Branko Kraljić je dobio žuticu. Upoznao sam ga kasnije, dok je sa povišenim bilirubinom sedeo u trpezariji Garnizonske ambulante Črnomelj i očajnog izraza lica pušio. Bio je pristojan čovek, jedan od onih koji vole Idole, naročito njihove spore, plačipičkaste pesme. Tvrdio je da su one imale vidnog učinka na njegov erotski život. U ambulantu je voleo da dođe zbog svog bilirubina o kome je rado pričao, i zbog prijatne mogućnosti nesmetanog kupanja koje je pružao stacionar.
Moje avanzovanje iz biblioteke u ambulantu ostavilo je upražnjeno mesto u vojničkom klubu. Otišao sam kod kapetana prve klase Stojanova i rekao mu da bi moj idealni naslednik bio vojnik Kraljić. «On je opštinski sudija, druže kapetane», rekao sam mu, «ozbiljan je čovek, zna sa knjigama, može da vam bude od pomoći itekako». Kapetan Stojanov je bio mudar čovek i poslušao me je.
Od tog trenutka vojnik Kraljić je preuzeo Dnevnik Tomasa Mana i brigu o razglasu iz koga je dva puta dnevno puštao Hej Sloveni.
I ja sam tada pušio. Najčešće danhil sa koga sam prešao na vinston. Ponekad sam zavijao mirišljavi duvan koji mi je zajedno s mašinicom i hartijom poslao poštom Aleš, bivši vojnik zahvalan što je i posle Barnijevog skidanja mogao da nastavi da se tušira u stacionaru.
Kraljić je imao devojku. Ona je često dolazila za vikend angažujući jednu od četiri sobe u lokalnom motelu. Moja nije dolazila nikako. Najviše zbog toga što me je ubrzo nakon početka služenja vojnog roka šutnula. Uradila je to putem pisma. Najpre tako što mi ih neko vreme nije pisala, a onda je stiglo ono u kome mi je objašnjeno da su se «desile neke stvari koje su za nju bile vrlo zbunjujuće».
Kraljić je (iz razloga koje sam nekada znao, a koje sam u vojsci, zahvaljujući neslanoj šali svoje zlehude sudbine - zaboravio) voleo svoje vikende u lokalnom motelu.
«Oženiću se!» rekao je jednog dana. Sedeli smo na balvanu pored barake u kojoj se prodavalo pivo i napolitanke. Bio je prisutan i desetar Savić sa Umke. Njega je takođe ostavila devojka. Imao je svetlu kosu i rumene obraze. Nikad ne biste mogli da otkrijete kakav se nemir krio u njegovom ranjenom srcu. "Oženiću se", ponovio je Kraljić. Savić s Umke pljucnuo je malo piva. «Koji će ti to kurac?», rekao sam ja.
«Dobiću deset dana odsustva!» poentirao je Kraljić.
I stvarno je tako bilo. Posle deset dana vratio se podjednako nesrećan i sa povišenim rezultatima jetrenih proba, kao i pre.
Nastavio je da provodi popodneva i večeri u našoj trpezariji. Imao sam dil sa par vojnika iz kuhinje. «Dva dana poštede od teškog fizičkog napora» za paket u kome je bilo nekoliko smrznutih pilića, smrznute pite s višnjama, konzerve sardine i paštete, i jabuke. Aleksić, u civilstvu fudbaler, zdravi bolesnik, spremao je te đakonije u našoj kuhinji. Trudio sam se da u ambulanti uvek bude par zdravih bolesnika. Oni su čistili, glancali i bili srećni što mogu da se odmore od atomske s leva. Kraljić nije bio koristan u našoj simbiotičnoj organizaciji, ali svi su se navikli na njega. Pričao je kako se sa svojom devojkom, sada suprugom, šetao Svačićevim trgom u Zagrebu dok su mu prijateljice noći govorile: «Poštovanje, gos'n sudac!». Imao je kasnije muke da objasni devojci da im je prekršajno sudio a da nije bilo nečeg drugog.
Inače, na Svačićevom trgu koji je blizu zagrebačkog kolodvora, stanovao je tada moj prijatelj, reditelj kratkih umetničkih video formi Hrvoje Horvatić, pravoslavac, prva krštena duša u Hramu Svetog Save. Umreće od pneumonije u Londonu, nekoliko godina kasnije.
U vojsku sam krenuo kao apsolvent medicine. Imao sam još hirurgiju, ginekologiju, pedijatriju i sudsku. Sedeći u biblioteci, jedne zimske večeri, okružen sa 6 novih romana Erika Lusterbadera, pomislio sam da nikada neću završiti fakultet i da ću ostaviti kosti u Beloj krajini, delu Republike Slovenije u kome je živelo pretežno srpsko stanovništvo. Onda sam skupio sve te romane, i Knjigu žalbi Mome Kapora, i biografiju žene Ernesta Hemingveja, Meri Velš Hemingvej («Kako je bilo»), i umesto svega toga na svoj uski radni sto, pored pisaće mašine stavio udžbenik Hirurgije (Petković, Bukurov i saradnici). Od tog momenta sam, podvlačeći redove teksta, promenio tok vremena. Umesto tek, svaki mi je dan postao već. Vreme mi se ubrzalo do mere da sam jedva uspeo da završavam sve što je trebalo. Iz vojske sam položio hirurgiju i ginekologiju. I spremio pedijatriju. Nju i sudsku medicinu položio sam već posle mesec i po dana od skidanja. Dok sam se bavio ubrzavanjem vremenskog toka, vojnik Novica Karać iz Zenice trudio se da bude nenametljiv. Dolazio je i nestajao u mraku bioskopske sale i ostave u kojoj su stajali koturovi filma «Sledeće godine, ako sve bude u redu» sa Izabelom Ađani, šahovske table i reketi za ping pong. Karać je voleo Led Cepeline mnogo više nego ja. Meni se tada sviđala pesma «Znam za sve sam kriv» od Halida Bešlića. A Kraljić Branko, sudija iz Zagreba, opet, nije mario za nju. On je voleo «Hajde sanjaj me sanjaj» od Idola. Ispričao sam mu kako smo je Srdjan i ja napisali u bašti kafane Kragujevac, u Beogradu, na Zelenom vencu, inspirisani pesmom «By This River» Brajana Ina, sa ploče «Before and After Science». Dok sam mu objašnjavao, mahao sam rukama unoseći se u opisivanje stvaralačkog procesa. To se dešavalo u mojoj i Popovoj sobici u kojoj sam živeo i radio od kako sam dopao ambulante. Kraljić je sedeo na Popovom udobnom bolničkom krevetu. Levo od njega lavabo. Desno mali pisaći sto. Iza, vrata sa zalepljenom Lonny Chin, Plejbojevom mis januara 1983. Mis je bila ozbiljna, dugačka i crnomanjasta. Na dupetu joj je bio pečat Popovog faksimila: Dr Branislav Popović, stomatolog.
Prozor vojničke sobe imao je venecijaner, vrlo modernu spravicu. Jednim pokretom ruke proizvodio sam da popodnevno svetlo prospe svoje prašinaste prugase zrake po krevetima, lavabou i po mis decembra.
(nastaviće se, možda)