Eto mene kako obavljam roditeljske dužnosti. Što će reći, ona pita, a ja odgovaram. Ispred nas fotke, stare, B/W, četvoro nas u akciji pentranja preko nekih stena na vidikovac iznad Dubrovnika.
- Ovo si ti ? Baš kao bebica izgledaš... Kada je to bilo ?
- Auh... Joj... Pre, hmmm, pa prošlo je... 26 godina...
- Baš je lepo... a što je fotografija crno-bela ?
- Tako je bilo jeftinije, Tufnice - delimično koristim jedan od omiljenih citata Mike Oklopa iz CA Blues-a. Ali Tufna to ne zna, pa još uvek mogu da joj ga prodajem kao svoje reči. I pri tome razmišljam što joj kog vraga i dalje tepam, kad već više od godinu dana ne staje u obuću sa dečijeg odeljenja.
- A, ko su ovi ostali na slici ?
- Sa njima sam pre toga išao u gimnaziju. Nas dvojica smo se tada tek vratili iz vojske, pa otišli na more, naleteli tamo na njih dve, uzeli sobu i proveli desetak dana zajedno... Pa smo se onda opet razišli...
Ljubomora u ćerke prema ocu je čudo. Devojke sa fotke su problem, naravno.
- Bile su vam devojke ? Koja je bila tvoja ?
To majka tvoja kroz tebe zbori, pomislim.
- Ne mila, samo drugarice... Išli smo zajedno u školu, ali u njoj se baš i nismo naročito voleli, stvarno smo se sprijateljili tek pri kraju. Čudno je to...
- A, ovaj, a jel' ste i sad drugovi ? Gde su oni ? Nikad ih nisam videla...
- Viđamo se mi ponekad, ali retko, oni žive daleko, eto on je u Engleskoj, ona sada živi u Splitu, a ona valjda u Kanadi...
- A gde ste tada živeli ?
- Svako kod svojih roditelja, ovde u Novom Sadu, kao i ti sad...
- A jesu li vaši roditelji znali da ste zajedno na moru ?
Ups. Tanak led...
- Pa... Hm... Bili smo već veliki, duplo stariji nego ti sad, nismo morali da im govorimo...
Grizem jezik. Zažaliću jednom zbog ovih reči, sigurno. I to verovatno brže nego što se nadam.
- A gde je ovo ? Jel' to neka tvrđava na moru, ili grad ?
- To je Dubrovnik... Ne sećaš se, bili smo jednom i ti i ja zajedno kolima tamo, ali imala si tada samo četiri godine... Pa ti je ona teta poklonila Kiki bombone kada si joj rekla da si iz Novog Sada, prvi put si ih tada jela, mislim...
Ne seća se, na sreću, ni carinika Hercegovca koji nas je tada pola sata zavitlavao što na ničijoj zemlji nismo vezali pojaseve, ni one dvojice magaraca na motoru što su nas preticali usput nam pljujući po šajbni. Prokletstvo NS tablica.
- A zašto oni više ne žive ovde ? - Tufna mi vraća pažnju na omladinu sa fotografije.
- Pa, znaš da je nekoliko godina kasnije bio taj rat, bilo je nas što smo mislili da ne treba da se ratuje, bilo je ovde i jako ružno i prilično opasno, pa smo bežali ko je kako mogao...
Naravno da je potpuno objašnjenje vezano za odlazak ljudi sa fotografije mnogo komplikovanije. Ali i ovo je u suštini istina, a za detalje - psihičke lomove, partnere pogrešne nacionalnosti, zidove u karijeri, prisilne mobilizacije i strah od kucanja na vratima - ima vremena. Biće još godina za objašnjavati joj.
- I oni su pobegli isto kada i ti ?
Tufna odranije zna da sam devedesetih proveo par godina u inostranstvu. Zna i zbog čega - mislio sam da joj to treba reći, već prvi put kad je bila dovoljno odrasla da joj pokažem zgradu u Szegedu u kojoj sam za to vreme živeo.
- Neko malo pre, neko malo posle mene, ali otprilike u to vreme...
- A da nije bilo rata, svi bi ostali ovde ?
- Ne znam, mila... U stvari, mislim da ne bi... I pre rata su ljudi odlazili, zbog boljeg posla ili bolje škole ili samo da vide drugačijeg sveta pa se onda nekima svidi i ostanu duže...
- Šteta što ovi nisu ostali tu, izgleda ste se baš lepo družili...
- Ma šta šteta, njih dve su trenirale basket, a mi bili truntavi, uvek bi nas pobeđivale, pa nas je bilo sramota - okrećem ja na šalu - Upoznaješ i ti svoje prijatelje, pa ćete se družiti po raznim mestima, nekad ćete se možda i razići. Tako to ide, i nemoj se brinuti zbog toga - okretanje na šalu mi baš i nije potrajalo.
***
Kasnije, toga dana
Ovaj vic sam već podelio sa prijateljima na fb, po reakcijama vidim da je na društveno prihvatljiv način obradio društvenu stvarnost nakon devedesetih
Serbian tourist arrives at the Croatian border.
Immigration officer asks him: "Occupation" ?
The Serb: "No, no, just visit"