Život

Moja sestra i ja

Ivana Knežević RSS / 01.05.2010. u 15:15

Diana i ja smo na Korzici dugo i često pričale. Dugo se nismo videle. Vodile smo naše razgovore do različitih mesta, i ubrzo se pokazalo da im najviše prija Mediteran. Plutale smo praktično gole izuzev par krpica koje stvarno ničemu ne služe osim da sada kvare metaforu: razgovori su bili bogati planktonom, sitnim račićima i simbolima. Možda bi nešto od toga bilo teško podneti na suvom, ali bez tla pod nogama i u ritmu pokreta mora, neverovatno je lako osloboditi se nepotrebnih tereta. Uopšte ne osetiš. Deca su plivala u plićaku i skupljala školjke. Osećaj neopisive širine je bio intenzivan, euforičan a unutrašnji ekvilibrijum podešen na living-is-easy. Dok plivaš u materiji koja čini 75% planete, problemi čak i tako jednog neosporno važnog bića kao ti postanu vrlo,vrlo razblaženi.

Diana je hirurg za decu i odrasle. Od ljudi koje poznajem, niko nema ozbiljniji posao. Da spašava živote je volšebna stvar njenih ruku i znanja, ali ne uspeva joj uvek, naročito kada radi na gerijatriji i onkologiji. Ona je navikla na razgovore sa ljudima, i da se ljudi boje, veruju joj, očekuju od nje puno, ili sve. Često puta joj kažu stvari koje nisu nikome od svojih. Da ohrabri i uradi pravu stvar je deo njene svakodnevice. Ono što ona dobije za uzvrat je podsećanje na prolaznost, urgentnost sa kojom treba proći kraj nebitnih stvari i zumirati na tih nekoliko koje su jedino važne. Kada je to svakodnevica, onda se neizbežno postaje filozof. Ali mali, sasvim mali, uzgredni. Ne vredi gubiti vreme na to.

I tako smo pričale o smrti puno. I to je imalo smisla u moru. Više nego igde drugo, čini mi se sada, kad sedim ispred monitora i prozora iza koga jedan veliki grad živi, žuri i opire se strahu od smrti, kao što je to uobičajeno u velikim gradovima, i svemu velikom. Što veća gradnja, to veći strah prikriva. Verovatno je isto i sa malom gradnjom. Ali u Mediteranu oko Korzike razgovori su bili deo nečeg drugog. Kad je moja mama bila bolesna, i njena sestra došla iz Nemačke da je obiđe, pustili su je kao najbliži rod. Njenu ćerku nisu; ona se više nije računala u najbliže. Diana je imala 17 godina, i želela je da je vidi još jedan put. Iskrala se na stepenište, lutala malo hodnicima, i na kraju se ušunjala u sobu kad niko nije pazio. Na vazduhu bi mi ta priča uradila nešto, verovatno bih istrčala napolje da me niko ne vidi, ali u toj tečnosti smo nas dve kao bliske organele delile priče i ćeliju kao što bi trebalo deliti svet, jedini u kome je sve ovo važno.

Neobično je bilo kako su istovremeno sa razgovorima počeli i snovi. Tokom noći na Korzici, u snove su mi dolazili svi ljudi koje sam ikada znala, upoznala, oni koji su njih poznavali, obični ljudi i carevi, čudnih odela i glasova. Razgovori sa Dianom su ušli u moje snove, ja sam ušla na mesta na kojima dugo nisam bila, i bilo bi sve to previše i da sam bila pripremljena, ali nije bilo ni previše ni premalo, već pomalo opojno, a i neka katarza se spremala ili odvijala u zasebnim sobama organizma. Da se to desilo bilo gde drugo osim na mediteranskom ostrvu, ili makedonskom jugu, ne bi bilo dobro.

Ona dugo nije bila na tom našem jugu. Kako smo ga klinka i ja posetile pre nekoliko godina, donela sam joj fotografije. Da vidi bogato zelenilo i sasušena brda, stare kuće i poodraslu decu, i prepozna šta je još uvek isto kao kad smo mi bile deca. U Calvi smo stigli u subotu predveče, u ponedeljak smo se nas dve smestile na jedan od kreveta, deca su prvo igrala karte na terasi a posle otišla na plažu, mi smo gledale slike. Koliko je važno imati nekoga ko deli sa tobom uspomene? Puno. Te fotografije su bile najvrednije stvari u koferu. Kad sam par dana kasnije u malom Internet kafeu pročitala email u kome naša zajednička sestra piše da nam je tog ponedeljka umro ujak, Diana i ja više nismo o tome pričale. Bile smo zajedno, podelile fotografije i uspomene - to je najviše što se može pokloniti nekome na odlasku.

Kad smo posetile katedralu na Citadeli, zapalile smo sveće za naše žive i nasše mrtve, običaj koji raznosimo po svetu, od najmanjih crkvica do čuvenih katedrala. Ne znamo da li je to običaj u pravoslavlju i van Makedonije, mi smo naučile kao mala deca gledajući i sledeći uputstva naše babe. Dianin muž, pitom čovek sa smislom za humor i strpljenjem širim od zaliva u koji gledamo svakog dana, uočava i druge stvari koje nam je genetika naizgled slučajno podelila. Nama to jako prija a klinke i on nas trpe. Iako klinke počinju da shvataju da je genetika čudna i nepredvidiva stvar, kao kad se ispostavilo da se u njihovoj nemačkoj kući ‘požuri' kaže ‘brzo! brzo! brzo!' furioznim tempom koji ne ostavlja nikakve nedoumice da osoba koja to izgovara može da odjednom naraste kao velika ptica i sve što je sprečava da kljunom zgrabi mladunca sklonog rastezanju vremena i živaca je samo neizmerna ljubav, dok u našoj kanadskoj kući na drugom kraju sveta odjekuje ‘ajde,! ajde! ajde!' potpuno identično po svemu, uključujući ton glasa. Suočene sa golim činjenicama, ni Diana ni ja ne znamo poreklo takve jedne pojave.

Iako su teme razgovora različite, uglavnom se završe na isti način. Prosto ih prekinemo, ili nas prekinu deca, postane nam hladno u moru, spazimo neku lepotu u krajoliku koja nas natera da zaćutimo. Doživljavamo razgovore kao još jednu boju u pejsažu, i znamo da je sve ovo pitanje fizičkih parametara prostora i vremena, pri čemu uticaj na ljude neizbežno poprima metafizičke simptome. Sa onima ispred nas koji postaju sve stariji i jedan za drugim odlaze, i decom koja rastu na različitim jezicima, Diana i ja smo se našle u ekspediciji za kontinuitetom. Od svih koje smo do sada poduzimale ova je najteža. Nismo sentimentalne, i to nimalo ne olakšava. Sve prođe, ponavlja Diana, i ja se ne protivim. Od svih dvorečnih kombinacija koje se uruče ljudima kao životna uputstva - ne ubij, budi dobra, poštuj starije, ne žuri - ‘sve prođe' je najteža za poneti. I lepim danom, i sumornim danom, možeš da joj pogledaš u lice ili naličje pa pokvariš lep dan iili ulepšaš loš, a može i obrnuto - četiri kombinacije u dvorečju, nije loše - ali mutiti pesak u moru ne menja da sve prođe. I tako se izađe iz mora, osuši peškirom ili na suncu, priđe deci i spusti na njihove glave poljubac, dodirne se ruka ili spusti onoj drugoj na rame, pogleda put neba, ili planina, spusti pogled na liniju horizonta i ostavi tu neko vreme na nepromenjivoj crti koja potamni i posvetli između jutra i večeri, privlače ga dalje druga deca u igri, ljudi u prolazu, i u neprekidnom pokretu svega, na peščanoj plaži mediteranskog ostrva moja sestra i ja razumemo da nam je bilo važno da dođemo ovde iz puno razloga ali najvažnije da vidimo da nakon više godina i mnogo proživljenih uspona i padova, ona i ja smo ostale iste.



Komentari (23)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Milan Novković Milan Novković 16:29 01.05.2010

U toj....

...nesentimentalnoj...
...ekspediciji za kontinuitetom...

sve prođe' bi trebala da bude samo kap u okeanu "sve teče" mora u kome svima nama pojas za spasavanje može da bude i to što je prošlo, ali ne mora tako da bude, kao što kažeš većinu nas i ne spašava nešto posebno efikasno.

I tebi u blogu je zauzelo tek mali deo, sa nekoliko rečenica :) Tj tako ja čitam većinu pisanja oko sebe, dodajem deo svog vlasništva nad tvojim rečima, sada "zajedničim" mislima.

U onom što je tu i što dolazi, bar dok smo "isti" ima dovoljno lepog, more lepog.

Kažeš...
...u snove su mi dolazili svi ljudi koje sam ikada znala, upoznala, oni koji su njih poznavali, obični ljudi i carevi, čudnih odela i glasova...

Snovi, izgleda, dok spavamo i dok smo budni, su u režiji mentalnih regiona u našim glavama koji zajedno čine "default network" (izvinjavam se na tehničkom jeziku, tako ga često zovu oni koji se time bave).

Interesantno je da, instrumenti pokazuju, taj deo nas utihne onog trenutka kad počnemo o nečemu svesno da pričamo ili razmišljamo.

Sad kažu da taj deo nas režira situacije u kojima će se oceniti važnost onoga što nam se, mentalno, desilo u neposrednoj prošlosti.

Interesantno je i kako se, u nekim meditativnim tehnikama, od nas očekuje da ništa ne razmišljamo, da naučimo da ugasimo taj default network na putu ka nekom kratkoročnijem pa dugoročnijem miru i boljem razumevanju sveta oko nas.

I sama činjenica da to vežbanjem umemo da naučimo, da o ničemu ne razmišljamo, ukazuje da iako prirodno nemamo direktnu kontrolu nad default mrežom možemo vremenom da je steknemo.

Sad, meni, samo bogatsvo i maštovitost snova, na primer, nalaže mogućnost da se taj deo nas koristi i na drugi način, ne samo kroz isključivanje na putu ka nekom višem cilju, nego i na neko indireknto kontrolisano uključivanje na putu ka nekom drugom, ali isto višem, produhovljenom i prijatnom cilju.

Ako već imamo potencijal da vidimo lepo u skoro svemu oko nas sigurno imamo potencijal da vidimo lepo i u prolaznosti - ono što je prošlo ustupa mesto onom što dolazi i veliki deo toga je lepo.

I to, ne sumnjam ni malo, možemo, uz malo vežbe, da ostavljamo kao smernice tom tajanstvenom "režiseru" u nama, kad isključimo svest na ovaj ili onaj način
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:05 01.05.2010

Re: U toj....

Milan
...tako ja čitam većinu pisanja oko sebe, dodajem deo svog vlasništva nad tvojim rečima, sada "zajedničim" mislima.


Dopada mi se. Neizbezno je da usvojimo bar deo necijih misli, citanjem vise nego kroz razgovore, rekla bih, ali ovaj tvoj ugao gledanja je vrlo lep.

Milan
...Sad, meni, samo bogatsvo i maštovitost snova, na primer, nalaže mogućnost da se taj deo nas koristi i na drugi način, ne samo kroz isključivanje na putu ka nekom višem cilju, nego i na neko indireknto kontrolisano uključivanje na putu ka nekom drugom, ali isto višem, produhovljenom i prijatnom cilju.


I ja tezim tom nacinu prihavatanja ili posmatranja snova. Ponekad su razgovori, ponekad otvaraju put, i jos mnogo toga, ponekad prosto a companion svoje vrste.
Nista svoje ne iskljucujem dok me kraj ne iskljuci celu, dovrsi, gotovo, nema vise
Lepota u prolaznosti - da, inspirise cesto melanholiju, a melanholija ume da bude lepa.

Tajanstvenom reziseru se vecito udvaramo, manje ili vise uspesno

Milan
...U onom što je tu i što dolazi, bar dok smo "isti" ima dovoljno lepog, more lepog.


I sa ovim se slazem.
Vrlo lepo receno.

Hvala na ovako finom komentaru.
bocvena bocvena 16:54 01.05.2010

Šta god bih rekla,

suvišno je...
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:07 01.05.2010

Re: Šta god bih rekla,

za tebe.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 18:14 01.05.2010

!!

Iako su teme razgovora različite, uglavnom se završe na isti način

divan tekst
Ivana Knežević Ivana Knežević 18:52 01.05.2010

Re: !!

Hvala, Velimire.
I danas pomislim na te nase razgovore.
stasava stasava 18:16 01.05.2010

voda

Voda kao osnovni simbol kolektivnog i individualnog nesvesnog u kombinaciji sa med
iterantskim vazduhom....razgovori sigurno ne bi bili isti na drugom mestu. "Sve prodje", ali zauvek negde ostaje. Jer da nije tako ne bi imalo svrhe, znaci ne bi ni postojalo.

Ivana, divno pises!
Ivana Knežević Ivana Knežević 18:57 01.05.2010

Re: voda

I ja mislim da je to prosto bio jedan prekrasno slozen mozaik, stasava, sa okolnostima i okruzenjem, svime.
Da, to da sve prodje ne znaci da nam ne ostavlja tragove svog prisustva, na razlicite nacine, ali bili smo tu, i sva nasa iskustva sa nama.
Hvala.
maksa83 maksa83 21:57 01.05.2010

a gde

vam je muzika?

bocvena bocvena 23:20 01.05.2010

Re: a gde

This Mortail Coil...Song to the sirens...original Tim Buckley...sestre sirene plivaju Mediteranom...tako nekako...

Ivana Knežević Ivana Knežević 01:57 02.05.2010

Re: a gde

Kako lepa misao, makso, i nastavak koji je bocvena dodala... hvala vam puno.
I Milan je pominjao nesto iznad.. ima toliko toga lepog.
miloradkakmar miloradkakmar 23:38 01.05.2010

Neprestano

tražimo potvrdu, vezu sa postojanjem. Pojedini događaji, ako toga nema, čine nam se kao deo sna, priviđenja...
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:01 02.05.2010

Re: Nepestano

Ne znam da li je neophodno podsecati nas da smo tu, milorade, bar bih volela da mislim da to nije neophodno, ali podeliti nesto od toga, ili skloniti se malo u stranu, sagledati, uzivati ili samo sazvakati... to jeste neophodno.
Istina je da ponekad stvarnost izgleda pomalo kao prividjenje. Prilicno fantasticna stvar, zar ne.
Черевићан Черевићан 23:51 01.05.2010

(не)веровања



нoвo рећи нећу -то знанo je свима
oд младoсти раане тај се дoрек мoтa
но гa превиђамо (дал'баш посве свесно)
пролазност је садржана у појму живота
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:04 02.05.2010

Re: (не)веровања

Malo utehe, malo predaha... prepustite nas nasim skretanjima, dragi pesniche, nece trajati dugo.
Dr M Dr M 08:23 02.05.2010

Zao mi je...

...sto nisam clan Nobelovog komiteta...
Ovako, preporuka..i
mariopan mariopan 12:09 02.05.2010

Re: Zao mi je...

Sve prođe - to mi je najteže za poneti.
Tako mi nedostaje moja sestra.
Divan tekst, hvala draga
Ivana Knežević Ivana Knežević 13:44 02.05.2010

Re: Zao mi je...

Nobel - Schnobel, obican dan ume da bude takav izazov, dragi Dr. M, ali poneki medju njima... ah, poneki medju njima su prosto prekrasni.
Hvala na tom cveticu i osmehu - prava stvar za mene
Ivana Knežević Ivana Knežević 13:50 02.05.2010

Re: Zao mi je...

mariopan
Sve prođe - to mi je najteže za poneti.


Jeste. Ostaje najteze za poneti.
Dobro je i raduje me ako je tekst dotakao lepa mesta, draga mariopan, a verovatno je dodirnuo i neka bolna...
razmisljam razmisljam 14:15 02.05.2010

ОСТАВЉА МЕ БЕЗ ДАХА

свака Ваша прича, драга Ивана. Преплави ме морем емоција, подсећања, размишљања. И на крају, преображена и употпуњена свим тим унутрашњим турбуленцијама, најчешће не умем да нађем праве речи које бих Вам упутила.У сваком случају, хвала за лепоту коју подастирете испред читалаца.
Ivana Knežević Ivana Knežević 15:04 02.05.2010

Re: ОСТАВЉА МЕ БЕЗ ДАХА

Nije ni meni jednostavno da odgovorim na komentare, draga razmisljam. Razumem ih sve, od onih od par reci do puno duzih, kao izraze dobre volje, reakciju inspirisanu tekstom, ali iza njih je mnogo mnogo toga vise, za svakoga. Tekstovi su dosli kroz moja iskustva i opazanja, ovim putem ih citaoci mogu usvojiti u svoja iskustva i opazanja, a ovo ovde je najvise jedna razmena izraza uzajamnog postovanja, rekla ih.
Meni se takve stvari dopadaju, i mislim da su vrlo vazne.
Hvala na ovim recima iznad.
muaddib92 muaddib92 22:15 02.05.2010

Living is easy

.. all things must pass..
Хтео сам да поставим Елу и Луја са 'Summertime', али ме нешто ни синоћ нити данас неће Јутјуб, па ти онда у себи отпевај макар прву строфу - и нађи се обавезно поново са сестром овога лета на мору, како бисмо поново имали неки овако леп текст.
А како већ рекође многи: дивно пишеш, Ивана
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:44 03.05.2010

Re: Living is easy

Pevam tu strofu prilicno redovno

Leto dolazi tako brzo, lepo bi bilo da prolece prvo uspori malo, pa sve da uspori. Living is easy je najbolje tom brzinom. Narocito kad je napolju sve zeleno.

Tekstovi k'o tekstovi, stvore se na svakakvim mestima.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana