Zavidim vam, mladi gospodine. Ne na vašoj mladosti, snazi, energiji, znanju…zavidim vam na bezosećajnosti, umišljenosti, veličini koju sebi pripisujete, proračunatosti i svim drugim stvarima koje ja nisam imao prilike da upoznam i prihvatim. Sigurno je došlo vreme da se čovek menja, da gleda u sebe i za sebe, da smanjuje krug prijatelja, da što duže živi sam, u samoizolaciji, da postane nezavisan od svega i svačega, pa i od samoga sebe. Meni do menjanja nije, voleo bih da priroda čini svoje, ali vaš stav prema prirodi i životu uverava me da priroda ne čini svoje, čim ste joj se vi oteli.
Ne zamerite, mladi gospodine, što ja vas ne razumem onako kako vi sebe razumete.Vi ste stvorili svoj svet u koji ne puštate nikoga, dozvoljavate da se malkice zaviri i to debelo naplaćujete time što od toga stvarate isključivo ličnu korist. Zavirivač od toga nema, baš, ni pet para...Morate shvatiti da način na koji vi razmišljate ima odjeka samo u vama. Zar nije sebično ne reći bagremu da je lepo cvetao, da ima oštre bodlje, da mu je suva i ispucala kora i da negde pri krošnji počinje da trune. Vi se naslađujete unutar sebe lepim i ružnim stvarima. Ne znam kako ih mirite, da li imate fijoke za svaku ponaosob, pa kada vam godi otvarate ih i puštate, al’ opet samo u sebi, da malo zažive, osete skučenu slobodu. Vi ste taj, provereni borac, koji se zalaže za slobodu bez granica.
Zavidim vam, mladi gospodine, što ste sve što znate naučili napamet, ali to samo pokazuje da imate dobru memoriju i ništa više. I ja sam nekada znao naizust 200 telefonskih brojeva, ali sam ih koristio, bilo je efekta, razgovarao sa ljudima, iza svakog broja ostalo je nešto – susret u kafani, šetnja parkom, uteha, lepa želja, žustra rasprava...Iza vas ne ostaje ništa, prazno, beo papir...Vi nemate traga u životu, mladi gospodine. Zabeleženo je jedino da ste rođeni tad i tad, da ste bili uzoran učenik i student, da ste se u poodmaklim godinama zaposlili, i, možda, da imate cenovnik za sve što činite u životu. Zar, naplaćivanje malo duše, ljubavi, sažaljenja, tuge...ne naslućuje materijalizaciju celokupnog vašeg bića, a tako se znate potresti nad siromašnima, mačkama i psima beskućnicima, omrznutim političarima, nevaspitanim vozačima autobusa, bahatim trgovcima...Zavidim vam, mladi gospodine, što to možete ne zavirujući u sebe i ne spominjući svoja zlodela nad sopstvenim ljudskim bićem i prijateljima. Da, pa vi i nemate prijatelje, imate nekolicinu istomišljenika, ispijača tuđe svesti i savesti, lažnih moralista, prekrajača stvarnosti i uterivača budućnosti. Mislite li da vaša peta-šesta nova misao ima smisla - sve će biti dobro samo da nije ovako. Očešte se malo o komšiju, zarazite se nekim virusom u ambulantskoj čekaonici, u redu za dečji dodatak osetite miris nemaštine i volje za život, ne pravdajte se nepotrebno misleći da znate šta drugi misli o vama....Uvidećete da (sve)znanje nepotvrđeno u praksi ne pije vodu, šuplje je, neće ljudi da slušaju, a kamo li da veruju u vašu pamet, u vaše vizionarstvo, u vaš korak ispred sveta.
Zavidim vam, mladi gospodine, što imate tako dugovečno mišljenje o svojoj mladosti. Kada sam bio vaših godina, moja su deca išla u školu. Svakog jutra sam im pripremao doručak, pakovao torbe, oblačio čisto i ispeglano, davao džeparac, proveravao da li su uradila domaći zadatak. Ne zavidim vam, što se osećate mladim, pa i ja se tako osećam u ovim godinama, ali mi pomalo smeta što ne možete i nećete da shvatite da ste bliži mirnijem životu, nego zavođenju šiparica dajući im lažnu nadu, upropašćavajući istinski mlad život. I u tome se ogleda vaša sebičnost. Nemojte tražiti krivca van sebe, što život prolazi, a vi postajete sve nezadovoljniji, nesigurniji, plašljiviji – ne možete iskazati hrabrost, postati junak, ako se ne uhvatite u koštac, prvo sa samim sobom i tek onda sa bićima i pojavama koji vas sputavaju da ostvarite san o drugačijem sebi. Priznaćete da je nezgodno biti višestruka ličnost, radovati se onome što samo vi osećate, smejati se nečemu što je samo za vas smešno i onda se prešaltati na drugi, treći nivo i biti jednostavan, uticajan u normalnom svetu, ozbiljan u stvarnim situacijama, sticati poverenje malih ljudi koje vi sa vaše visine i ne primećujete.
Vi, zapravo, nemate želju da opismenite vašim idejama, znanjima, shvatanjima...nikoga, vi naturate, primoravate, zahtevate idolopoklonstvo, slepo verovanje, a da ne znate ni sami kakvo to ima dejstvo, šta prouzrokuje, da li će nekom biti loše od vaše praznine, skepticizma, ograđivanja, stalnog nezadovoljstva...
Zavidim vam, mladi gospodine, što sa takvom lakoćom podnosite sami sebe.