Neobično je tiho za subotu veče na College Street-u. David je već ugovorio sa nekim prijateljima pa prvo njih srećemo. On ima mnogo prijatelja, i svaki put kad ih sretnem to su druga lica. Prijatelj je animirana plavuša koja je lepo raspoložena i ima neobično široke crne zenice usred svetloplavih očiju. Možda je u pitanju prirodni high - uvek treba ostaviti bar jednu mogućnost za čuda, kao poslednju jabuku na drvetu, je moj brend optimizma. Toliko je neobična ta crno-plava kombinacija, crna rupa usred sunčanog neba, postavljam pitanja da bih nastavila da je gledam, i ona veselo odgovara. Njeni prijatelji su isto veseli. Svi smo veseli.
Mesto na koje smo David i ja često išli je zatvoreno. Nije nam puno značilo ali gubitak je gubitak. Ćutimo. Plavuša predlaže sledeće mesto. Na drugom spratu, plavo okrečena veća dnevna soba, naplaćuju ulaz i duva ventilator zakačen pod plafon. DJ vrti neki soul koji je ušećeren kao stari pekmez i prijatelji se razdvoje pred nama, svako stane na drugu stranu sobe i mrda se u ritmu elektronskog zvuka sa velikim izrazom zadovoljstva na licu. Mrdamo se i mi. Možda je to neophodno da bi soba održala ravnotežu, inače bi pala na prvi sprat, ili parking pozadi, a dole isti takvi ljudi isto to rade. Plavuša priča zanimljivu priču o tome kako su njeni prijatelji - neki drugi - izašli prošle subote bez nje jer je morala da radi, i slikali su svuda gde su bili telefonima pa su onda isekli njenu fotografiju sa nekog drugog happening-a i nalepili uz svoje likove, da joj pokažu koliko im je nedostajala, i eto, kao da je bila sa njima. Simpatično. Gde su bili? Na nečemu što se zove bump and hustle. Povlačim Davida u stranu da ga pitam šta je bump and hustle. Ne zna ni on. Već mi je manje zanimljivo šta god da je. Žao nam je naših zbirnih $10 ali mi krećemo dalje. Možda ćemo se sresti kasnije, možda nećemo. Pozdravljamo se sa svima. Svi su tako ljubazni.
Ispred poznatog mesta se stvorio red; nama se ne čeka. Nedaleko odatle je neko drugo mesto. David kaže da je tu sredom zabavno, imaju trans, hipno ili neku sličnu muziku. Ni to ne znam šta je, ali večeras je subota. U podrumskom prostoru nema skoro nikog. Šta se dešava sa našim gradom, pitamo se i zbijemo jedno uz drugo. Klub izgleda kao da je tu od 60-ih. Na drvenoj klupi sedi jedna stara žena, ne pomera se, ne vidi se ni da diše. Možda je i ona tu još od 60-tih. Na drugoj klupi, nasuprot drugog zida, sedi jedan mladić od 20 godina i izgleda strašno sâm. Redovno napravi put preko cele sobe do bara, tu popije nešto na iskap - votku ili tekilu - i onda uzme veliku čašu piva. Možda će i on biti tu za četrdeset godina, ali žena na drugoj klupi neće. Promene su nekad neosetne, prosto se dese. Ovo je depresivno, slažemo se. I David i ja smo depresivci, ali skupa smo obično veseli. Ovo je veselo subotnje veče.
Na ulici je uvek najzabavnije, ali je čak i tu praznije nego obično. Vraćamo se istim putem i hodamo do mesta koje je uvek puno. Prvo da proverimo: ja provirim unutra ljubaznošću osoblja - puno! - platimo i uđemo. Tu sve blješti od pulsiranja svetla, membrane zvučnika isto pulsiraju, svi su pijani i veseli. Laknulo nam je, smešimo se jedno drugom, i mi želimo da budemo pijani i veseli.
Na pozornici je DJ koji vrlo predano pušta ploče. Na podu dvorane sve vri od opuštenih tela, neko se kreće ovako, neko onako, ali svi se kreću, nikada daleko od drugih tela. To je najvažniji kvalitet subotnje večeri - blizina drugih tela. Lica su simpatična, bela ili smeđa, poneka vuku na žuta, i kose su plave smeđe ili crne, ima visokih i niskih, tankih i nešto punijih - ima svega i dobro je da ima. U nekom trenutku se napravi jedan prilično dramatičan okret sa svetlima i to je izgleda znak jer se odjednom puno njih uspentra na pozornicu da tu nastave isto što su već radili. Momci se popnu sami i onda podižu devojke, i one koje znaju i one koje ne znaju. Za one koje su naročito pijane, pridruže se još dvojica pa je nežno popnu gore. Sve izgleda kao jedna dobrodušna igra. Par momaka nude da me podignu dok je David otišao po piće. Ne hvala, odmahujem uz osmeh. Pitaju opet minut kasnije, verovatno su zaboravili da su već pitali. I opet odmahnem. Kad se David vrati dozovem ih rukom - sada, molim. Podigli su me tako svojski i veselo, u nedelju će na desnoj butini osvanuti modrica jer sam udarila u nešto u usponu, ali podigli su posle i Davida i vrlo su zadovoljni. I ja sam a kad klinka bude videla i ja joj ispričam, odmahivaće glavom 'oh, mama...' i smejaćemo se, plus će ona misliti da je to nešto posebno, ali otkriće već i sama - nije, samo je lepo izaci u subotu uveče i biti negde gde je veselo.
Sa pozornice se pruža pogled na opušteni hedonizam sa bezbroj udova i lica unutar dvorane sa malo nameštaja , sa plafona duvaju mehurove sapunice i svi skaču da ih dohvate, i kažem Davidu: „Zar nije fantastično kako je ovo prepuno ljudi, pijanih, naduvanih, oni sami su puni sopstvenog napornog seksa i ko zna kakvih još napora, i niko nije nasilan - ovo mora da je neka vrsta Utopije." On klima glavom. „Ali ozbiljno, pa ovo jeste civilizacijski pomak." On opet klima glavom. „Možda niko nije previše zainteresovan za druge, i prijatelji su malo čudni, i sva ta alijenacija, ali mora se priznati, iz ove tačke civilizacija izgleda baš dobro." Smeši se i stavlja mi ruku na rame.
Na ulici nastavljam: „Znam da ima loših mesta, ali na ovoj ulici nikada nisam videla ni nasilje ni svađe, ništa ružno, a videla sam ljude koji plešu kad je bio onaj italijanski festival, sećaš se," i dalje klima glavom, „i sledećeg dana sam dovela klinku pa smo ostale do kasno i bilo je jako lepo a ona mislim da još pamti kad smo videle jedan mladi par roditelja sa dve minijaturne klinke koji su kao pomamljeni skakali na zvuk 'Marine' iz zvučnika radio stanice...," i pričamo tako hodajući ulicom bez žurbe - što je jedna od najlepših stvari u subotu uveče - kako je ovo tako važna stvar, a ljudi možda ne obraćaju dovoljno pažnje.
Skoro smo stigli do Bathurst-a kad nas je otpozadi prestigao jedan biciklista i zastao naglo odmah kraj nas. Ne poznajemo ga i nastavljamo dalje, ali ne, on je baš nas tražio. Poznaje Davida sa Facebook-a ili tako nekog mesta, gde on promoviše svoj brend menjanja sveta i pravi od toga biznis. Davidu se to dešava prilično često, i pošto je albino ljudi ga jasno vide i usred noći. Uvek mu prija pažnja, podigne mu duh, malo zagolica sujetu, i nakon što nam se biciklista predstavio, krenuli su njih dvojica sa pričom oko menjanja sveta. Biciklista priča kako se već 25 godina bavi političkim aktivizmom, pominje i vakcine, pa neke druge aktuelne teme pune bitnih i bolnih tačaka, gleda me kao sam nešto što se maže na hleb, ja ćutim, i smeškam se veselo kao i nekoliko sati unazad. David se upustio u priču i vidim da će mu ovo postati još jedan prijatelj, ako već i nije. I on tu kaže, biciklista, kako je pre par minuta na raskrsnici Bathurst i College ulica prošao kroz crveno, pa su ga povukli u stranu policajci kojih ima puno na ulicama usred noći subotom, za svaki slučaj jer je puno i ljudi na ulicama i uglavnom su pijani. Smeši se samozadovoljno, i objašnjava kako im se smejao u brk, jer ne mogu mu ništa i - „Prošao si kroz crveno?" prekinem ga iznenada u njegovom naletu hvalisanja. „Zašto?" On se i dalje smeška, sada malo zbunjeno.
„Ne brini," kaže on, „ja nikada ne bih izložio opasnosti pešake. Trust me."
„U tri sata noću si nam preprečio put, ne poznajemo te, i upravo si se kačio sa policijom bez ikakvog razloga - poverenje je prva stvar koja mi je pala na um, ali to na stranu, zašto si prošao kroz crveno?" insistiram ja na odgovoru na svoje pitanje.
„Da ti objasnim," krenuo je da me poduči biciklista. „Ja ne moram da stanem na crvenom, jer za vožnju bicikla mi ne treba dozvola. Vozači automobila moraju da čekaju, jer bi ih inače zaustavili po zakonu, ali nikoga nije bilo, sve čisto i ne mogu mi ništa," oporavio se samozadovoljni smešak na njegovom licu, jer on ima zakon na svojoj strani i celu državu i policiju ako zatreba, naspram mene koja ne znam ništa o takvim stvarima.
„Ni to nije odgovor na moje pitanje, ali evo ja ću ti ponuditi jedan: filtriraš živce policiji i samozadovoljavaš svoj ego pošto ti se ne spava i računaš da ti niko neće ispostaviti račun baš večeras. Kao kad bi mene Mohamed Ali u najboljim danima držao ispruženom rukom na distanci - da se ne povredim - a ja bih tamo skakutala i zamahivala u pokušaju da mu plasiram moj čuveni aperkat. U stvari nema poređenja jer ja bih se posle maksimalnih deset minuta umorila i odustala ali ne bih zaboravila da mu zahvalim što je bio tako strpljiv a ti evo već 25 godina guraš prst u nos establishmentu i još uvek nisi naučio da poštuješ fundamentalnu tekovinu civilizacije kao što je crveno svetlo na semaforu, pa se još podsmevaš ljudima čiji je posao da spreče žrtve na ulicama." On ništa nije čuo, smeška se i dalje, jer se sve to odvija vrlo civilizovano kako i doliči ovakvom jednom gradu.
„Zašto praviš presedan?" ne odustajem. „Koliko je dece i odraslih poginulo na raskrsnicama dok su se ljudi malo upristojili da se zaustave kad treba i krenu kad treba? Ako ti treba outlet za majmunsku prirodu, baci koru banane na ulicu, neko će to počistiti ali ovakve stvari se ne daju pomesti." On se smeši sve vreme - kako je to moguće pitam se kad sam dala sve od sebe ali on mora da vrti u glavi svoju omiljenu uspavanku i ništa ne čuje - gleda a ne vidi, David me hvata za ruku da krenemo dalje, oni se muški pozdrave i ja se vratim nasmešenoj nalepnici.
Nastavljamo dalje, instantno smo ga zaboravili, dolazimo do Bathurst ulice i prelazimo je pažljivo. Civilizacija je uvek na ivici, pričamo na drugoj strani. I slažemo se da nismo sigurni da li je dobro ili loše da ljudi to ne znaju.