Diana i ja smo na Korzici dugo i često pričale. Dugo se nismo videle. Vodile smo naše razgovore do različitih mesta, i ubrzo se pokazalo da im najviše prija Mediteran. Plutale smo praktično gole izuzev par krpica koje stvarno ničemu ne služe osim da sada kvare metaforu: razgovori su bili bogati planktonom, sitnim račićima i simbolima. Možda bi nešto od toga bilo teško podneti na suvom, ali bez tla pod nogama i u ritmu pokreta mora, neverovatno je lako osloboditi se nepotrebnih tereta. Uopšte ne osetiš. Deca su plivala u plićaku i skupljala školjke. Osećaj neopisive širine je bio intenzivan, euforičan a unutrašnji ekvilibrijum podešen na living-is-easy. Dok plivaš u materiji koja čini 75% planete, problemi čak i tako jednog neosporno važnog bića kao ti postanu vrlo,vrlo razblaženi.
Diana je hirurg za decu i odrasle. Od ljudi koje poznajem, niko nema ozbiljniji posao. Da spašava živote je volšebna stvar njenih ruku i znanja, ali ne uspeva joj uvek, naročito kada radi na gerijatriji i onkologiji. Ona je navikla na razgovore sa ljudima, i da se ljudi boje, veruju joj, očekuju od nje puno, ili sve. Često puta joj kažu stvari koje nisu nikome od svojih. Da ohrabri i uradi pravu stvar je deo njene svakodnevice. Ono što ona dobije za uzvrat je podsećanje na prolaznost, urgentnost sa kojom treba proći kraj nebitnih stvari i zumirati na tih nekoliko koje su jedino važne. Kada je to svakodnevica, onda se neizbežno postaje filozof. Ali mali, sasvim mali, uzgredni. Ne vredi gubiti vreme na to.
I tako smo pričale o smrti puno. I to je imalo smisla u moru. Više nego igde drugo, čini mi se sada, kad sedim ispred monitora i prozora iza koga jedan veliki grad živi, žuri i opire se strahu od smrti, kao što je to uobičajeno u velikim gradovima, i svemu velikom. Što veća gradnja, to veći strah prikriva. Verovatno je isto i sa malom gradnjom. Ali u Mediteranu oko Korzike razgovori su bili deo nečeg drugog. Kad je moja mama bila bolesna, i njena sestra došla iz Nemačke da je obiđe, pustili su je kao najbliži rod. Njenu ćerku nisu; ona se više nije računala u najbliže. Diana je imala 17 godina, i želela je da je vidi još jedan put. Iskrala se na stepenište, lutala malo hodnicima, i na kraju se ušunjala u sobu kad niko nije pazio. Na vazduhu bi mi ta priča uradila nešto, verovatno bih istrčala napolje da me niko ne vidi, ali u toj tečnosti smo nas dve kao bliske organele delile priče i ćeliju kao što bi trebalo deliti svet, jedini u kome je sve ovo važno.
Neobično je bilo kako su istovremeno sa razgovorima počeli i snovi. Tokom noći na Korzici, u snove su mi dolazili svi ljudi koje sam ikada znala, upoznala, oni koji su njih poznavali, obični ljudi i carevi, čudnih odela i glasova. Razgovori sa Dianom su ušli u moje snove, ja sam ušla na mesta na kojima dugo nisam bila, i bilo bi sve to previše i da sam bila pripremljena, ali nije bilo ni previše ni premalo, već pomalo opojno, a i neka katarza se spremala ili odvijala u zasebnim sobama organizma. Da se to desilo bilo gde drugo osim na mediteranskom ostrvu, ili makedonskom jugu, ne bi bilo dobro.
Ona dugo nije bila na tom našem jugu. Kako smo ga klinka i ja posetile pre nekoliko godina, donela sam joj fotografije. Da vidi bogato zelenilo i sasušena brda, stare kuće i poodraslu decu, i prepozna šta je još uvek isto kao kad smo mi bile deca. U Calvi smo stigli u subotu predveče, u ponedeljak smo se nas dve smestile na jedan od kreveta, deca su prvo igrala karte na terasi a posle otišla na plažu, mi smo gledale slike. Koliko je važno imati nekoga ko deli sa tobom uspomene? Puno. Te fotografije su bile najvrednije stvari u koferu. Kad sam par dana kasnije u malom Internet kafeu pročitala email u kome naša zajednička sestra piše da nam je tog ponedeljka umro ujak, Diana i ja više nismo o tome pričale. Bile smo zajedno, podelile fotografije i uspomene - to je najviše što se može pokloniti nekome na odlasku.
Kad smo posetile katedralu na Citadeli, zapalile smo sveće za naše žive i nasše mrtve, običaj koji raznosimo po svetu, od najmanjih crkvica do čuvenih katedrala. Ne znamo da li je to običaj u pravoslavlju i van Makedonije, mi smo naučile kao mala deca gledajući i sledeći uputstva naše babe. Dianin muž, pitom čovek sa smislom za humor i strpljenjem širim od zaliva u koji gledamo svakog dana, uočava i druge stvari koje nam je genetika naizgled slučajno podelila. Nama to jako prija a klinke i on nas trpe. Iako klinke počinju da shvataju da je genetika čudna i nepredvidiva stvar, kao kad se ispostavilo da se u njihovoj nemačkoj kući ‘požuri' kaže ‘brzo! brzo! brzo!' furioznim tempom koji ne ostavlja nikakve nedoumice da osoba koja to izgovara može da odjednom naraste kao velika ptica i sve što je sprečava da kljunom zgrabi mladunca sklonog rastezanju vremena i živaca je samo neizmerna ljubav, dok u našoj kanadskoj kući na drugom kraju sveta odjekuje ‘ajde,! ajde! ajde!' potpuno identično po svemu, uključujući ton glasa. Suočene sa golim činjenicama, ni Diana ni ja ne znamo poreklo takve jedne pojave.
Iako su teme razgovora različite, uglavnom se završe na isti način. Prosto ih prekinemo, ili nas prekinu deca, postane nam hladno u moru, spazimo neku lepotu u krajoliku koja nas natera da zaćutimo. Doživljavamo razgovore kao još jednu boju u pejsažu, i znamo da je sve ovo pitanje fizičkih parametara prostora i vremena, pri čemu uticaj na ljude neizbežno poprima metafizičke simptome. Sa onima ispred nas koji postaju sve stariji i jedan za drugim odlaze, i decom koja rastu na različitim jezicima, Diana i ja smo se našle u ekspediciji za kontinuitetom. Od svih koje smo do sada poduzimale ova je najteža. Nismo sentimentalne, i to nimalo ne olakšava. Sve prođe, ponavlja Diana, i ja se ne protivim. Od svih dvorečnih kombinacija koje se uruče ljudima kao životna uputstva - ne ubij, budi dobra, poštuj starije, ne žuri - ‘sve prođe' je najteža za poneti. I lepim danom, i sumornim danom, možeš da joj pogledaš u lice ili naličje pa pokvariš lep dan iili ulepšaš loš, a može i obrnuto - četiri kombinacije u dvorečju, nije loše - ali mutiti pesak u moru ne menja da sve prođe. I tako se izađe iz mora, osuši peškirom ili na suncu, priđe deci i spusti na njihove glave poljubac, dodirne se ruka ili spusti onoj drugoj na rame, pogleda put neba, ili planina, spusti pogled na liniju horizonta i ostavi tu neko vreme na nepromenjivoj crti koja potamni i posvetli između jutra i večeri, privlače ga dalje druga deca u igri, ljudi u prolazu, i u neprekidnom pokretu svega, na peščanoj plaži mediteranskog ostrva moja sestra i ja razumemo da nam je bilo važno da dođemo ovde iz puno razloga ali najvažnije da vidimo da nakon više godina i mnogo proživljenih uspona i padova, ona i ja smo ostale iste.