Autor: Rodoljub Šabić
Problem „nestalih beba" nedavno je ponovno aktuelizovan vešću da će u Skupštini Srbije biti formirana radna grupa radi pripreme zakona koji treba da obezbedi pretpostavke za rešavanje otvorenih pitanja u vezi sa istim. Najavljujući formiranje te radne grupe predsednica Skupštine je rekla da je neposredan povod za to bilo ukazivanje Poverenika za informacije na opravdano nezadovoljstvo značajnog broja roditelja. A ta, korektna, predsednicina opaska me podsetila na nešto što je verovatno najružnija stvar u poslu kojim se bavim - na česte „susrete" sa primerima neshvatljive ljudske bezobzirnosti. A slučaj je hteo da me, nezavisno od te vesti iz Narodne skupštine, na istu stvar podseti jedna „priča" koja je i tematski i vremenski sa njom potpuno koincidirala.
Ta priča trebalo je ovih dana da bude okončana donošenjem rešenja u kojim sam naložio Medicinskom fakultetu u Beogradu da najdocnije u roku od 5 dana „obavesti NN da li poseduje zapisnik o obdukciji i obdukcioni nalaz kao i dokumente iz kojih se može saznati ko je i kada, posle obdukcije, preuzeo leš njenog novorođenčeta..., te da joj ukoliko te dokumente poseduje dostavi kopije istih."
Priča je tu trebala da bude završena, ali nije, bar još nije.
A ta, po mnogo čemu neobična priča, započela je davno, pre više godina. Tada je NN upućena radi izdržavanja zatvorske kazne u jednu zatvorsku ustanovu u unutrašnjosti. Iako na izdržavanju kazne ostala je u drugom stanju. Kazna nije bila kratka, pa je i vreme za porođaj dočekala u zatvoru. Razume se, za tu priliku prebačena je iz zatvora u lokalnu bolnicu, u porodilište. Dobila je sina. Nažalost, njenu sreću su odmah pomutile vesti da dete nije zdravo, a potom i da je veoma loše. Rečeno joj je da će zbog toga dete morati da bude prebačeno u Beograd. Ona ga „naravno" nije mogla pratiti i vraćena je u zatvor. Potom je dobila vest da je dete umrlo.
Kasnije je na različite načine pokušavala da dođe do informacija o detetu. Bezuspešno je obijala pragove lokalne bolnice, opštine, matične službe, ko zna koga sve. Tek nedavno, je došla na logičnu ideju, da gore pomenute dokumente zatraži od Medicinskog fakulteta u Beogradu, odnosno od Instituta za patologiju u njegovom sastavu.
Podnela je uredan zahtev, pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Izostao je bilo kakav odgovor, njen zahtev je ignorisan. Po proteku roka od 15 dana podnela je žalbu Povereniku za informacije, koji je, u skladu sa zakonom zatražio od od Medicisnkog fakulteta da se izjasni o navodima žalbe. Opet, smao ćutanje. I kako je zahtev NN bio potpuno legitiman i sa stanovišta Zakona o slobodnom pristupu informacijama i sa stanovišta Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, doneto je gore navedeno rešenje. Rok za postupanje po nalogu iz rešenja je istekao, a NN je još uvek suočena sa zidom ćutanja.
O čemu se zapravo radi? O prikrivanju krađe deteta? Ili „samo" o tome da su, usled „poslovičnog" reda u našim arhivama, dokumenta uništena ili zagubljena. Ali, iako, posebno imajući u vidu protek vremena, kao verovatniju prihvatimo ovu drugu pretpostavku jedno pitanje je nezaobilazno. Kako je moguće da za svo vreme niko od odgovornih na Medicinskom fakultetu ne nađe za shodno da napiše bar jednu jedinu rečenicu: „Žao nam je, ali nemamo dokumenta koja tražite." Da li za to uopšte postoji prihvatljivo objašnjenje?
Činjenica da priča ima vezu sa medicinom podseća me na to da se nedostatak obzira za tuđi gubitak, bol i patnju, ravnodušnost, „nepristrasnost", odsustvo empatije, hladni, prezrivi, bezosećajni i netaktični odnos prema ljudima, u brojnim medicinskim udžbenicima navode kao fenomeni veoma indikativni sa stanovišta psihopatije.
Naravno, u konkretnom slučaju ne radi se o medicinskom, psihološkom feomentu. Reč je o nečem sasvim drugom, o fenomenu koji je socijalni i utoliko više zabrinjavajući.