Onomad, dok sam jednom rukom peglala, drugom pokušavala da ne sapalim večeru, a trećom kačila novi turnus veša, na prozoru u svet, zvanom televizija, počeo je dnevnik, kome sam mogla da posvetim samo jedno uvo, jer je drugo očekivalo poziv poslodavca, u cilju slanja izveštaja o potencijalnom referendumu na temu slovenačko-hrvatskog pograničnog čupetanja.
- Maaama! Gde su moje čarape?
- U fioci.
- Gde je fioka?
- U ormanu u hodniku.
- Gde je hodnik?
- Ućuti već jednom, gledam dnevnik...
Tu negde je već dnevnik dobio neviđeni zalet, jer su sindikalisti urlikali zbog najavljene penzijske reforme, ali su morali da skrate doživljaj jer je već potpisivan novi sporazum o ograničavanju nuklearnog naoružanja, doduše u par slika, s obzirom da je na red stiglo pitanje da neće možda da nas iznenade vanredni izbori na sunčanoj strani Alpa...
- Maaama! Ja bih kod frizerke...
- Ne radi noću.
- Ali, vidi kolika mi je kosa...
- Ućuti već jednom...
- Zakaži mi za sutra...
- ...vidiš da gledam dnevnik.
Sva sreća da je cvilež Malog sina nestao u fejd autu, jer je na ekranu već cikala opozicija, letela ultimativna pisma, utrčala je i obaveštajna služba, tol'ko da nam ne bude dosadno, a u redu je već čekao predsednik jedne od komšijskih država, kad se usred srede dnevnika petkom, pojavio Enes. Enes Mašić. Njegovu pojavu sa neizbežnim brkovima je pratilo dramatično pitanje, »Postaje li Slovenija država maminih sinova?« Enes je raširenih laktova dominirao trpezarijskim stolom na ekranu, a ja sam prilepila peglu na izveštaj o pograničnoj frci. Bivši potpukovnik JNA i njen pilot Enes je bio obučen u tegetnu trenerku, koja se caklila tako visokim procentom plastike da bi u njoj mogao da ode i na antarktičku ekspediciju. Ispod nje je snežnobelila još sportskija majica, a u pozadini je prekrštenih ruku, sramežljivo u ekran s one strane, virila podrška u liku Enesove bolje polovine.
- Maaama! Kad će večera?
- Večeras.
- Maaama, napravi uštipke!
- Hoćeš li ućutati...
- Ja bih uštipke...
-...već jednom, gledam dnevnik...
Dramatičan spikerkin glas je nastavio sa podizanjem tenzije, a na temu sve većeg broja maminih sinova u Sloveniji, nesposobnih za život, naravno, bez mama, kojim povodom je u okolini Ljubljane i otvorena kadetska škola za njihovu preobuku, odnosno upoznavanjem sa životom u liku i metodima potpukovnika Enesa.
- Mamaaa, vozi me u centar...
- Vozi se sam, eno ti ga centar u susednoj ulici.
- Pada kiša...
- Nećeš se istopiti.
- Sestru si vozila, vooozi me!
- Hoćeš li ućutati već jednom...
- Zakasniću...
- ...gledam dnevnik.
...u kojoj penzionisani potpukovnik JNA, na čistom bosanskom ometenom sa par slovenačkih poštapalica, vodi kadetsku školu, zasnovanu na ideji ovdašnjeg psihologa, kog su očajni roditelji zvali jer njihovi veliki sinovi nikako da odrastu. Shodno tome su otvorili pomenutu školu za kadete, u kojoj se od maminih sinova prave muškarci. Bar tako obećavaju u dnevniku, dok Enes tvrdnju podržava, dodavši da prvih nekoliko maminih sinova tu već živi sa ciljem da nauče da budu bez mama.
»Majke su ih skroz upropastile«, klima Enes zabrinuto, dok kadeti oko njega peru sudove, usisavaju i uče od Enesove, hidrogenom ulepšane, žene da seckaju lukac.
- Maaaama, kolika je godišnja proizvodnja uglja u Africi?
- O čemu ti pričaš?
- U Africi...
- Hoćeš li ućutati već jednom...
- U domaćem piše pitanje...
- ...gledam dnevnik.
Enesov tretman traje tri pune godine, nakon kojih će iz njegove kadetnice izaći tridesetogodišnjaci i malo jače, verovatno sa čvarcima na ramenima, koji će svedočiti da su konačno odrasli i da se na ovom belom svetu snalaze i bez mama. Doduše sa oslabljenim slovenačkim, ali muški. Brkato.
- Maaaamaa! To nisu bele čarape...
- Pa šta?
- Ne mogu da treniram u njima...
- Otkud ja znam gde su tvoje čarape, što ih nisi odneo u veš na vreme i ućuti već jednom, sa'ćeš kod Enesa u školu!