Sećam se jedne pijane noći u Majamiju kad me je stari prijatelj u civilu ubeđivao da je Al Kapone uhapšen samo zato što nije plaćao porez. Govorio je i da je trgovina drogom nelegalna, ali samo u količinama do dva grama. Preko toga je legalna, ali treba da se plaća porez određenim strukturama. Ko ne plaća porez, pliva sa ribama. Tako je na svim meridijanima.
Kad sam bio mali, učili su me da je Jugoslavija bogata rudama i da smo u većini stavki koje izučava zemljopis prvi u Evropi, a treći u svetu. Divili smo se našem hidroelektričnom potencijalu i razuđenoj obali, idealnoj za turizam. A da ne spominjemo da struje Jadranskog mora nose naša govna i otpadne vode direkt drajv u Italiju, koja, uzgred budi rečeno, nema ostrva i skroz je nepovoljna za turizam. Tad mrmot još nije motao čokoladu (prim. aut.).
Pre pola godine, u Majamiju, bio sam zatečen pitanjem jednog svog prijatelja, uspešnog biznismena. „Po čemu je poznata Srbija? Šta je vaš nacionalni proizvod?“. U glavi mi se generisao odgovor „Jebem li ga!“, teško prevodiv na engleski, pa sam nastavio da razmišljam. Ono - šljive, ajvar, maline, teniseri, košarkaš... Jebem li ga šta već. Još uvek, povremeno, razmišljam na tu temu i ni dan-danas mi nije mnogo jasnije.
Mada, ako baš rastegnemo pojam „proizvod“ i „poznati po“, onda je svakako naš najjači proizvod afera. Da. Mi proizvodimo afere, guramo ih u novine i onda se bavimo njima... Onda nekoliko dana zabave dok ne dođe sledeća afera. A mi se primamo, baš kao kad su kolonijalisti došli u obećanu zemlju i doneli staklene perle Indijancima. Domoroci su se toliko oduševili šarenim staklićima da su ustupili svoju zemlju. Tako se i mi zamajavamo aferama dok gospoda patriote (najnoviji eufemizam za tajkune) pomažu državi i državnim preduzećima (eufemizam za krađu, pljačku, otimačinu...) da stanu na noge (eufemizam da se nekom jebe keva).
Ko čita televizor i gleda novine nije mogao a da ne zamjeti „aferu Šarić“. I, naravno, da ima ogromnih nelogičnosti.
Zamislite da neko u vašoj dnevnoj sobi krišom postavi saksiju. Možda primetite, a možda i ne. Pa zamislite da neko donese bure od 500 litara i stavi ga pored prozora, uz fikus. Verovatno ćete primetiti takav jedan predmet. E sad, zamislite da neko, dok ste vi na poslu ili u šetnji, uđe u vaš stan i krišom postavi prepariranog slona. Ne mudo od slona. Celog slona u prirodnoj veličini. I sad se vi vratite i ne primetite ne mudo, nego celog slona. E sad, zamislite jednu malu državu koja je poznata po šljivama, kajmaku, ajvaru, malinama, teniserima... Zemlju u kojoj se prodavačica pljeskavica ‘vata za gušu ako ne otkuca fiskalni račun inspektorki koja se lažno predstavlja, za porez od 15 dinara. Zamislite još da neko, nek se preziva Šarić, na primer, sa Kolumbijom ostvari promet u trgovini rekvizitima za beli sport od nekoliko stotina miliona evara. Na mesečnom nivou! I da niko ne primeti da on od tih neoporezovanih para kupuje kazina, preduzeća, kule, gradove. Ma niko. A slon u dnevnoj sobi. A onda jednog dana iznenada ama baš svi primete. Kako je to moguće? Čekaj da vidimo. Maline, ajvar, teniseri... Da, reket. Beli sport iz Kolumbije izgleda ima sve više pristalica kod nas, pa nema reketa za sve igrače. Sve je veći broj onih koji traže reket, a Šarić je samo jedan. Ili su igrači našli nekog drugog Šarića, koji ima reketa za sve.
Sećam se jedne pijane noći u Majamiju kad me je stari prijatelj u civilu ubeđivao da je Al Kapone uhapšen samo zato što nije plaćao porez. Govorio je i da je trgovina drogom nelegalna, ali samo u količinama do dva grama. Preko toga je legalna, ali treba da se plaća porez određenim strukturama. Ko ne plaća porez, pliva sa ribama. Tako je na svim meridijanima.
I za kraj, umesto naravoučenija, vic:
- Tata, ja sam odlučio da se bavim organizovanim kriminalom kad porastem.
- Privatni ili državni sektor?
- Državni... Tu nema rizika.
Autor: Strongman
Izvor: Kurir