Isidora Sekulić je i tokom života i nakon smrti bila napadana, ogovarana i osporavana. Najgori primeri tiču se književnog kritičara Jovana Skerlića i komunističkog aparatčika Milovana Djilasa.Prvi je Isidori zamerio da "nije dovoljno nacionalna", na što je ona odgovorila: "Nije Skerlić razumevao da pravog nacionalizma nema bez internacionalizma. Ja volim druge narode nacionalistički." A što se drugog tiče, zbog njegovih napada objavljenih u crvenoj "Borbi" 1952. godine, Isidora Sekulić je spalila drugi nastavak knjige o Njegošu i to objasnila sledećim rečima: „Gospodin Đilas je uzeo sekiru i ubio jednu staricu... Gospodin je napisao celu knjigu da dokaže da spadam u mračnjake... Drugi deo moga rukopisa o Njegošu je za vatru..."
I posle smrti Isidora Sekulić je ostala u senci. Kuća na Topčiderskom brdu, u ulici Vase Pelagića 70, u kojoj je Isidora Sekulić živela i radila sve do smrti 1958, u iznajmljenom stanu, srušena je 1997. godine. Na tom mestu dramski pisac Dušan Kovačević izgradio je svoju vilu sa visokom ogradom, bez ikakvog obeležja da je tu nekada boravila i stvarala prva žena akademik u Srbiji! Vrsni prevodilac, pisac, esejista i učiteljica mladih pisaca, koja je u toj srušenoj kući i pre i posle Drugog svetskog rata, na Topčiderskom bregu, održavala neformalnu akademiju duha.
U poznatom eseju "Problem malog naroda", objavljenom 1932. godine, Isidora Sekulić umešno opisuje i svoj narod, upozoravajući ga na iskušenja istorije i zamke budućnosti:
"... Mali narod, dakako, takođe nešto ima i jeste. Ali, beznačajan, ili malo značajan kao država i kultura, on vredi što vredi samo sa svojim rasnim osobinama, sa svojom rasnom a ne kulturnom individualnošću. Još, ta vrednost ostaje lokalizovana, ne prelazi u interesne funkcije sveta, jer mali narod živi, tako da se izrazimo, u međunarodnoj samoći. U samoći se, doduše, stiču znatni kvaliteti; ali u istoj toj samoći se i gube kvaliteti, i često i oni urođeni. Samoća više čuva rasu nego što razvija državu i kulturu.
U toku razvoja iz čisto rasne individualnosti u kulturnu, dešavaju se čudne stvari u malom narodu. Proces razvoja vidi se na biću, imanju i spoljnjem izgledanju malog naroda. Proces potiskuje unazad narod kao rasu, i traži od njega kad ulazi u oblike i funkciju pre svega političke i opšte kulture. Ali, biva da narod, prikriveno, ostaje i dalje ličniji kao rasa nego kao državna i kulturna organizacija. I takav, on je neprestano jači od države, iako je davno već njoj, državi, predao mesto s lica.
Rekosmo, i mali narod nešto jeste i nešto ima. Ali kako mali narod nema mnogo dodira s onim raznoraznim što je prilika za okušavanje tih kvaliteta, i za upoznavanje najboljih funkcija tih kvaliteta, ti kvaliteti ostaju vrsta čednih potencija. Naravno, primitivno i divlje čednih.
Te potencije u malom narodu, to je mešavina svetog i profanog, sentimentalnog i svirepog, dogmatičkog i kritičkog. I zato, uneseni jednog dana u dejstvo - ma kakvo, političko, opšte prosvetno, čisto umetničko - ti su kvaliteti dosta zbunjeno dejstveni, nedosledno ili ekstremno dejstveni. Svi mali narodi, zato što su usamljeni, nose u sebi jednu melanholičnu stidljivost, koja rastvara aktivnost. Sad su samouvereni, pobedni, srećni, sad su skrušeni pred sobom i pred svojim najgorim neprijateljima. U umetnosti malog naroda to se naročito ispoljava.
Mali narod je čudan pojam. Ponekad on stvarno i nije mali, samo izgleda mali; u stvari je miran, vrlo strpljiv i konservativan fragment nekog velikog naroda, ili neke rasne grupe; i svestan je da je to. Drugi put opet on nije ni mali ni veliki, nego je zapravo samo kvasac naroda, suština rasna, večito renesansni element, narod koji tvori narod. Živi takav narod ponekad toliko otkinut, toliko na okraju svake civilizacije, da živi pod sasvim naročitim biološkim uslovima. Dugotrajna kržljavost, dugotrajno samovanje, može međutim tu da bude normalan uslov za ojačanje i metamorfozu. Sumoran i beskrajno dug, kao šumska stazica, jeste ponekad put malog naroda u bolji i viši život.
U malim narodima, od vladara do čobanina - pevača, na svakoj tačci drhti i kida se nešto između dve ravnoteže, jedne koja prolazi, druge koja nastaje. U malim narodima dejstvuje ono što istorija umetnosti zove renesans, a što prirorodne nauke, mnogo bolje, zovu događajnim elementima. Mali narodi, odista, manje su evropski, više su vaselenski materijal, koji, po Božjoj volji, može začas ući u nove događaje, postati nov svet; naravno, po Božjoj volji, može začas biti gurnut još dublje među elemente. To je igranje na ivici noža, to je bleskanje i gašenje u kapljici rose. To je poezija malog naroda svugde, pa i u slikarstvu..."