čitavih 35 egipatskih funti [~6,5 $], a neskromni radnici traže povećanje na 1200 [~220 $]. Da nešto možda škripi u zemlji koja je u vanrednom stanju od 1981, gle slučajnosti, od iste godine od kada je aktuelni predsednik zajašio fotelju [poslednji put produženo na dve godine 28. maja 2008. Da l' da viknem "sitno"?].
Upravo taj odnos, tipa "naš kučkin sin" je, u nedavnom intervjuu londonskom Gardijanu, dirnuo Mohamed Elbaradej, bivši direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju i laureat Nobelove nagrade za mir 2005.
##### "Postoji potreba za re-evaluacijom... ideja da je jedina alternativa autoritarnim režimima [Osama] Bin Laden i kompanija je pogrešna, ipak nastavljanje sadašnjih politika će dovesti do ostvarenja tog predskazanja," rekao je. "Ja vidim porast radikalizacije u ovom delu sveta i ja razumem razlog. Ljudi se osećaju potlačeni od njihovih vlada, osećaju se nefer tretirani od spoljnjeg sveta, oni se bude ujutro i šta vide - vide ljude koje ubijaju, sve muslimani iz Avganistana, Iraka, Somalije, Darfura." ***
***** "Zapadna politika prema ovom delu sveta je potpuni promašaj, po mom mišljenju. Ona nije zasnovana na dijalogu, razumevanju, podršci građanskog društva i ovlašćivanju naroda, nego je rađe zasnovana na podržavanju autoritarnih sistema dokle god se nafta ispumpava."
Šesdesetsedmogodišnjak je dodao: "Ako se kladite na individue, umesto na narod, propašćete. A zapadna politika se do sada uvek kladila na individue, individue koje nemaju podršku svog naroda i koje su svakodnevno diskreditovane."
Popularnost predsednika Irana, Mahmuda Ahmedinedžada i vođe Hezbolaha, Hasana Nasrale, rekao je, treba gledati kao na poruku Zapadu da njegova "politika ne dotiče ljude. Politika bi trebala da bude: "Mi brinemo o vama, o vašem blagostanju, mi brinemo o vašim ljudskim pravima.""###
Svakom sa tri zrna soli u glavi i poznavanjem političkih prilika u tom delu sveta ovo je zapravo konstatovanje očiglednog, naravno samo ako je spreman to da prizna. Mislim da treba biti talentovano slep pa ne primećivati selektivnost u kritikama stanja ljudskih prava [naročito prava žena] u regionu. Problem je što je ta miopija pandemična na Zapadu [+ mediji kao oglavina], a ta hipokrizija vrišti u lice svima na Bliskom istoku.
Naravno Elbaradej je u intervjuu govorio i o "slonu u sobi", ali je, pretpostavljam uredništvo Gardijana to našlo nepotrebnim da štampa, te je novinar koji je napravio intervju, Džek Šenker, objavio integralnu verziju na svom blogu.
*** "Tako da je lako reći i to se može čuti sve vreme da postoji zavera Zapada protiv islama, protiv Arapa. A taj sistem nije održiv; ljudi govore o "klešu civilizacija" i toj vrsti stvari, a nema kleša civilizacija - to je samo pitanje mogućnosti da razumemo jedni druge i stvaranja uslova u arapskom i muslimanskom svetu da mogu da se pridruže ostatku sveta u zajedničkom kretanju ka naučnim, tehničkim, sociološkim i političkim razvojima.
To se ne dešava iz dva razloga. Postoji Palestinsko pitanje koje je crvena marama za svakog Arapa. To je osećaj poniženosti. Bio je skoro jedan članak u Foreign Affairs koji kaže da postoje tri grupe zemalja: Arapske, koje se osećaju poniženo i ljute su, Indija i Kina, koje osećaju samopouzdanje i Zapad koji se oseća uplašeno. Ja mislim da je to dobar opis. Mnogo je ovde poniženja i ljutnje, počevši, naravno, od Palestinskog pitanja i ne možete sakriti glavu u pesak od njega. Ukoliko ne nađete fer i pravedno rešenje tog pitanja ljudi ovde će se uvek osećati poniženo, a problem će biti korišćen kao izgovor arapskih vladara za njihovu nesposobnost.
Onda, naravno, tu je pitanje Iraka i Avganistana. *****
### Ne možete samo pričati o ljudskim pravima. Na primer, Zapad govori mnogo o izborima u Iranu, ali oni barem imaju izbore - gde su izbori u arapskom svetu? Ako zapad ne govori o njima kako može imati bilo kakav kredibilitet? Rekao sam to mnogo puta mojim prijateljima na Zapadu. Postoji potreba za re-evaluacijom, a ideja da je jedina alternativa autoritarnim režimima [Osama] Bin Laden i kompanija je pogrešna, ipak nastavljanje sadašnjih politika će dovesti do ostvarenja tog predskazanja. Samo ako ovlastite liberale, ako ovlastite umerene socijaliste, ako ovlastite sve segmente društva, samo tada će ekstremisti biti marginalizovani.#####
Zvezdice i znak # vam mogu dati ideju kako je intervju u Gardijanu redigovan, jer bi možda integralna verzija bila too much za zapadne čitaoce.
------
Informacija da se Mohamed Elbaradej sprema za kandidaturu na predsedničkim izborima u Egiptu sledeće godine je, vidim, zapljusnula i ostrvo Srbiju. Čitajući je pitam se da li bi uopšte bila objavljena da nije "zanimljivosti" da je započeo kampanju na Fejsbuku.
Blic piše: Analitičari smatraju da bi Elbaradej mogao da ima uspeha na predstojećim izborima, jer je privlačan Egipćanima zbog toga što je civil u zemlji u kojoj dugo vladaju vojnici i zato što je neukaljan optužbama za korupciju.
E sad, ja bih jako voleo da upoznam analitičare koji su tako široke ruke sa Elbaradejevim šansama na izborima, a istovremeno slepi za sitnicu od prepreke koju za njega predstavlja egipatski Ustav. Naime, to štivo kaže da nezavisni kandidati moraju dobiti 250 potpisa izabranih predstavnika naroda, mož' na nivou oba doma parlamenta, mož' na lokalnom nivou. Ako se zna da je u parlamentu sa 454 sedišta svega 121 opozicionar, od toga samo 24 nezavisnih i da dominacija NDP-a [Nacionalne demokratske partije], na čelu koje je preCe'nik Hosni Mubarak od 1981. [kao što je na čelu države od iste godine] nije ništa drugačija ni na lokalnom nivou, onda se može shvatiti da to može biti "mali" nepremostivi problem. Taj problem nije samo El Baradejov, nego i drugog potencijalnog nezavisnog kandidata Amra Muse, bivšeg genseka Arapske lige, koji je takođe vrlo popularna ličnost u Egiptu.
Da režim zazire od Elbaradejeve [internet] popularnosti pokazuju preventivne podrške Mubaraku i odbijanje pomisli da neko drugi može voditi zemlju od strane [o tempora, o mores] državnih sindikata. Za to vreme ga državni mediji proglašavaju izdajnikom [klasika].
Ništa nije nemoguće, pa ni da se desi "ustavna revolucija", koja je preduslov Elbaradejeve kandidature i time od strane Blicovih "analitičara" dodeljenom izbornom uspehu. Međutim, za to treba veliki pritisak odozdo, koji u uslovima vanrednog stanja nije tako lako postići. Zapad i zapadni mediji bi mogli svakako da pomognu, ali ne treba zadržavati dah čekajući na to - dokle god se ona lažna naracija "ili diktatura ili islamizam" ponavlja ad nauseam.
Osim toga, oni koji su šetali ulicama Beograda 96/97, samo da bi izboksali milost da se priznaju izborni rezultati, bi morali biti svesni kako Zapad nerado uznemirava "faktore mira i stabilnosti".
--------------------------------
Beleške na margini
Moje mišljenje o Elbaradeju je prilično ambivalentno. Pokazao je više od rudimenta kičme [i mnogo više toga u odnosu na recimo Hansa Bliksa] kada je Vašingtonsko-Londonsko-Madridsko zločinačko udruženje radilo na lažnom pretekstu za rat u Iraku [ruku na srce njegov zadatak je bio lakši od Bliksovog]. Da li je mogao više? Mislim da je mogao, ali valjda u cilju reizbora nije tu bandu raskrinkao kao lažove dovoljno jasno i glasno. A bilo je prilike, setimo se samo slučaja aluminijumskih cevi [da parafraziram Arija Flečera iz tih zvezdanih trenutaka: "CIA kaže da nisu pogodne za centrifuge, Elbaradej kaže da nisu pogodne za centrifuge, Irak kaže da nisu za centrifuge. Čejni, Kondoliza Rajs, Kolin Pauel i Džudit Miler kažu da jesu. Odlučite kome ćete verovati]. Da ne pominjem nespretne falsifikate o uranu iz Nigera.
S druge strane Elbaradejevi, iako u medijima redovno do neprepoznavanja spinovani, izveštaji o iranskom nuklearnom programu su fakat bili dosta dobro balansirani da ne omoguće ratnim huškačima [opet lažni, treba li reći] pretekst za rat. No, ni tu nije bio baš skroz dosledan, pa je van svih pravila omogućio da to pitanje dospe do Saveta bezbednosti. Međutim, jopet u poređenju sa novim šefom Međunarodne agencije za atomsku energiju Elbaradej je emanacija poštenja.
U svakom slučaju više bih voleo da vidim njega kao predsednika Egipta, nego x-ti mandat Hosnija ili prvi sina mu.
***
Pre par godina, preporučujući mi film Rendition prijatelj mi ga je ispričao u sitna crevca. To meni ne predstavlja problem u životu. Naime, nikad mi niko ne može tako dobro ispričati film da mi gledanje bude dosadno, naravno, pod uslovom da film po sebi nije dosadan. Uostalom, znao sam fabulu radnje iz nekoliko prikaza filma koje sam pročitao, pa i Fiskijevog.
Elem, sledećeg dana se učlanih u najbližu mi novosadsku DVD-teku i izvadih film. Film je, za one koji ga nisu gledali, o tom lepom običaju CIA da otme čoveka i pošalje ga u prijateljsku zemlju [ponekad i ne tako prijateljsku, npr. Siriju] u kojoj može biti "legalno" mučen dok ne prizna sve što se od njega traži.
Jedan od likova u filmu je ćerka tipa koji supervizira & sprovodi torturu nad glavnim karakterom u, kako scenario kaže, "neimenovanoj severnoafričkoj zemlji" (Fisku liči na Maroko, ali 'ladno može biti i Egipat). Ona beži sa od kuće sa svojim mladićem budućim bombašem samoubicom, čega ona nije svesna. U toj paralelnoj priči filma ima jedna scena u kojoj se studenti spremaju na demonstracije i u kojoj [mislim, sceni] oni učestvuju. Elem, pričajući mi film, moj prijatelj mi je rekao da studenti uzvikuju "Alahu ekber" i "islamističke parole i onako se pale za te demonstracije..." Međutim, u filmu studenti NE UZVIKUJU "Alahu ekber", a parole su bile sadsevišenesećam ali tipa hoćemo slobodni univerzitet ilineštotako, sasvim sigurno nisu bile islamističke. Bilo mi je zabavno [i tužno] to otkriće blagog rasizma u mog prijatelja. Mislim, ako se njemu, a on je dosta dobro obavešten i naputovan čovek, (pri)čini(lo) da arapski studenti ne mogu vikati drugačije parole od islamističkih šta onda očekivati od manje obaveštenog i naputovanog sveta? Doduše, ostaje nada da pažljivije čitaju titlove od mog prijatelja.