Autor: Rodoljub Šabić
Još krajem leta 2008. godine na adresu Ministarstva finansija, ali i drugih ministarstava i velikih budžetskih korisnika stigla je jedna zanimljiva inicijativa pod neobičnim imenom - „Linija 481". Inicijativu je potpisalo deset nevladinih organizacija iz devet gradova Srbije, a zasnivala na ozbiljnom analitičkom projektu Centra za razvoj neprofitnog sektora, Transparentosti Srbije i iz Instituta za održive zajednice realizovanom uz pomoć Fonda za otvoreno društvo.
Svoje pomalo neobično ime projekat duguje jednoj klasifikaciji u budžetu Republike Srbije - "481 - dotacije nevladinim organizacijama". Inače, iza linije 481 u godini koja je prethodila projektu (2007.) "krilo" se oko 65 miliona evra. U dve sledeće godine taj će iznos biti, pogotovo u eurima, manji ali nipošto zanemarljiv. U prošloj godini iznosio je negde oko 40 miliona evra. Inicijativa je imala za cilj da ukaže na to da je glavni problem sa linijom 481 prividna transparentnost odnosno to što ona stvara potpuno iskrivljenu sliku o korisnicima budžetskih sredstava. Faktima je potvrđivala da sa linije 481 odnosno "dotacija NVO", samo oko četvrtina sredstava ide nevladinim organizacijama, dok ostatak novca odlazi političkim strankama, verskim zajednicama, sportskim organizacijama i sl.
S formalnog aspekta nije reč o korišćenju sredstava bez osnova. Ali, iako u krajnjoj liniji ni npr. crkva ili političke stranke nisu vladine organizacije, izvesno je da bi jako malo prosečnih građana ove zemlje pretpostavilo da se iza lavovskog dela sredstava sa pozicije „dotacije NVO" zapravo nalaze izdaci za potrebe crkve ili političkih stranaka. Utoliko pre, što ovi subjekti imaju, posebnim zakonima utvrđene, osnove u budžetu sasvim nezavisne od linije 481.
A bitnije od predloga da se izmenom odgovarajućih propisa i "čišćenjem" linije 481 tako da bude jasno da se na istoj nalaze samo sredstva koja se zaista odnose na NVO, bilo je to što je inicijativa sadržavala i predloge da se ubuduće dodela ovih sredstava vrši na osnovu javnog konkursa, a da se sa primaocem dotacije zaključuje ugovor koji će obezbediti njegovu odgovornost za (ne)ostvarivanje ciljeva, da se obezbedi javnost kriterijuma na konkursu, javnost podataka o iznosu sredstava koja su data kao dotacije i javnost podataka o ostvarenim ciljevima.
Dakle, korisnici sredstava su, onima koji su odgovorni za zakonitu upotrebu istih, sugerisali principe čistih računa, odgovornosti i javnosti. Obrnuto bi bilo logičnije, ali kad već odgovorni nisu dali inicijativu, logično je bilo da je bar bez odlaganja i rezerve prihvate.
Ipak, nije bilo tako, i izostao je odgovor. I pre desetak dana inicijativa je ponovljena. Videćemo hoće li ovaj put biti usvojena, ali već sada neko duguje objašnjenje zašto do sada nije. Ne zbog deset NVO koji su je podržali prvi put, ni zbog bar deset puta po deset NVO koji su je sada podržali, već zbog notorne istine da je nedovoljna transparentnost budžeta izvor mogućnosti za raznorazne aktivnosti koje izvesno nisu u interesu onih koji ga pune - građana Srbije. A nezavisno od toga da li je reč o neracionalnom trošenju, zloupotrebama, korupciji ili kriminalu, moralo bi biti nesporno da je obaveza države da prostor za takve aktivnosti što je moguće više suzi.