Kasno sinoć, posle više od 18 časova neprekidnog pregovaranja, u Teheranu je potpisan kominike između Irana, Brazila i Turske, kojim se oživljava oktobarski predlog Međunarodne agencije za nuklearnu energiju za prevazilaženje "problema iranskog nuklearnog programa."
U čemu je razlika, odnosno šta je brazilski predsednik Lula izpregovarao, a što je drugačije od oktobarskog predloga u ovom momentu, kada detalji dogovora nisu poznati, je nemoguće reći. Samo jedna razlika se zna - Turska će biti garantor i na njenom tlu će se obaviti zamena fisionog materijala.
No, da počnem od početka.
Malom istraživačkom, nekoliko decenija starom, reaktoru u Teheranu, koji proizvodi medicinske izotope, preti zatvaranje zbog nestašice goriva. Iranu je, zbog "ničim izazvanih sankcija" i frke oko njegovog nuklearnog programa, onemogućeno da kupi šipke urana obogaćenog na 20% [preciznije 19.5%], koje taj reaktor troši kao gorivo. Prošle godine u oktobru je bačen na sto predlog Međunarodne agencije za nuklearnu energiju i Zapada, sa učešćem Rusije, da Iran "zameni" veći deo svog nisko-obogaćenog urana [3.5%], pogodnog samo i isključivo za gorivo u reaktorima za proizvodnju električne energije, za pomenute šipke.
Iako je u početku izgledalo da će Iranci pristati na to, oni su odustali posle dubljeg proučavanja predloga. Naime, predlog [nepotrebno komplikovan po mom skromnom mišljenju] je bio da Iran transportuje 1200 kilograma svog nisko-obogaćenog urana u Rusiju, Rusi će ga obogatiti na 20%, a zatim prebaciti u Francusku, koja će od njega izliti šipke i to isporučiti Iranu. Kako izgleda, ceo taj predlog je bio dizajniran da se Iran prevede žedan preko vode i da ostane bez svojih rezervi nisko-obogaćenog urana, a da mu šipke ne budu isporučene.
Tada je ukupna količina tog 3.5% urana [izvor Međunarodna agencija za nuklearnu energiju] bila 1800 kg, što je u glupavoj i zlonamernoj štampi uvek predstavljano kao "količina dovoljna za jednu nuklearnu bombu", potpuno prenebregavajući činjenicu da bi isti morao da bude obogaćen na 90%. Što Iranci u ovom momentu, a ko zna da li i kada će biti, nisu u stanju tehnološki da ostvare. Naime, kada su odbili predlog da budu prevareni Iranci su namestili brave face i rekli: "Ma obogatićemo ga sami." Hmmm, to nije tako jednostavna rabota i to je samo bilo isprazno busanje u prsa. Prekalibriranje centrifuga za obogaćivanje urana na 20% osim nekih laboratorijskih količina nije dalo rezultata, pa su praktično jedva čekali de Lulu da oživi neke pregovore.
Ovaj breakthrough, na žalost, ne znači smirivanje napetosti. Naime, ovaj dogovor mora biti aminovan u Beču od strane Međunarodne agencije za nuklearnu energiju u kojoj ipak glavnu reč vode velike sile. SAD su uporno podcenjivale ovu de Lulinu inicijativu, baš kao što uporno guraju ka novim sankcijama prema Iranu [Brazil i Turska su energično protiv, a trenutno sede u Savetu bezbednosti]. Ima mnogo mesta za spoticanje ovog dogovora i uopšte ne sumnjam da će ona biti eksploatisana. Jedno od njih je da je sada količina nisko-obogaćenog urana koji Iran daje premala, jer se rezerve procenjuju na 2000 kg [ostaće im za skoro "pola bombe", šta li?].
Međutim, čini mi se da je Iran ipak sebe doveo u win-win poziciju. Ako deal uspe, ostvarili su cilj i dobili gorivo za reaktor koji je jednostavno rečeno nezamenjiva karika zdravstvenog sistema. Ako deal propadne biće više nego očigledno ko ga i zašto minira, pod ovim, naravno, ne računam tzv. "međunarodnu zajednicu" nego debelu većinu planete.
******************************
Beleške na margini
Cela ova situacija je zapravo dovedena do potpunog apsurda i može se nazvati "trgovina strahom". Nisko-obogaćeni uran nije "jedna potencijalna bomba", pogotovo dok je pod paskom tolikoputapomenute agencije, ali se obe strane sada prave kao da jeste, koristeći ga kao bargaining chip.
***
Za to vreme u Njujorku se dešava konferencija o Međunarodnom sporazumu o neširenju nuklearnog naoružanja [Nuclear Non-Proliferation Treaty]. U daljem ubijanju slova i duha tog sporazuma [jednog od najglobalnijih ako ne najglobalnijeg] SAD predlaže ukidanje paragrafa koji daje neotuđivo pravo svim zemljama da imaju pun ciklus za mirnodopsku upotrebu nuklearne energije, odnosno pravo na obogaćivanje urana. Nepotrebno reći, predlog je naišao na žestog otpor "ostatka sveta".
***
Reakcija SAD na teheranski dogovor će tek uslediti [kad se ona strana Atlantika probudi].