Muzika| Život

Nervus trigeminus

Nebojsa Krstic RSS / 14.05.2010. u 08:19

Garnizonska ambulanta Črnomelj bila je centralno postavljena prizemna zgrada obložena tamno smedjim ukrasnim lajsnama, od ostalih kasarnskih objekata odeljena travnjakom s jedne strane, i poligonom za obuku s druge, severne strane. Pročelje objekta krasio je veštom rukom iscrtani veliki krst sa kracima jednake dužine. Očigledna želja autora, možda nekog ambicioznog vojnika iz prethodne generacije, biila je da to bude znak Crvenog krsta, on bi u skladu sa Ženevskom konvencijom objekat ove vrste štitio u sličaju agresivnog napada. Međutim, moler je umesto crvenog krsta na beloj pozadini, naslikao beli krst na crvenoj. Tako je ova 4 x 4m velika švajcarska zastava zgradi stacionara davala specifični (i odgovarajući) karakter eksteritorijalnosti u odnosu na okolne građevine.

U sastavu zgrade imali smo: lekarsku ordinaciju, laboratoriju, zubnu ordinaciju, dve bolesničke sobe, veliku spavaću sobu za bolničare, kancelariju, prostoriju za dežurnog, trpezariju, kuhinju, malu spavaću sobu (za mene + 1), apoteku, 2 kupatila, ostavu i pripadajući hodnik. Broj osoblja koji je opsluživao ovaj zdravstveni objekat kretao se između 5 i 8 vojnika, plus dva pripadajuća oficira.

Onog dana kada je lekar, kapetan I klase Igor Bostić otputovao na polaganje jednog od nekoliko delova majorskog ispita, ja sam stupio na svoje novo zaduženje na kome ću provesti sledećih 8 meseci, tako što mi je pokazano gde mi je mantil, slušalice i spavaća soba.

Zubar, kapetan I klase Petrović, pogledao me je sa nepoverenjem. «Koje su grane nervusa trigeminusa?», pitao me je još u hodniku. «Nervus ophthalmicus, nervus maxillaris i nervus mandibularis, druže kapetane!»,  odgovorio sam i izmamivši njegovo potvrdno klimanje glavom.

Barni Popović, je posmatrao scenu s a osmehom. On je imao samo još dva i po meseca do kraja i puno razloga za dobro raspoloženje. Te večeri je ušao je u trpezariju i ne pogledavši veći broj prisutnih prebacio TV program sa fudbala na balet. Onda je seo i zapalio cigaretu. Na ekranu je Barnijeva žena, Sonja Vukićević, izvodila piruetu koja je prisutnog Ali Kadrija iz Tetova, Jovana Čikića iz Zemuna i još nekolicinu, ostavila otvorenih usta.

Barni nije nikada oblačio vojničku uniformu. Provodio je vreme u različitim kombinacijama belih uniformi. Kada se baletski program završio otišao je u kancelariju i telefonirao ženi. Razgovor je potrajao.

Par dana kasnije, u večernjim časovima, došao je jedan zastavnik. Imao je problem. Jedna njegova komšinica, objasnio je, stavila je spiralu. Spirala je sada žulja i šta ona da radi, glasilo je pitanje. Stajao sam, sa čizmama, kožnim oprtačima i kapom. To su bila obeležja dežurnog. Nisam imao ni okvirnu ideju šta komšinica treba da uradi. «Možda da ode kod ginekologa», predložio sam.

Zastavnik je izgubio strpljenje. «Gde je Popović?» upitao je i bez da sačeka odgovor otvorio je vrata njegove (i moje) sobe. Popović je sedeo u jednoj od svojih belih uniformi, noge podigavši na krevet. Na pisaćem stolu stajala je boca Armanjaka, delom popijena. Hladno je pogledao zastavnika ne pomišljajući da promeni položaj i ustane. Zastavnik se izvinio a onda ponovio pitanje, mnogo ljubazniji nego prema meni. Šta dakle on savetuje zastavnikovoj komšinici?

«Neka se jebe u dupe», rekao je Pop ravnodušno.

Kapetan I klase Bostić insistirao je, inače, na urednom vođenju medicinskog protokola. Tražio je da vodim računa o dijagnozama i njihovim šiframa. Pharingitis acuta, 460.0. S vremena na vreme je proveravao. «Krstiiič! Krstiiiič!» povikao bi iznenada. «Šta ti je ovo?» pokazivao bi na mesta sa imenima pacijenata gde šifru još nisam upisao. «Sine morbo», rekao sam, «nije mu ništa, nema šifru». Bostič je imao nakostrešene riđe brkove. «A ovaj!?» bio je uporan. «Obezitas», objasnio sam, "debeo je, ali nije bolestan». Kada se uverio da su mi dijagnoze tačne, prepustio se svakodnevnom igranju šaha sa kapetanom Petrovićem dok bih ja ordinirao. Kada sam jedne večeri, u njegovom odsustvu, otkrio akutni perikarditis i sproveo ga u Vojnu bolnicu u Ljubljani, potpuno mi je sve prepustio.

Onda sam organizovao sastanak sa neverovatno zgodnom devojkom. Došla je kod zubara, ćerka jednog vojnog lica iz Metlike, nedaleko od Črnomelja. Iskoristio sam gužvu, upoznao je i pitao da izađemo misleći da neće hteti.

Međutim htela je. Otišli smo na večeru. Imao sam čistu i ispeglanu košulju za izlaske. Gledao sam u njene istinski velike grudi ispod majice. Bavila se modernim plesom i studirala u Ljubljani. Posle večere sam je pratio do kuće. Hodali smo praznim ulicama. Oficiri koje sam susreo na tom putu gledali su me, dugo su me gledali.

Zasmejao sam je nekoliko puta. Dok bi se smejala njene istinski velike grudi su se pomerale. Rastali smo se ispred zgrade i dogovorili da se opet vidimo u subotu.

Kad sam se vratio u kasarnu, zaključio sam da je ona pristojna devojka, i da zbog toga ne mogu više da se viđam s njom. Aleksić, kome sam to rekao, gledao me je s tugom i nevericom. Međutim, nisam izašao ni te, ni bilo koje druge subote, napala me je neka mala snaga, zato nisam.

Kraljić se skinuo pet dana pre mene. Kako i zašto pre mene, ne znam. Znam da mi nije bilo sve jedno. Rekao je da ne brinem, da će za pet dana doći kolima po mene. Zaista je došao. Jutro je bilo sunčano. Farmerke u kojima sam došao u vojsku bile su mi malo tesne, na dupetu. Odvezli smo se u Zagreb. Otišli smo u predstavništvo JAT-a gde sam se udvarao službenici. Nije bilo karata za to veče. Onda sam se udvarao devojci koja je prodavala karte u poslovnici Kola za spavanje i ručavanje. Tu je bilo karata. Uveče je u ŠKUC-u svirala grupa Film. Otišli smo, Kraljić je na ulazu zastao i rekao da ne može da uđe. Imao je valjda neki posttraumatski sindrom. Rastali smo se. Ušao sam na tonsku probu. Seo sam na Fender pojačalo Maxa Juričića. Pri određenim gitarskim rifovima i frekvencijama vibracije su mi prolazile kroz guzicu, duž čitave kičme i širile se do ramena i niz ruke.

(Nastavak? Pitaj boga.)

 



Komentari (102)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

G r o f G r o f 21:10 15.05.2010

izbrisan...pih

Znao sam da se sa vojskom nije igrati...
lakipingvin lakipingvin 01:07 16.05.2010

...



" He said "I am the devil, boy, come with me
And we'll make many storms"
He offered me the universe
But inside my heart there's a picture of a girl "
Vrh...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana