Umetnost je uvek subverzivna i uvek univerzalna. Ugodno je zauzeti poziciju da su neka dela samo i isključivo kritika jednog sistema, režima, ideologije ili vremena u kome su nastala. Da je to istina velika većina bi imala prilično kratak rok trajanja. Na primer, [samo]zavaravanje je da je Orvel oštro pisao isključivo o totalitarizmu socijalističkog lagera [oni koji ne znaju za nikad štampani autorov predgovor prvom izdanju životinjske farme se, moguće, i dan-danas tako misle].
Film mađarskog reditelja Petera Bačoa "A Tanú", kod nas poznat kao "Krunski svedok", nije izgubio ništa od aktuelnosti četrdesetjednu godinu posle nastanka, iako opisuje sasvim konkretan istorijski period.
Paranoični režimi, baš kao srećne porodice, uvek liče jedni na druge. Za razliku od srećnih porodica nisu dosadni kao teme, kako u umetničkim tako i u dokumentarnim filmovima.
Kada je 1981. godine pomenuti film Petera Bačoa, najzad posle ravno 12 godina, pušten iz bunkera za prikazivanje u inostranstvu [Mađari su ga mogli videti tek osam godina kasnije] još uvek je bilo bioskopa u Novom Sadu. Sada ih nema, što postavlja pitanje smera u kome se krećemo, ali to nije ono o čemu želim da pišem.
Za one koji nisu gledali tu smehotresnu, a gorku, satiru mađarske varijante posleratnog totalitarizma - onog Rakošijevog - pre olabavljenja i transformacije u "gulaš socijalizam", evo kratkog prikaza filma.
Glavni lik je Jožef Pelikan, čuvar nasipa na Dunavu [zanimanje svakako korisnije od čuvara plaže u zimskom periodu], u momentu dešperacije jer mora sam [žena je spalila sa ljubavnikom] da prehrani potomke [komada osam] pribegne "kriminalu" - zaklao je sopstvenu krmaču Željku u sopstvenom podrumu. Pošto je otkucan ozbiljnom prijavom, koja je ozbiljna zato što je otkucana pisaćom mašinom, završava u zatvoru, sreman na najgore.
Međutim, umesto suda i kazne izlazi iz 'apsa brže nego što je ušao, zahvaljujući misterioznom drugu Viragu. Kao "bonus" Jožef dobija znatno odgovornije, a potpuno neželjeno nameštenje - upravnik javnog bazena [kroz ceo film on samo želi da se vrati na svoj nasip da peca i pazi na vodostaj].
Pelikanu nije trebalo mnogo vremena da ponovo "zasere". Shvativši bukvalno ono "javni" pripustio je radni narod, decu i omladinu da se brčkaju u javnom bazeno, što je bio neopavani "zločin" s obzirom da je drug general Bašća preferirao i navikao da uživa u javnom bazenu sam, ako se izuzmu dva tipa u kožnim mantilima koji se šetaju na ivici bazena.
Opet hapšenje i opet ekspresni izlazak iz pritvora i Jopet jedna, neželjena, stepenica više. Ovog puta Jožef Pelikan postaje upravnik zabavnog parka. Jožef, u želji da podigne zabavu na jedan viši [ideološki] nivo, opet napravi sranje. Naime, preimenovao je kuću strave u "socijalistička kuća strave", a malo ju je i redizajnirao izbacivši kosture i strašila, a stavio portrete zaslužnih drugova, uključujući i generala Bašću. Na direktno pitanje radnika šta sa zvučnim kulisama i.e kricima i zvucima klackanja kostiju i lanaca, kaže: "Neka ostanu." Nepotrebno reći, generalu Bašći se inovacije nisu dopale, te Jožef ponovo biva uhapšen.
Ovog puta drug Pelikan izlazi kao rukovodilac instituta koji treba da uzgoji mađarske pomorandže. Njegov "trud" urodi plodom - komada jedan, ali avaj, jedan od njegovih klinaca je smazao taj plod pre nego što je isti prezentovan partijskim zvaničnicima. Da ga izvuče drug Virag kao substitut mu daje limun. General Bašća nakon degustacije s kiselim izrazom lica pita: "Šta je ovo?", Pelikan odgovara: "Pomorandža. Nova mađarska pomorandža. Malo je žuta, malo je kisela, ali je naša!" Upalilo je! Kompletan tim instituta s njim na čelu biva odlikovan.
Tek posle svih tih peripetija, koje traju otprilike pola filma, Jožefu Pelikanu se otkriva svrha njegovog napredovanja. Drugovi su ga pripremali za njegovu životnu ulogu - ulogu [krunskog] svedoka na suđenju "posrnulom" partijcu, njegovom prijatelju ex-ministru Zoltanu Danielu. Drug Daniel je "sve priznao". To "sve" podrazumeva da je bio fašistički kolaborator, te da je sada imperijalistički špijun. U pripremu svedočenja uključen je pisac, drug Tušinger, osetljiva umetnička dušica vrlo ponosna na svoje delo - izjavu kojom Jožef Pelikan treba da potvrdi da je kamarad Danijel komunicirao sa imperijalističkim špijunima u formi ljudi žaba, praveći se da peca somove na Dunavu.
***
Iako sam film do nedavno gledao tek dva puta, jednom u bioskopu [te 1981. godine], jednom na TV-u [ne sećam se kada], često sam mislio o njemu. U Mađarskoj, gde je to naravno kultni film, nemoguće je ne setiti ga se kada čuješ fraze koje su direktno iz filma ušle u govorni jezik - A helyzet fokozódik! [Situacija se intenzivira!] i Az élet nem habostorta. [Život nije torta sa šlagom], mudrosti druga Viraga - ili pak kad ti pogled padne na Magyar Narancs.[1]
Gledajući nedavno BBC-ijev dokumentarni serijal The Power of Nightmares setih se Bačovog filma. O tome zašto i kako povezah ta dva malo kasnije.
Za reditelja Adama Kurtisa [Curtis][2] sam prvi put čuo 2004. kada je njegova, takođe dokumentarna, serija The Century of the Self stigla do mene, dve godine posle emitovanja na BBC-4. Izuzetna serija o tome kako je Frojdova otkrića o funkcionisanju podsvesti iskoristio Zigmundov nećak, Edvard Bernej, za ono što bi danas modeeerno nazvali advertajzing i PR. Zapravo sam rahmetli Edvard je skovao izraz Public Relations, što je samo "prihvatljiviji" naziv za propagandu - može se čuti iz njegovih usta u seriji. Serija dalje dokumentuje upotrebu trikova psihoanalize i PR-a za kontrolu i manupulaciju populacijom.[3]
Iste godine kad sam za njega čuo Kurtis je napravio novu seriju The Power of Nightmares. To je veoma hrabra serija o... pa bolje da pustim autora da kaže o čemu, prevodeći uvodni tekst koji izgovara [Adam Kurtis uvek sam čita naratorski tekst u svojim dokumentarcima] na početku svake epizode [komada tri]:
U prošlosti političari su obećali da će stvoriti bolji svet. Imali su različite načine da to postignu, no njihova moć i autoritet su dolazile od optimističke vizije koje su nudili svojim narodima. Ti snovi su propali. Danas su ljudi izgubili veru u ideologije. Političari su, sve više, samo menadžeri javnog života. Međutim, sada su otkrili novu ulogu koja im vraća moć i autoritet. Umesto da isporuče snove političari sada obećavaju zaštitu od noćnih mora. Kažu da će nas spasiti od groznih opasnosti koje mi ne možemo da vidimo niti da shvatimo, a najveća od svih opasnosti je međunarodni terorizam. Moćna i podmukla mreža, sa ćelijama "spavača" u zemljama širom sveta. Pretnja protiv koje se mora boriti ratom protiv terora. Međutim, mnogo od toga je fantazija, iskrivljena i preterana od strane političara. To je mračna iluzija koju su bez provere širile vlade, bezbednosne agencije i internacionalni mediji.
Ovo je serija filmova o tome kako i zašto je ta fantazija kreirana i ko ima koristi od nje. U srcu priče su dve grupe: američki neokonzervativci i radikalni islamisti.
Teško mi je da odlučim šta je hrabrije, stavljanje određenog znaka jednakosti između neokonzervativaca i islamista ili ukazivanje na najnoviji reket koji političari diljem sveta [jer su se svi perfektno ušemili] iznuđuju od svojih respektabilnih populacija. Međutim, ni Adamu Kurtisu, inače poznatom po veoma preciznom i dubokom istraživanju, ne bi bilo dozvoljeno da arči BBC-ijevu nespornu reputaciju out of mind propozicijama, tako da je dosta teško naći rupu u njegovoj liniji razmišljanja. U svakom slučaju serija je izuzetna pošto je prvi put pružila zapadnom gledaocu ozbiljniji prikaz modernog islamizma od njegovih korena, koje je postavio Sajid Kutb pedesetih i šestdesetih godina prošlog veka, pa do ekstremne varijante oličene u bin Ladenovom ideologu Ajmanu Zavahiriju. Poređenje sa štrausovcima i.e. neokonzervativcima kulminira rečenicom da su te dve grupe verovatno poslednji idealisti.
Serija je definitivni must see i može se pogledati na gugletu: Prvi deo, drugi deo, treći deo.
Kopča
Negde oko 27. minuta treće epizode The Power of Nightmares počinje deo koji je me ponukao da potražim, skinem sa interneta i pogledam ponovo Krunskog svedoka. Deo počinje rečenicom: Dokazi za sve slučajeve ćelija sa "spavačima" su klimavi i često bizarni. Ova traka je bila glavni dokaz u jednom od prvih. Za to vreme na ekranu ide nešto što je očigledno turistički [dakle idiJotsko-amaterski] video snimak posete Diznilendu. Četiri Arapa u Detroitu su uhapšena pod optužbom da su članovi al kaidine ćelije spavača. Optužio ih je drugi imigrant gospodin Hmimsa. Međutim, Hmimsa je, u suštini, internacionalni prevarant sa 12 identiteta i tražen zbog prevara po celoj Americi. Uprkos tome, FBI je ponudio smanjenje njegove kazne ako svedoči protiv tih ljudi. Da bi podržali Mr Hmimsine optužbe FBI se koncentrisao na traku. Na površini to je bezazlena zabeleška o putu u Diznilend grupe tinejdžera, koji nemaju nikakve veze sa optuženima, ali vlada je otkrila skrivenu i podlu svrhu snimka. Dalje ide elaboracija šta su "eksperti" videli u toj traci npr. u jednom momentu se vidi kanta za đubre [idealno za postavljane bombi], pa sve do toga da je snimak načinjen slučajno zaboravljenom kamerom koja landara okačena na rame zapravo merenje udaljenosti [tako je moj ex-zet, Zoli, premerio većinu ski-staza, onomad kad smo bili na Kopaoniku, pre 20 godina, na oduševljenje cele familije okupljene da gleda home video sa zimskog raspusta]. Kako bilo, slučaj četvorke iz Detroita je relativno tiho napušten - vlada nije imala ništa osim mašte da ponudi kao dokaz krivice.
Naša mašta može svašta [beše li to Ršumović?]. A sve paranoične mašte su slične. U jednom dijalogu kamarad Virag kaže Jožefu: Pokaži mi samo jednu osobu u ovoj usranoj zemlji kojoj ja ne mogu da prišijem krivicu u roku od 5 minuta. Tebi, sebi, svakome...
-----------------
[1] Liberalni nedeljnik lansiran godinu dana po uspostavljanju višepartijskog sistema. FIDESZ [sada, opet, vladajuća] partija se pokušao ogrebati o popularnost lista izabravši pomorandžu kao logo. List se distancirao od partije kada je sredinom devedesetih svičovala sa liberalizma na konzervativne pozicije, između ostalog i menjanjem boje zaglavlja od narandžaste u žutu, što mnogo više odgovara mađarskoj pomorandži.
[2] Samo smo valjda mi transkribovali prezime glumca Tonija kao "Kertis". Tou njegovom slučaju možda i nije tako bezveze, s obzirom na njegovo navodno mađarsko poreklo i originalno prezime - bio je prezimenjak onom Slobinom "cariniku" - Kertes[z], ali nema nikakve veze sa izgovorom prezimena Curtis.
[3] Serija The Century of the Self je obilazila art bioskope u SAD i 2005. bila proglašena od časopisa Entertainment Weekly za četvrti najbolji film u toj distribuciji. Takođe must see serija: Prvi deo, drugi deo, treći deo i četvrti deo. Za razliku od The Century of the Self, The Power of Nightmares, osim na nekim festivalima, nikad nije bila prikazana u SAD.
---------------------------------------------------
Beleške na margini
Za svaki slučaj, čisto da se ne bi pobrkali lončići - ovo je tekst o paranoji, koji nema ni blagu nameru da upoređuje sisteme, režime ili da pravi paralele. Činjenica da su četvorica iz Detroita [kao i neki drugi osumnjičeni na osnovu rekla-kazala] oslobođeni optužbi pokazuje da sistem u SAD još funkcioniše i da mašta ne može da igra glavnu ulogu kao u soc. lageru [osim za one u Gvantanamu, ali oni su druga priča]. Međutim, tužna priča dr Stivena Hetfila, čoveka kome je FBI uništio život sumnjom da je on bio antraks terorista o'ma' posle 11. septembra, govori da o tome da paranoja režima može biti destruktivna i bez zvanične presude.
***
U prvom pasusu pomenuh [u to vreme] neobjavljeni Orvelov predgovor životinjskoj farmi. Evo link [skrolovati malo dok se ne naiđe na naslov The Freedom of the Press], a evo prevoda po meni jednog od ključnih delova, koji uz minimalne intervencije može biti primenjen na današnjicu:
Jedan čudan fenomen našeg vremena je liberal otpadnik. Kao dodatak poznatoj marksističkoj tvrdnji da je "buržoarska sloboda" samo jedna iluzija, sada postoji raširena tendencija da se tvrdi kako se demokratija može braniti samo totalitarističkim metodama. Ako neko voli demokratiju, argumentacija tvrdi, njeni protivnici se moraju satrti bez obzira na sredstva. A ko su neprijatelji? Uvek se ispostavi da oni nisu samo oni koji je napadaju otvoreno i svesno, nego oni koji je "objektivno" ugrožavaju šireći pogrešne doktrine. Drugim rečima, odbrana demokratije uključuje uništavanje svake misaone nezavisnosti. Taj argument je upotrebljen, na primer, da je opravdaju čistke u Rusiji. Najžešći rusofili teško da su poverovali da su sve žrtve krive za sve za šta su bile optužene, ali su svojim jeretičkim mislima "objektivno" štetile režimu, pa je stoga bilo sasvim u redu ne samo masakrirati ih nego i diskreditovati ih lažnim optužbama. Isti argument je bio upotrebljen da se opravda sasvim svesno laganje levičarske štampe o trockistima i drugim republikanskim manjinama u Španskom građanskom ratu. I ponovo je bio upotrebljen za lajanje protiv habeas corpusa kada je Mosli bio pušten 1943.
Ti ljudi ne vide da ako ohrabruju totalitarističke metode može doći vreme kada će oni biti upotrebljeni protiv njih umesto za njih. Uobičajite zatvaranje fašista bez suđenja i možda se proces neće zaustaviti na fašistima.
Tako je pisao Orvel 1945. Promenite par reči i to stoji i danas [kano klisurina].
***
Kopajući malo po internetu o Adamu Kurtisu, naiđoh na sjajan intervju, pre bi se moglo nazvati razgovorom, koji je sa njim 2005. godine obavio Erol Moris. Inače Erol Moris je autor dokumentarca, koji je dobio Oskara, The Fog of War, 11 lessons from the life of Robert S. McNamara. U tom razgovoru Kurtis daje jedan, meni veoma dopadljiv, dodatak definiciji istorije. Evo dela tog razgovora:
Erol Moris: Ja još uvek ne znam šta da mislim. Njujork tajms je danas na naslovnoj stranici imao članak o novim dokazima o incidentima u zalivu Tonkin, avgusta 1964. Incidenti - o kojima je diskutovano u The Fog of War - su predmet rasprava preko 40 godina. Postoje oni koji veruju da su oni bili deo konspiracije da se eskalira rat u Vijetamu. Evo pitanja: Da li su oni u pravu? Odnosno, opštije, da li je istorija primarno istorija zavera? Ili je to samo serija grešaka jedne za drugom? Konfuzija, samozavaravanja, idiJotije jedne ili druge vrste?
Adam Kurtis: Ovo drugo. Kada se ljudi naoštre da naprave zaveru nikad ne završe kako su nameravali. Istorija je serija nenameravanih posledica koje rezultiraju iz konfuznih akcija, od kojih su neke delo ljudi koji mogu misliti da su deo zavere, ali to nikad ne završi onako kako su oni nameravali... [boldovanje moje]