Sva pompa oko susreta Kusturice i Sidrana podstakla je i mene da se oglasim sa misljenjem prije desetak dana u sarajevskom Oslobodjenju. Ako vas zanima, moja osnovna opservacija je da obojica umjetnika vole da su bliski vlastima pokusavajuc zadrzati aureolu disidentstva. Almodovarova podrska spanskom sudiji Garzonu kojeg vlasti zele suspendovati me podsjetila na Kusturicu koji je postujuci spanskog reditelja i svrstavajuci se u antiglobaliste antiholivudske provenijencije morao primijetiti da Alomodovar ide na demonstracije protiv rezima i establismenta dok je Kusturica bio pored Kostunice i jos nekih. Duga je prica pa izvolite ako imate vremena....
Dva kultna lika sarajevske scene osamdesetih godina proslog vijeka, Pisonja i Zuga iz pjesme Zabranjenog pusenja, privlacili su simpatije i zbog odluke da idu do kraja, da kad "murija" blokira "cestu negdje kod Bradine", njih dvojica dodaju gas i polijecu ka sreci u dalekoj zemlji Safari. Dva tvorca "Dolly Bell" i "Oca" nisu pohitali ka imaginarnoj zemlji srece vec su je pokusali naci na ovom svijetu. Cinilo se dugo da je nasao svako svoju jer ih je potraga za ostvarenjem snova rastavila. Na gotovo opste iznenadjenje te pokoje razocarenje, goricki reziser i vratnicki pjesnik pokusavaju sa velikim zakasnjenjem krenuti putem Pisonje i Zuge.
Poput brojnih vrhunskih umjetnika, profesor Emir Kusturica i akademik Abdulah Sidran su nadrasli sopstvenu sredinu i nastavili svoje zivote van grada cije drustvo ih je uveliko formiralo prije nego sto su postali svjetski priznate velicine. Ironija je da su prerastanjem Sarajeva ova dvojica umjetnika zavrsili, barem za sada, u Gorazdu i na Mokroj Gori, sredinama koje se mogu odlikovati svakakvim interesantnim osobenostima ali ih se tesko zamislja kao kreativne oaze u koje hrle svjetski umjetnici u potrazi za inspiracijom i kreativnim mirom. Medjutim postoji i neka kosmicka pravda da su obojica zavrsila negdje u slivu rijeke Drine kojom su obojica donekle opsjednuta vec nekoliko desetljeca tokom kojih su visekratno najavljivali zajednicki rad na filmu o cupriji preko te rijeke. Vjerovatno su tu pronasli srecu koja je, ocito, bila nepotpuna do uspostave medjusobnog kontakta. Da li su danas prijatelji ili ne manje je vazno od cinjenice da su se vratili jedan drugom jer ih povezuje vise slicnosti nego sto su toga bili svjesni skoro punih dvadeset godina.
Obojica vole bliskost s vlascu. Iako se ova potreba poznavanja ljudi iz politickog vrha moze ciniti apsurdnom na prvi pogled jer obojicu istovremeno odlikuje disidentstvo i to ne latentno nego otvoreno i cesto vrlo hrabro, ona je prisutna tokom najuzvisenijih dijelova njihovih karijera kada im, sa strane gledajuci, nije bila potrebna potpora vlasti. Dok niti jedan nije predvodio konspirativne pokrete protiv ma kakvog vladajuceg rezima obojica su pruzala javnu podrsku ostvarenjima osnovnih ljudskih prava ugnjetenih oponenata rezima.
Sidran je gotovo redovno predsjedavao ili barem ucestvovao na tribinama kojima se izrazavala podrska pokojem nesretnom pjesniku "kojega ubi prejaka rijec" ili pak ozbiljnim urotnicima kojima je bilo zabranjeno ili barem potiho uskraceno pravo na javnu misao. Kada se u ljeto 1990. godine okupila mala skupina naizgled ambicioznih umjetnika pokusavajuci osnovati neko udruzenje s muslimanskom tradicijom u osnovi clanstva, Sidran je ucestvovao na skupu bas kao i na brojnim drugim koji su bili bez nacionalnih osnova dok je Kusturica, ne pridruzujuci se osnivacima, pojavio se u hodnicima ispred omanje sale gdje se skup odrzao. Mnogo vaznije nacionalne organizacije ubrzo su osnovane, vecina njih na nacionalistickoj osnovi, ali led su probijali upravo ljudi poput Abdulaha Sidrana koji je zborio i Emira Kusturice koji je, ovom prilikom, poput manekena pojavom doprinosio osvajanju jos jedne slobode. Ovakve epizode iz zivota ovih umjetnika cesto se zaboravljaju prilikom iskonskih nagona javnosti, ili barem njenog glasnog dijela, da se obracuna s likom i djelom bilo jednog bilo drugog, a od nedavno mozda i obojice odjednom.
Dok se Sidran sa skupinom liberalnih mislilaca bavio osnivanjem Udruzenja za jugoslavensku demokratsku inicijativu koja se prva pojavila kao nenacionalisticka alternativa vladajucoj ideologiji, Kusturica je u brojnim intervjuima kritikovao elitu na vlasti ali joj se ipak donekle poklonio primivsi na kraju Nagradu AVNOJ-a kada su svi ocekivali da ce je odbiti. Njegov kasniji opis osam sivih ljudi, slicnih jedan drugome a pri tome potpuno bezlicnih sublimirao je nekompetentnost tadasnje vlasti i neophodnost radikalnih promjena za koje nije bilo licnosti koja bi ih povela i provela. Sudeci po javnim istupima s kraja osamdesetih cini se da su obojica prepoznala Slobodana Milosevica kao licnost koja ce uzburkati kolotecinu u politickom vrhu i omoguciti promjene.
Zacudjujuce je da umjetnici sa izostrenim culom za opazanje nisu mogli primijetiti da promjene koje predvodi "vozd" nisu nimalo u smjeru za koji su se njih dvojica zalagala. Jos jedna zanimljiva karakteristika njihove politicke ideologije je solidarnost i ljevica u inostranstvu a kod kuce ocijukanje s desnicom. Moguce je zapaziti da im to domace prodavanje dusa zarad minornih beneficija izgleda poravnato medjunarodnim angazmanom na suprotnom kraju politickog spektruma. Humanizam su dokazali, pored ostalog, organizovanjem mitinga i prikupljanja pomoci za podrsku narodu Rumunije koji je upravo krajem 1989. godine uspio rijesiti se bracnog para Ceausescu. Tog zaista hladnog sarajevskog popodneva manje od stotinu ljudi zastalo je ispred katedrale da cuje govore vodecih liberalnih intelektualaca dok je od prikupljene pomoci tesko ijedna rumunjska porodica mogla prezimiti. Sjecam se da sam tada preuzeo hiljadu njemackih maraka iz kafica Mese Bazdarevica, prikupljeno je jos ponesto novca i stare robe ali su gradjani glavnog bosanskohercegovackog grada pokazala skoro pa potpunu ignoranciju prema tudjoj muci tu u susjedstvu. Razocarani Kusturica, grijuci se poslije neuspjesne akcije solidarnosti, ponudio je gorki opis: "Sarajlija, to je krizanac pacova i misa". Psihoanaliticari bi s naknadnim znanjem vjerovatno sada potrazili korijene razocarenja slavnog rezisera svojim sugradjanima i protumacili njegove kasnije politicke poteze. Medjutim tada je to bila mozda najglasnije izgovorena misao generalnog razocarenja u hladna srca svojih sugradjana male grupe ljudi koja je pokusala nesto humano uraditi s nadom da bi i neka politicka poruka mogla biti poslana onima na vlasti. Abdulah Sidran, Zdravko Grebo, Stevan Tontic¸Gajo Sekulic, Veso Djorem, Nijaz Skenderagic,.. sve su to imena ljudi koji su se borili za principe i takodje su bili vidno razocarani zbog inertnosti Sarajlija.
Istovremeno je zapocela uspjesna ekonomska i monetarna reforma Ante Markovica koji je postao univerzalno popularna licnost u Bosni i Hercegovini. Prilikom otvaranja Doma pisaca u Sarajevu na Djurdjevdan 1990. godine, upravo Kusturica iznosi ideju kako sprijeciti raspad domovine i krvoprolice: organizovati najveci miting ikada u sarajevskom predgradju Butmiru. To je mogao biti odgovor na Gazimestan i Milosevicev nagovjestaj da "ni oruzane bitke nisu iskljucene" i ratoborne istupe vodecih hadezeovaca u Hrvatskoj poput Sime Djodana koji je je naznacio "hrvatsku pusku na hrvatskom ramenu". Kusturicin scenarij ukljucivao je samo jednog politicara na tom mitingu - Antu Markovica koji bi sjedio u prvom redu dok bi na bini, pored ostalih, nastupalo Bijelo dugme. Goran Bregovic je naime, cuvsi ideju, rekao "za takvo nesto ja okupljam dugme". Ova recenica je izgovorena desetak godina prije nego sto su reunioni svjetskih grupa postali dio show-businessa i prije trijumfalnog povratka Bregovica u rodni grad. Vec sutradan je postalo jasno da zapravo nece biti nista od ponovnog okupljanja dugmeta kao ni od mitinga ali ce se oformiti politicka partija u narodu uskoro prepoznatljiva kao reformisti.
Estradno krilo ove politicke grupacije je bilo vrlo agilno i nadasve uticajno. Javne polemike o buducem uredjenju zemlje, da li kao konfederacija ili federacija, odrazile su se i na stavove ljudi unutar reformista. Todor Dutina, jos jedan iz plejade sarajevskog pjesnistva, zagovarao je kantonizaciju Bosne i Hercegovine u jednom tesktu u Borbi. Kusturica ga je izveo u hodnik partijskih prostorija te bucno nastojao ubijediti u stupidnost kantonizirajucih ideja. Kod prisutnih u susjednim prostorijama pojavila se briga za fizicki opstanak i integritet Dutine. Neki drugi Kusturicini neistomisljenici jos u gore prosli.
Papir s potpisima sedamnaestorice utemeljitelja ove partije Kusturica nije potpisao iako je on bio jedan od kljucnih ljudi za formiranje partije te je odrzao nekoliko zapaljivih govora poput onog u Mostaru na tada Velezovom stadionu. Sidran je bio tih u nastupu ali skoro jednako utjecajan te svakako bitan posto je respektom koji je uzivao privukao i neke druge ljude. Vjeorovatno su tada bili na svojem vrhuncu barem sto se tice postovanja lokalnih poklonika. U sjecanju mi je ucrtan dogadjaj iz Semizovca kada je Kusturica poveo nekoliko nas da igramo fudbal u njegovoj kuci u Visokom. Lokalna kafana, krcata ljudima a gotovo bez zena prvo je zanijemila kada je ugledala slavnog rezisera, a potom se prolomio aplauz. Bilo mu je drago kao sto mu je godilo kada je svojedobno u Kragujevcu predstavljen kao "prvak sveta u filmu". Male sredine su voljele obojicu ovih umjetnika. Goran Saric je dirljivo opisao svoju odanost Sidranu i njegovom djelu naglasivsi pjesnikov znacaj za duh kulturnih pregalaca u provinciji.
Idila bosanske provincije i dvojice svjetskih umjetnika prekinuta je u predizborno doba 1990. kada je casopis "Vox" koji je kratko trajao ali ostavivsi traga da ga se i u haskom tribunalu spominje, objavio skandalozne crtice o zivotima i Sidrana i Kusturice. Prvom su zamjerili visinu, tacnije njen nedostatak, opisujuci da Avdo kada ne moze da spava "onda ustane pa sece ispod kreveta". Kusturicu su "obradili" analizirajuci zenu koju voli i navodeci razne pricice o paru. Moguce je ustanoviti pocetke rasizma u bosanskohercegovackim medijima upravo u ovom periodu i nekoliko brojeva ovog lista gdje se ljude kritikuje zbog njihove visine ili nacije. Alija Izetbegovic upitan za komentar o "Voxu" naveo je da je za njega to "duhoviti omladinski casopis". Kusturica mu je, ocito je, zamjerio a Sidran, pokazace se, nije. Medjutim ocito je obojici bilo zamjereno u osvjestenim muslimanskim krugovima sto se prema ocekivanjima ne opredjeljuju nacionalno ili vjerski.
Dok reziser nije bio kandidat niti na jednoj listi, pjesnik je bio favorit da bude izabran u republicku skupstinu ispred grada Sarajeva. Barem su tako smatrali sarajevski mediji koji su i tada bili potpuno sarajevocentricni sto ih je onemogucavalo u realnom sagledavanju situacije. Porazili su ga i i SDS-ov i SDA-ov kandidat Naim Kadic koji je i odnio ukupnu pobjedu te ce odigrati i znacajnu ulogu u kasnijim dogadjajima. Avdo je ostao u Sarajevu, radio s Ademirom Kenovicem na scenariju za "Praznik u Sarajevu" koji je na kraju snimio, danas nazalost pokojni, Benjamin Filipovic, a Emir se vratio u Pariz gdje je podnio zahtjev za drzavljanstvo. Umjetnicki deklarisuci se za jugoslavenstvo on je ipak razumno smatrao da s tim pasosem nece vidjeti previse svijeta. Mozda posljednji pokusaj uticanja na bosanskohercegovacku politiku bio je Kusturicino nastojanje da poveze Aliju Izetbegovica i Slobodana Milosevica putem Alijinog sina Bakira.
Pocetak rata oznacio je kraj lijepog i prosperitetnog perioda za obojicu ljudi. Materijalno bogatstvo su u medjuvremenu obojica uvecali ali im je kretanje postalo ograniceno te nisu nadasve obozavani u malim sredinama dok su se drustva u velikim gradovima opredijelila po principu svako za svoje. Sarajevo je tako postalo Sidranovo dok je Kusturica izabrao Beograd. Pocetkom rata, dok je jos boravio u Parizu, razgovarao sam s Kusturicom u nekoliko navrata, razmjenjivali smo poglede, ja sam opisivao situaciju u gradu a on mi je davao carte blanche na moje tlapnje o jugoslavenstvu i peticijama za mir. Kasnije bih citao agencijske vijesti u kojima on iznosi drugacije recenice od onih koje su se mogle cuti telefonom. Nisam vise razgovarao s reziserom.
Danas ovo sve apsurdno zvuci ali svi ti dogadjaji su bili prije katastrofe i hiljada mrtvih. Ne znam sta su tada razgovarali telefonom Sidran i Kusturica¸ne znam ni da li sam Sidrana to ikada i upitao. On je tokom opsade prvo prilicno oskudjevao u neophodnim namirnicama da bi se kasnije ispostavilo da ta oskudica i nije bila tako losa. U doba kada su Sarajevom gospodarili medjusobno sukobljeni komandanti lokalnih jedinica i provodjena je difrenecijacija po kojoj se nije moglo biti za vise od jednog gospodara zivota, Sidran pise tekst u Oslobodjenju u kojem navodi da su svi dobri; Juka jer donosi sigare, jedan Celo pice a drugi Celo hranu, i tako je izredao skoro sve komandante u gradu. Cini mi se da su tada obojica umjetnika, svako na svojoj strani, izgubili kontakt s narodom koji im je bio neophodan upravo zbog njihove umjetnosti.
Posljednji put sam sa Sidranom razgovarao potkraj te godine. Pitao me je zasto ne pisem a ja sam, izbjegavajuci dugacak odgovor koji bi u osnovi znacio da ne mogu nigdje objaviti, rekao da ne smijem od nekih ljudi, misleci upravo na one koje je on glorifikovao u svom tekstu u Oslobodjenju. Avdo me, ocito je, nije shvatio i uputio mi je najljepsu ikada izgovorenu kritiku, onako pjesnicki pomalo i prijetnju: "Nemoj, molim te, nemoj mi iz srca ici kao sto mi je Stevan nedavno otisao". Pomenuti Stevan Tontic otisao je iz Avdinog srca tako sto je nakon visekratnog maltretiranja od raznoraznih lokalnih uniformisanih lica te svakodnevne artiljerijske baraze sa srpskih polozaja jednostavno napustio grad. Avdo to tada nije mogao shvatiti. Izgleda da mu se Stevan u medjuvremenu vratio u srce sto je jako lijepo saznati.
Dok se Kusturica pokusavao oporaviti od americkog filmskog neuspjeha, Sidran je morao prezivljavati u opkoljenom Sarajevu. Vlasti su trazile i gradile legitimitet upravo na podrsci uglednih ljudi poput Sidrana. Vjerovatno je tako nastala i pjesma o Hasetu Ferhatovicu u kojoj pjesnik poredi fudbalskog velikana s politickim vodjom muslimana Izetbegovicem. U jednom stihu Avdo se pita "pa ima li kome da Aljo nije valjo" odmah nudeci odgovor da "ako se polako razmisli, lijepo i natenane, mozda bi se i njem moglo naci neke mane". Sidran je previdio da su Ferhatovica postovali i Zeljini navijaci i da je pjesma barem formalno naslovljena Hasetu a velica se neko drugi kojeg nimalo nisu postovali njegovi protivnici.
Slican odnos uspostavio je i Kusturica rezirajuci film "Underground" po knjizi Dusana Kovacevica. Zlatna palma koja je uslijedila i polemika o (ne)dobronamjernosti filma previdjela je nekonzistentnost filmskih likova s onima iz knjige. Janez i Mustafa su samim svojim imenima metafora za Slovenca i Bosnjaka i njihovi likovi su razradjeni i znacajni u Kovacevicevoj knjizi. Ekranizacija knjige je tezak posao, uostalom zato i nema jos uvijek "Na Drini cuprije", i mora se odstupiti od sadrzaja ali ostaviti ova dva lika u filmu sa kratkom rolom u kojoj je samo jasno da je Janez supak a Mustafa i glup i supak bilo je jako podlo i moglo je izvuci zplauz kod publike u beogradskom Domu sindikata koja posjecuje kulturne priredbe samo kada nastupa Brena i kada Kusta ima novi film.
Nekada politicki istomisljenici pokazali su da su zapravo isti u odnosu prema vlasti ali su sada imali razlicite vlasti i valjalo se dodvoriti. Kusturici je trebao i finansijer sto je drzavna televizija Srbije uz jos neke drzavne organe rado podrzala. Jed koji je Kusturica ucestalo pokazivao prema Sarajevu uzvracan je gotovo uniformnim prezirom prema odrodu. Mozda je jedina istina da koliko god reziser patio za rodnim gradom, toliko je i sarajevska sredina patila zbog Kusturicinog izbora. Dokaz ovoj tvrdnji je nemoguc ali ponovno prihvatanje i oprost "neposlusnim sinovima" poput Bregovica i drugim koji su karijeru nastavili u Beogradu te istovremene ratoborne izjave o sada vodecem srbijanskom reziseru neminovno vode ka takvom zakljucku. Posljednje mjesto u Sarajevu gdje lik Emira Kusturice ima pocasno mjesto je kafana Setaliste gdje njegova fotografija stoji izlozena skupa s jos dvadesetak likova koji su ovom mjestu dali kultni status.
Pokusano je i nipodastavanje njegovog djela tvrdnjama da je glavna zasluga za uspjeh filmova bila u scenariju a ne reziji. Mozda bi se ovaj argument, koji je sasvim ozbiljno iznosen u vodecim sarajevskim medijima i odrzao da Danis Tanovic nije dobio Oskara pa je najednom shvaceno da moze Sarajevo i bez Kusturice i da ima mozda i slavnijeg rezisera. Narednu veliku nagradu izdanku sarajevske akademije, Kusturica vise nije mogao podnijeti prostacki aludirajuci na neuobicajenost imena Jasmile Zbanic. Zapravo je otkrio sopstvenu patnju za gradom iz kojeg je potekao. Tokom vremena pokusavao je naci razloge za kritiku Sarajeva, opravdane i neopravdane, poput nemogucnosti da sahrani oca u gradu prenebregavajuci cinjenicu da je upravo strana u ratu s kojom je on blizak i na cijoj je zapravo strani ta koja je opkolila grad i ne omogucava niti ulaz ni izlaz iz grada. Iznenadjujuci previd za covjeka sirokih pogleda i velikih znanja.
Osim Sarajeva, Kusturica se posebno obrusio na Sidrana detaljno opisujuci u beogradskom Ninu novcane problem svog nekadasnjeg scenariste i nipodastavajuci njegove umjetnicke vrline. Najavio je i skoro izlazecu knjigu o istoj temi- Sarajevu, ali se ona ni vise od deset godina kasnije nije pojavila. Sidran je, s druge strane, tokom rata napisao neku alegoriju o reziseru Panteliji u Beogradu apostrofirajuci da se pravi Emir zapravo bori na Zuci sto je vise govorilo o pjesnikovom povrijedjenom srcu i zelji kako bi volio da bude nego sto je moglo biti protumaceno uvredljivo.
Srz problema izmedju Sarajeva i Kusturice je sto se ne moze prihvatiti da je on EMIR odlucio stati na stranu Srba. U doba kada gotovo svi Bosnjaci deklarativno slijede islam, jedan Emir se krsti u pravoslavnom hramu sto je izgleda neoprostivo za sredinu u kojoj se vjera smatra datim a ne stecenim identitetom. Zbog toga je Goran bio lako prihvacen ponovno u Sarajevu dok Emir mozda nikada nece biti jer od njega se najvise moglo ocekivati da ostane ateista a krscanstvo je nespojivo. U ovakvim odnosima jedna grupa ljudi iskazuje sopstveno nerazumjevanje. Naime, navodno liberalni autori u javnosti se ironicno doticu Nemanje te zlurado navode ime rezisera ne shvatajuci da zapravo isticu sopstvenu ogranicenost. Zasto Emir Kusturica ne bi mogao biti pravoslavni krscanin? Nemanja mu je krsno ime i apsolutno, osim osnovne agencijske vijesti o cinu krstenja klipana od pedesetak godina, nema potrebe ga spominjati u bilo kojem kontekstu osim ako se ne pise podrobna biografija. Kada je Cassius Clay promijenio ime u Muhammad Ali, bijeli rasisti su nastavili ga zvati Clay sto navodi da zapravo nacionalisti, oni otvoreni ali i pratajeni navodni liberali, Kusturicu imenuju Nemanjom. Njemu je ime ostalo Emir a dok god se svim krscanima ne navodi u tekstovima krsno ime koja je potreba za pominjanjem Nemanje osim iskazivanja sopstvenih predrasuda?
Ovakav pristup skrece paznju s ozbiljnog problema koji Emir Kusturica ima. Nakon u najmanju ruku asikovanja s Milosevicem, kratkog kosovskog flerta s Kostunicom, Kusturica se neuspjesno iskazao kao stihoklepac suflirajuci svom omiljenom pjevacu Neletu Karajlicu stihove o Radovanu Karadzicu. Ovdje nije vise u pitanju reziserov odnos s rodnim gradom kojeg je cetiri godine bombardovala vojska pod komandom lika iz stiha. Kusturica pretendujuci da bude dio globalne svijesti, avangarde ljudskosti ne bi smio ni pomisliti da spomene Karadzica u bilo kojem kontekstu na koncertima svog orkestra. Kada u Argentini spominju Karadzica na koncertu, poruka je zapravo upucena u Bosnu i Hercegovinu jer ih Argentinci sigurno ne razumiju i nista im ne znace rijeci "Ko ne voli Radovana ne vidio Djurdjevdana". Kod "kuce" te rijeci bole. Bolile bi bilo gdje kada bi ih se razumjelo ali Kusturica kada prica o svjetskoj politici voli spominjati Pancha Villu, Che Guevaru, Maradonu, deklarisati se kao anti-mondijalista i anti-sorosevac ignorisuci cinjenicu da su ljudi koje on smatra sorosevcima cesto i antiglobalisti. Bez obzira na ocite praznine u ideoloskoj nadgradnji Kusturica je morao spoznati razlike izmedju bacanja mamca bivsim sugradjanima i deklarisanog neukusa spominjanjem mracnjaka iz istorije juznih Slavena. Slijedeci ovaj usud, njegova No Smoking Orchestra mogla bi nastupati zajedno s Markom Perkovicem Thompsonom koji takodje rado spominje ljude slicnih karakternih crta Karadzicu poput Ante Pavelica i Maksa Luburica.
Kada bi neko zapjevusio pjesme o ovim zlocincima Kusturicinim rodjacima, Babicima iz okoline Bilece, vjerovatno ne bi uspio i zavrsiti pjesmu jer su jame u Koritima blizu a sjecanja svjeza. Sta onda mogu misliti o Kustirucinim scenskim nastupima njegovi rodjaci iz Sarajeva, Travnika ili Brckog? Stoga nije "Arizona Dream" najnizi dio Kustine karijere vec njegova svjetska turneja s pratecim orkestrom koji je, ironije li, uglavnom sastavljen odl judi koji su nekada voljeli Sarajevo.
Svoje umjetnicke uspone i padove imao je i Sidran od kojih je najsvjeziji sukob sa Strankom demokratske akcije ciju je listu predvodio na proslim izborima za Opstinu Centar u Sarajevu. Razocaran esdeaovovskim izvrtanjem dogovora da ce biti delegiran i u Skupstinu grada sto bi mu donijelo dupli honorar, Sidran je napustio clanstvo u ovom klubu i odlucio djelovati samostalno istovremeno tuzeci lokalne vlasti zbog nedodjeljivanja novca za obilazak izborne baze. Pjesnik koji je prije dvadesetak godina branio politicke neistomisljenike zbog principa odbacio je sve principe zarad odbornickog pausala zaboravivsi da kao stanovnik Gorazda tesko moze predstavljati zitelje sarajevske opstine Centar. Deklarativno velicajuci reisa u nekoliko javnih istupa, Sidran se suzdrzao od preciznog odredjivanja kritike i zbog preglasnog oglasavanja s lokalne minareti koje mu ne dozvoljava da spava iako je gledaocima bilo sasvim jasno o cemu je pjesnik govorio.
Izgleda da su obojica umjetnika ostali bez politickih patrona jer Kusturicin Kostunica je u opziciji u Srbiji dok je SDA izigrala Sidrana u Sarajevu pa su se napokon sjetili jedan drugog. Mozda bude neka korist od svega, ona ljudska jer pomirenje je uzvisena pojava. Umjetnicke zenite izgleda da su obojica prosli te ostaju samo moguce neke individualne koristi i za jednog i za drugog da si otvore sredine koje su dvadesetak godina zatvorene za onog drugog. Sidran u Beogradu, desilo se vec mada ne pompezno. Kusturica u Sarajevu, to bi vec bila vijest. A mozda su precijenili sopstvene moci i uticaje jer Kusturica i Sidran, za razliku od Pisonje i Zuge, uvijek su igrali za raju ali nisu zanemarivali taktiku. Raju su u medjuvremenu izgubili a da li im moze pomoci taktika da izbjegnu sudbinu nizerazrednog Vratnika?