Obrazovanje: put, a ne cilj

U jednoj grupi je primjerak od 200 ljudi. Svi su zavrsili srednju skolu i rade kao auto- mehanicari. Sad neki su bolji neki gori, nebitno.
Druga grupa ima isti broj ljudi; zavrsili su visu ekonomsku. Rade u administraciji. Privatnih firmi, il' drzavnih, opet nebitno.
Treca grupa su fakultetski obrazovani ljudi. Fakultet filozofije; Vecina ih radi u prosvjeti. Kao ucitelji srednje, il' osnovne skole.
Cetvrta grupa, brojcano ista kao predhodne tri, sastoji se od ljudi sa titulama doktora. Rade vecinom kao profesori, neki se bave istrazivackim radom. Doktorat moze biti iz oblasti prirodnih, ili drustvenih nauka, opet nebitno.
Svaka od ovih grupa, manje vise ima znanje u oblasti u kojoj su, hajde kazat cemo- experti.
Znanje podrazumjeva kolicinu informacija i naravno iskustvo.
Kad bi sad pravili istrazivanje koliki procenat ljudi iz svake grupe je pojedinacno spreman priznati da je u krivu, naravno uz validne dokaze, mozda rezultati ne bi pratili logiku.
Logicno bi bilo da sto je vece znanje, ljudi su vise otvoreni prihvatiti da su, eto, pogresili. Logicno bi bilo zakljuciti da je najveci broj onih koji su otvoreni za drugacije misljenje, bas oni koji imaju vece obrazovanje.
Da li je bas tako?
Da li je ljudska sujeta obrnuto proporcionalna nivou znanja, ili ako hocete- nivou obrazovanja?
Moje licno iskustvo me uci, da nije bas tako. Sta vise, cini se nekad da nivo obrazovanja ili nivo znanja ima negativan uticaj na ljude da bi prihvatili kako su u krivu. Sto je nivo znanja ili informacija veci, to je manja spremnost da se prihvati kako smo, eto zaboga, pogresili.
Vec sam jednom pisao o knjizi koja zakljucuje, prilicno porazavajuce, kako je prognoza gora sto je expert veci.
Neki ljudi koji imaju izuzetno mnogo informacija, svoje informacije prihvataju veoma selektivno. Uvijek traze one informacije koje bi potvrdile njihov stav, dok, svijesno ili ne, one ostale, jednostavno ignorisu.
Sto si vise naoruzan informacijama, to ti je teze da vidis kako si u krivu.
U zelji da dokazes kako su svi labudovi bijeli, trazis bas te bijele labudove. Svaki novi nadjeni bijeli labud te zakopava dublje u rovove tvojih stavova. Slabo kome padne na pamet da bi najbolje bilo potraziti upravo crnog labuda da dokazes da si u pravu.
Ako nivo znanja, informacija, il nivo obrazovanja bas i ne utice na nasu sujetu, cemu onda skole, bilo srednje, bilo vise, bilo fakulteti?
Ko bi od nas polozio, sa istom ocjenom, srednjoskolski ispit iz matematike pod uslovom naravno da mu matematika nije dio danasnjeg posla (rutine), il nije ljubav iz srednjoskolskih dana?
Da li bi dobili istu ocjenu kao onomad iz biologije u cetvrtom srednje, ako ste danas istoricar?
Ne treba puno logike da se zakljuci da bi ogromna vecina nas uradili iste ispite losije.
Ako nas skole uce da samo prolazimo testove iz predmeta da bismo isli dalje, a onda sve te informacije poslije zaboravimo, cemu sve to?
Na kraju krajeva, ko moze ocekivati od bilo koga da jednom nauceno uvijek zna, pa makar ga probudili usred noci?
Cilj skole jeste da daje obrazovane ljude a ne informisane, ali nazalost malo ko to ustvari i radi.
Ovu pricu napisao sam razocaran dvojicom ljudi, obojica doktori iz svoje oblasti, koji ne pricaju jedan sa drugim.
Pricu sam napisao i pod uticajem mog prijatelja koji mi nedavno rece kako mu je stigla "depesa" da klinci treba da urade sto gore sample test, kako bi iduce godine imali sto veci progres te na osnovu istog skola dobila vece bonuse.
Covjek uci dok je ziv, i umre glup. Covjek se obrazuje za cijeli zivot, ne da bi se ikad smatrao stoposto obrazovanim, vec da bi bio svijestan da obrazovanje traje cijeli zivot. Ko jednom pomisli da zna sve, da nista nije ostalo, taj ustvari ne zna nista. Biti obrazovan znaci biti svijestan da koliko god znanja imali iza sebe, ono sto je ispred nas je uvijek vise i vaznije.
Sokrat, ako je vjerovati Platonu, jednom je rekao: "Ja znam da ne znam nista".
Ne mislim da je Sokrat mislio da je ustvari neznalica, vec da je znanje uvijek "nista" u odnosu na ono sto sutra mozemo saznati, tj. od drugih nauciti.
Jedan nobelovac iz oblasti fizike, nazalost ne mogu se sjetiti imena, jednom je rekao, parafraziram: jedini put ka napretku je moguc ako nadjemo najbrzi nacin da dokazemo da smo u krivu.
Sam sebe nekad uhvatim u vlastitom neobrazovanju. Moja diploma nije ogledalo mog obrazovanja vec samo vlastite upornosti.
Ako imate klince, na vama je odgovornost da ih ucinite obrazovanim ljudima, bili oni sutra mehanicari, ekonomisti, ucitelji ili profesori biologije, vjerujte skola ce im dati samo informacije.
To je nazalost pola puta, sljedeca polovica vodi ka obrazovanju ili aroganciji, nebitno od toga kakva ce im diploma visiti na zidu, il kupiti prasinu u nekoj fijoci.

P.S
Imao sam obicaj nekad u sitne sate pretociti misli u rijeci. Nekad bi to bile pjesme ljubavne nekad samo moja razmisljanja. Tako sam pre nekoliko godina zapisao da je znanje divno predvorje u kom crpis snagu, u kom shvatas svu svoju malenkost i iz kog izlazis bolji, svestan da uvijek postoji jos. Od svih relligija na svetu najgora je neznanje koje radja predrasude koje su taman bunar bez dna iz kog uvek nalazimo izgovore kojih se na svetlu stidimo...

Danas, eto tacno pet godina kasnije, svjestan sam da, koliko god znao vise, vaznije je ono sto stoji ispred da bude nauceno.
Ako vec stojimo u mraku ne okrecimo glavu od fenjera koji svijetli jace, samo zato sto isti nije u nasim rukama.