Titovo Jajce

Davno, gotovo da se ne mogu sjetiti godine, moj otac me poveo sa svojom firmom na ekskurziju u Drvar.
Važna napomena je - stari radio kao policijski inspektor - cijeli autobus je bio pun policije.
Šofer, ohraben sastavom tima u autobusu, nije poštovao ograničenja te je put prolazio brzo i uzbudljivo. Posebno uzbudljivo, na momente strašno uzbudljivo – na momente samo strašno. . 
Improvizovani desant na Drvar je bio razlog našeg putovanja. Bila je to odlična prilika da se u svom sjaju pokaže tadašnje stanje jugoslovenskih RV i PVO jedinica.
Bivši partizani su svuda uokolo pričali svoje ratničke priče podsjećajući se kako su svi skupa i svaki ponaosob spasili Vrhovnog komadanta i kako je upravo njihovim ćebetom Marija Bursać sprječila aktivnost njemačkog tenka u operaciji Konjićev skok.
Avioni su u u kontinuitetu i nesmiljeno štemalii zvučni zid iznad naših glava, čineći tako nakon svakog preleta jedan broj preživjelih heroja gluvim do kraja herojskih života. Padobranci su padali na sve strane, a helikopteri su po nebu izvodili razne vratolomije, nije bilo Borisa Dvornika i Bate Životinje da ih skidaju.
Drvar je po povratku bio tema moje pisane vježbe ali ne i tema teksta koji čitate.
Naime, nekim čudnim putevima, prvo smo svratili u Jajce.

 
Jajce je bila obavezna lekcija svih školskih knjiga i trenutak kada je Bole Buha rekao, sada već legendarnu rečenicu, da ne zna pričati nego bacati bombe, mi je dugo bila svojevrsna zagonetka. U samom Jajcu je bio muzej koji kako su nam tada rekli nije taknut od Drugog zasjedanja Avnoja, a sve sa Titovom foteljom.
Pored muzeja, Pliva je pravila prekrasan vodopad, pričajući priču mnogo stariju od nas malih, stariju čak od Tita i Avnoja.
Malo mjesto u kom je nastala tadašnja Jugoslavija (nekom sad svetinja, nekom tamnica naroda)  djelovalo je lijepo, pitomo i lijeno. Doslovno sam poznavao svaku ulicu ovog gradića jer smo u okviru modelarske sekcije pravili maketu Jajca za takmičenje u republičkom školskom kvizu, živopisno nazvanom, Titovim stazama revolucije. Zvuči nevažno, ali nije. A kažem vam sad i zašto:
Pravili smo Jajce onako kako smo mi mislili da je izgledalo tog 29. novembra 1943 godine, kada je nastala naša tadašnja domovina Jugoslavija.
Da bi dočarao grad koji je netom prije mitskog zasjedanja AVNOJ-a bio poprište ratnih sukoba, naš nastavnik je izmislio originalan način kako da dočara pepeo po zapaljenim kućama. Naime, angažovao je pušače iz modelarske sekcije da puše iznad makete grada i istresaju pepeo po maketama kuća. Ova informacije se brzo širila tako da je modelarska sekcija naprečac imala veliki broj polaznika.
To je bila jedina učionica u kojoj su se učenici tjerali da puše.
Natjerani Srbi, Hrvati i Muslimani tako su zajedno pušili iznad Jajca i posipali pepelom po glavi učesnike AVNOJ-a, ničim ne sluteći da će simpatična maketa desetak godina kasnije predstavljati stvarni izgled ovog grada koji je toliko puta ”popušio”...
 
Moje školsko iskustvo i modelarska imaginacija  je  samom posjetom Jajcu, bar sam tako mlad i naivan mislio,  bila zaokružena i kompletna.
Od tada sam kraj Jajca samo prolazio na putu ka Hercegovini i moru.
 
Dan kada su u Jajcu našli prve labudove zaražene ptičijom gripom u BiH bio sam ponovo u ovom gradu.
 
Jajce danas nevjerovatno dijeli sudbinu zemlje zbog koje je postao sastavni dio školske literature. I još uvijek nevjerovatno podsjeća na školsku maketu s kojom smo osvajali takmičenja. 
U ratu iza nas Jajce je bilo svačije i ničije. Svaka od zaraćenih strana je bila u prilici da ga ima. Svaka ga je ostavila srušenog i posutog pepelom na svoj način. Sada u gradu većinom žive Bošnjaci i Hrvati, miljama daleko od primjene bratstvajedinstva proklamovanog odlukama legendarnog Avnoja. Rijetke su prilike kada su na ulicama zajedno. Srba ima tek u tragovima, prije rata ih je bio pristojan broj. Razlog tome treba tražiti i u činjenici  da su u ratu u jednom periodu Srbi bili jedini stanovnici ovog multietničkog grada.
 
Djeca u školama pod jednim krovom uče dva različita nastavna programa i već sada se dijele i uče da budu dobri pripadnici svojih naroda, da se ne zaboravi valjda... U gradu radi vrlo malo toga i sve dijeluje zapušteno kao zarasli vrt kakvog lijenčine.
Hotel iz socijalističkih vremena uspješno je sačuvao svoj predistorijski izgled i tih dana su ga u suzama počeli renovirati. Jer, ono što se popravi nikad nije kao prije.
Jajčani kažu da je prije rata hotel bio prepun, kao i kampovi nadomak grada. Turisti su dolazili sa svih strana. Priroda nije štedjela dijeleći ljepotu Jajcu i okolini. Naše je bilo samo da je sačuvamo, a ni to  nismo bili u stanju.
 
Oko Plivskog jezera je gomila kuća napravljenih bez dozvole pa vam ne treba mnogo prljave mašte da shvatite gdje odlaze otpadne vode.
Vodopadi Plive su gotovo presahli, prilaz im je odronjen i povratnici kažu da ih za vrijeme rata nije ni bilo. Kažu i da su vodopadi prestali da postoje tugujući za Jajčanima i da su potekli tek kada je život ponovo došao u grad.
Ja ipak mislim da to ima veze sa kanalizacijom, ali hajd sad. Neka patetike, ljepša je od logike.
 
Gledao sam ponoćne vijesti te večeri i snimak lovaca koji esesovski precizno ubijaju labudove po Plivskom jezeru. Ptice su nepomično i mirno  poput ostatka pred čovjekom nemoćne prirode čekale ljudsku presudu sačmom. Reporter je vijest odjavio iz meni poznatog, starog jezgra Jajca.
Sjetio sam se svojih  drugara iz modelarske sekcije koje i danas ponekad susretnem virtuelno.
Većina ih je u Americi i žive živote u kojim nije previše bitno ko si i šta si, mnogo im je bitnije kako vratiti kredite na osnovu kojih preživljavaju.
 Ponovo puše i kafenišu zajedno, gdje mogu, gdje još nije zabranjeno.
Gledajući televizor ubrzo sam i zaspao u fotelji, jako sličnoj onoj Titovoj iz muzeja AVNOJ-a.
Usnih.
Kao, neki autobus pun policajaca obučenih u košulje sa motivima leptirića i medvjeda-meda, onih na pidžamicama malih i neiskvarenih. Pričaju viceve i klibere se. Naš nastavnik iz modelarske mota duvan i sjedi naprijed sa vozačem koji ga očito ne razumije, Portorikanac je  ili tako nešto.
Portorikanac ili tako nešto, je ljut jer iznad autobusa leti labud i kaki mu po šajbi. Brisači to razmažu pa se slabo vidi. Naš nastavnik Portorikancu  pomaže brišući govno sa unutrašnje strane i vrlo je uspiješan  u tome. U autobusu je i kompletna moja modelarska sekcija. Maketa Jajca se polomila i sada svako čvrsto drži svoj komad. Meni dopao vodopad koji kako put traje sve više poprima falusni oblik.
I odjednom smo stali pored nekih velikih vodopada i izlazimo iz autobusa. Portorikanac je zadovoljan jer vodopad mu je oprao šajbu. Policajci su odjednom u uniformama. Nikola Tesla nedaleko od nas lista neku kamenu knjigu koja mu je na koljenima i shvatih da smo valjda na Nijagarinim vodopadima. Iako su listovi od kamena on ih čita sa lakoćom.
Mi se slikamo digitalcima, blicaju ko ludi. Dajemo aparate nekim Japancima da nas uslikaju sve zajedno, a oni neće nego nas slikaju svojim aparatima. Kažu poslaće nam slike.
Kako, mislim se..?
Gledamo vodopad i neko iz sekcije reče, sada nisam siguran da li Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ali se jasno čulo:
Jebote, kakav bi ovdje bio AVNOJ,
A naš nastavnik nam spuštajući se u buretu, sa vrha vodopada, viče-
Djecooooo, nemojte višeeee   pušitiiiiiiiiiiiiii!!!! Prestaniteeeee! Jebo vas vaaaaš pepeooooo…!
 
…probudi me kreštanje u vrat napucanog labuda…..