Svakodnevno naricanje političara o stanju u okruženju na koje i mi treba da se ugledamo, je najpotpuniji i najkompletniji idiotizam našeg vremena. Sve naši problemi su objašnjeni stanjem kod drugih, kod kojih se eto Božijom voljom dešavaju iste ili gore stvari nego one koje se dešavaju nama.
Šta je svha ovog populističkog idiotizma?
Svrha je da nam se pokaže već po zamisli:
- Nije ni kod njih ništa bolje.
- Kako je kod njih, kod nas je dobro (da kucnemo u drvo, zbog uroka)
- Mi smo na dobrom putu, jer eto i u našem okruženju je isto (mediokritetsko konformiranje).
- Kritici nema mesta jer i u okruženju ne kritikuju isto!
- U našem okruženju je stanje isto iili još gore nego kod nas .
- U okruženju je struja skuplja, hajde da i mi poskupimo struju, nije važno što nemamo para!
I tako iz dana u dan dok ćitave generacije ljudi pokušavaju da liče na svoje okruženje pa makar isto bilo i zrelo za najbližu ludaru. Kud svi, tu i ćoravi Mujo.
Svaka pa čak i najmanja pomisao na inovaciju je bukvalno zabranjena od strane mediokritetskih političara koji nikada nisu imali volje za promenama stanja, i pored toga što u svojoj suludoj samodopadljivosti sebe doživljavaju kao LIDERE, LIDERČINE (makar to bilo i okruženje, oni "napredniji" spominju Region) ili društvene lučonoše, koji umesto luče društvenog progresa, put u budućnost onih koje vode osvetljavaju mrakom i potpunom tamom iz okruženja.
Bilo koja inovacija se prvo testira na testu (na kome obavezno pada), kome je društeni uzor okruženje.
Zabranjeno je NAJSTROŽIJE biti Prvi, a svaka pomisao na različitost je Dekretom Ukinuta, jer ako to nema u okruženju onda je prava pravcata JERES (za koju se čak i ubija) da tako nešto bude kod nas.
Najveće dostignuće političkog (i drugih) establišmenta je "visoka kota" koja se nalazi u okruženju!
U ovakvom stanju mi prestajemo da mislimo, i jedini cilj postaje da budemo isto društvo mediokriteta kao i naše okruženje. Najveći "održiv napredak" je onaj u okruženju, a taj je po pravilu i realnom stanju, najgori zamisliv.
Isticati se u nečem je prećutno dozvoljeno u sportu (hleba i igara) pa čak i sa upotrebom nedozvoljenog dopinga.
Ukratko "u okruženju jedu govna, moramo i mi."
Ova propaganda okruženja mi je dosadila i zato sam ovo i napisao.
Posledice ugledanja na nekog drugog nas vode na rub egzistencije, a ako nastavimo sa ugledannjem na okruženje propast nam ne gine. Relevantno tome, biti lider u takvom okruženju je prečica u propast.
Najbolja ilustracija kuda vodi ovo ugledanje na okruženje je avio industrija u svetu, koja je još pedesetih (DC8) svojim proizvodima postizala brzine iste kao i danas posle više od 50 godina, dok je Concorde, jedini putnički avion sa supersoničnom brzinom oteran u muzej.
Umesto progresije, degresija, zbog ugledanja na drugoga. Svojevremeno bilo je nezamislivo da nova kuća bude ista ili niža od komšijske, jer je po pravilu makar nešto morala da bude veća i viša!
Ugledanje na okruženje je siguran pokazatelj odsustva pameti kako u okruženju tako i kod nas.
Jedino od ugledanja na okruženje, je pogubnije ugledanje na prošlu svetlu Istoriju naših predaka, jer je takvo ugledanje degresija neviđenih razmera koja ljudsko društvo vodi natrag u pećinsko doba.
cerski