Sedam zabluda filmskih jugonostalgičara

Šta drugi pišu....

gost autor: Nenad POLIMAC (za Globus)

Izbor filmova iz SFR Jugoslavije, snimljenih od 1955. do 1990., što će se prikazati na ovogodišnjem Festivalu subverzivnog filma u Zagrebu, ponovno je potaknuo mistifikacije o kinematografiji bivše države kao uzoru.

Ovolikoj količini filmske yu-nostalgije dosad nikad nismo bili izloženi, a još samo prije jednog desetljeća ona bi bila nezamisliva. U zagrebačkim će kinima, na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu, biti prikazana čak 73 jugoslavenska filma, nastala od 1955. do 1990., po odabiru talijanskog kritičara Sergia Grmeka Germanija, dobrog poznavatelja ne samo ostvarenja nego i prilika koje su vladale u toj kinematografiji.

Tijekom 90-ih jugoslavenski je film bio gotovo tabu-tema, a kad je krajem tog desetljeća nekadašnja zagrebačka Kinoteka u Kordunskoj ulici stidljivo najavila ciklus ratnog, tj. partizanskog filma, nastala je takva gužva za ulaznice da se projekcija “Bitke na Neretvi” Veljka Bulajića morala čak i ponoviti.

Sredinom ovog milenija HRT je počeo stavljati na program evergreene yu-kinematografije, probijajući led sa “zihericama”, kao što su rana ostvarenja Emira Kusturice i Slobodana Šijana. Primjer je slijedio RTL, kronično u nedostatku domaćeg programa, a kulturne manifestacije od Zagreba do Splita i Rijeke koristile bi svaku priliku da nas podsjete na nekog već zaboravljenog autora ili film iz kinematografije bivše države.

Ipak, unatoč tim združenim naporima, činjenica je da jedni kinematografiju bivše Jugoslavije uopće ne poznaju (pogotovo mlađa generacija), a drugi je se pak slabo sjećaju. Razdoblje 90-ih, kad su ti filmovi bili prešutno zabranjeni, “krivac” je za mnoštvo mistifikacija: jugoslavenski je film poprimao mitske razmjere u odnosu na aktualne hrvatske filmske proizvode, doba kad se u redovima čekalo na ulaznice za domaće filmove činilo se čarobnim u odnosu na ono što se zbilo kasnije, a Pulski festival na čiju su poneku projekciju navratili maršal Tito i njegova supruga Jovanka nazivalo se s balkanskim Cannesom. No je li zaista bilo tako? Većina tih nostalgičnih procjena nema nikakvog uporišta u zbilji.

1. Jugoslavenska je kinematografija superiorna onima koje su se formirale u regiji u posljednja dva desetljeća.

Baš i ne. Nije fer uspoređivati nešto što je trajalo četiri i pol desetljeća s onim što traje puno kraće, a pritom su tijekom devedesetih jedino Srbija i Slovenija imale konzistentnu filmsku produkciju. Nove su kinematografije samo slijedile državni model uspostavljen u bivšoj Jugoslaviji (zapravo, prva ga je na ovim prostorima uvela NDH), a podudarnosti su ponekad vrlo zabavne. Recimo, što je drugo RSIZ (Republička samoupravna interesna zajednica) kinematografije koji je osamdesetih određivao filmsku djelatnost u Hrvatskoj nego današnji HAVC (Hrvatski audiovizualni centar)?!

Glede svjetskih priznanja, nove kinematografije imaju čak i bolju žetvu od bivše, jer su je obavile u dvostruko manje vremena. Nijedan jugoslavenski cjelovečernji igrani film nikad nije dobio Oscara, što je uspjelo “Ničijoj zemlji” Danisa Tanovića. “Rani radovi” Želimira Žilnika pobijedili su u Berlinu, ali i “Grbavica” Jasmile Žbanić. Emir Kusturica osvojio je Cannes 1985. s “Ocem na službenom putu”, pa opet desetljeće kasnije s filmom “Underground”. Kusturica je dobio i Zlatnog lava u Veneciji za debitantski film (“Sjećaš li se Dolly Bell”), no podvig su kasnije ponovili i Makedonac Milčo Mančevski (“Prije kiše”) te Slovenac Jan Cvitkovič (“Kruh i mlijeko”). Većina autora iz regije spretno pliva u međunarodnim vodama u potrazi za koproducentima, dok se njihovi prethodnici često nisu ni makli iz vlastitog dvorišta. Također, hrvatski film imao je velike redatelje poput Branka Bauera, Kreše Golika, Ante Babaje i Zvonimira Berkovića, međutim, u njemu nikad nije postojala takva konstanta ujednačene kvalitete kao danas u “novom hrvatskom filmu”.

2. Jugoslavenska je kinematogra­fija bila provokativnija od svojih nasljednica.

Da, “W.R.: misterije organizma”, “Buđenje pacova”, “Rani radovi” i tko zna što sve još ne. Lako je, međutim, biti provokativan u jednopartijskom sustavu, kada se brižno motri svaka gesta, kada znaš koga možeš provocirati. Drugo, olakotna je okolnost kada stvaraš u razdoblju koje je samo po sebi “revolucionarno”, kao što je to bio prijelaz iz šezdesetih u sedamdesete prošlog stoljeća. Što danas nekoga može provocirati? “Metastaze” su, recimo, provokativnije ostvarenje od bilo kojeg hrvatskog filma iz vremena Hrvatskog proljeća – kad su mnoge granice već bile srušene – no danas se malo tko za to i zanima: lik neofašista koji tumači Rene Bitorajac čak je većini i simpatičan. “Život i smrt porno bande” Mladena Đorđevića radikalniji je film od većine ostvarenja srpskog “crnog talasa”, no dostatno je prikazati ga u kasnom večernjem terminu pa da nikoga ozbiljnije ne uznemiri. Nekad su provokativne filmove diskretno stavljali na led, za čime više nema potrebe. Subverzivne klasike “crnog talasa” stvorio je sam socijalizam, odnosno njegova nemogućnost da ama baš sve kontrolira. Danas kada ga više nema, ni subverzivnost nije tako zamamna.

3. Raspadom Jugoslavije hrvatska je kinematografija izgubila važno filmsko tržište.

Nesumnjivo točno, ali samo donekle. Potkraj šezdesetih, postojala je svijest o zajedničkom jugoslavenskom kulturnom proizvodu, pa je film Kreše Golika “Imam dvije mame i dva tate” iz 1968. godine u Srbiji vidjelo pedesetak tisuća gledatelja, a nešto kasniji “Živjeti od ljubavi” – budući da je u pitanju vrlo prijemčiva melodrama – čak trostruko toliko. Nema veze što se film Antuna Vrdoljaka “U gori raste zelen bor” bavio banijskim partizanima, u srpskim kinima je skupio skoro 300 tisuća gledatelja. Tada je imalo smisla napraviti srpsko-hrvatsku koprodukciju kao što je “Rad na određeno vrijeme” i njegov nastavak “Moj tata na određeno vrijeme”, s mješovitim glumačkim ekipama, jer su rezultati gledanosti i u Beogradu i u Zagrebu bili izvrsni. Redateljska reputacija predstavljala je nešto ozbiljno, kao i oslanjanje na eksploatacijske štosove (seks, nasilje i sl.). Nimalo slučajno da su “Okupacija u 26 slika” i “Samo jednom se ljubi” bili takvi hitovi u Srbiji. Ipak, teško da se netko na svemu tome obogatio. Cijene ulaznica bile su preniske da bi filmovi ostvarili značajan profit, a povećane su doslovce preko noći tek krajem osamdesetih, kada su jugoslavenski distributeri počeli raditi na postotak s velikim hollywoodskim kompanijama. Domaćih hitova tada, međutim, više nije bilo.

Ipak, što su osamdesete više odmicale, to je jugoslavenstvo bilo manje na cijeni. Raspad Jugoslavije dogodio se puno prije nego što se to htjelo priznati. Srpska se kinematografija usmjerila prema lokalnim komedijama, koje su financirali sami prikazivači, poput serijala “Tesna koža”, “Žikina dinastija” ili “Hajde da se volimo”, a hrvatski film morao je imati neki poseban mamac da bi ga prihvatili u Srbiji, poput mekog pornića Nikole Babića “Medeni mjesec” ili prvog domaćeg cjelovečernjeg crtića “Čudesna šuma” Milana Blažekovića.

Unatoč redovnoj suradnji među kinematografijama u regiji, zajedničko tržište više nikad nije uspostavljeno. Jedini film koji je dobro prošao u svim zemljama bivše Jugoslavije je “Karaula” Rajka Grlića, koja je imala svima prepoznatljivu temu – služenje vojnog roka u JNA.

4. Srpski film mnogo je bolji od hrvatskog.

Pravilnije bi bilo ustvrditi – drukčiji. Hrvatski su filmovi vrlo često intimistički, a srpski su ekstrovertniji, a time i komunikativniji. Dušan Makavejev zasluženo uživa svjetsku reputaciju, no djelomično i stoga što je sam sebi bio odličan promotor, a i znao je staro pravilo da se radikalna forma najbolje prodaje uz radikalan sadržaj. Veliki hrvatski filmski autori nisu u svijetu imali dostatno sugestivne zagovornike, iako bi slučajni namjernici ostali fascinirani Babajinim ili Golikovim ostvarenjima: nažalost, svoje ushićenje nisu dalje širili.

Mnogi će radije pogledati Šijanove komedije “Ko to tamo peva” ili “Maratonce” ili bilo što drugo s potpisom Dušana Kovačevića, međutim, ne treba podcijeniti ni hrvatske adute. U zagrebačkoj regiji nijedan film nije prošao tako dobro kao “Tko pjeva, zlo ne misli”, no već ga u Splitu nisu tako dobro razumjeli, a kamoli u Srbiji. Također, Brešanova komedija “Kako je počeo rat na mom otoku” bila je u nas gledanija od bilo kojeg srpskog filma tog žanra, dok Hribarov “Što je muškarac bez brkova” zavređuje usporedbu s dobrim francuskim filmovima, a ne s ostvarenjima naših susjeda.

5.Negdašnji Pulski festival bio je puno atraktivniji od ovog današnjeg.

Samo djelomično točno. Današnji Pulski festival uspio je vratiti publiku u Arenu kad su na programu hrvatski filmovi, što je već velika stvar. Ostatak festivala puka je fikcija, koja se ionako podmiruje iz državnog i gradskog proračuna. Ipak, ni negdašnji Pulski festival nije baš bio blistava manifestacija, koliko god se starijim gledateljima zakrijese oči kad ga spominju. Nije bilo nikakvih popratnih festivalskih programa, a vrijeme ste kratili objedima koji su trajali i po nekoliko sati. Ipak, mora se priznati da je bilo puno više glamura. Ljubiša Samardžić ili Bata Živojinović nisu imali ništa protiv da se prošetaju Pulom ili se okupaju na Zlatnim stijenama, dok hrvatski glumci danas jedva čekaju da uskoče u auto koji ih čeka ispred festivalskog centra. Osim toga, osamdesetih je godina Arena postupno sve više gubila publiku, tako da je taj golemi prostor u prosjeku danas bolje popunjen nego prije dva desetljeća. Dakako, samo kada su na programu hrvatski filmovi ili hollywoodski megahitovi.

Pula je danas više revija hrvatskog filma, a jedini pravi festival domaće produkcije u regiji je Sarajevo film festival, koji je spremno prihvatio ono što je hrvatska kulturna politika odbacila te to razigrao po svjetskim standardima.

6. Partizanski film vrhunac je populističkog filma jugoslavenske kinematografije: današnje kinematografije u regiji nemaju ništa tome slično.

Kao prvo, jugoslavenska je kinematografija imala stotine kina u kojima su partizanski filmovi mogli ostvarivati rekordne rezultate gledanosti. Najbolje kinomreže u regiji danas imaju Slovenija i Hrvatska, koje uopće ne njeguju domaći populistički film, nego prosperiraju isključivo od hollywoodskih proizvoda. Drugo, ni u Hollywoodu više ne rade vesterne. Partizanski film mogao je cvasti samo u bivšem režimu, a njegova mutacija – ratni film – imala je kratki proplamsaj samo u Srbiji (“Lepa sela lepo gore”, “Nož”, “Spasitelj”) i donekle u Hrvatskoj (“Kako je počeo rat na mom otoku”). Treće, nisu baš svi partizanski filmovi tako zabavni. Pokušajte ponovno pogledati “Otpisane” ili “Povratak otpisanih”! Komedija se čini puno dugovječnijom atrakcijom od partizanskog filma.

7. Josip Broz Tito bio je jedini državnik s ovih prostora kojeg je film uistinu zanimao.

Vjerojatno, no privlačio ga je više glamur oko filma, dok mu se ukus iscrpljivao u obožavanju hollywoodskih žanrovskih filmova. Kad bi svratio pogled na domaći teren, uglavnom bi to bilo zbog ekscesa, pa su neka ostvarenja – navodno “Ciguli Miguli”, donekle i “Rani radovi” – imala dosta problema zato što mu se nisu svidjela. Uostalom, koji bi državnik od ugleda htio da ga igra Richard Burton, i to u razdoblju kad su ga nazivali “pozerom”?! Za samu kinematografiju Tito nije napravio ništa supstancijalno, odnosno možda samo posredno: Jadran film je osamdesetih godina prosperirao zahvaljujući tome što je Jugoslavija bila jedina zemlja iza željezne zavjese u koju su stranci mogli nesmetano dolaziti.

Slobodan Milošević lukavo je procijenio da film ne treba cenzurirati, jer djelić slobode nekima stvara iluziju potpune slobode. Mehanizam opresije u odnosu na kinematografiju bio je puno perfidniji nego u Titovo doba.

Franjo Tuđman imao je katastrofalan odnos prema filmu, što se ogledalo i u kinematografiji njegova doba. Njegov nasljednik Stipe Mesić nije pak napravio ništa da povrati koprodukcijske poslove, koje su u međuvremenu prigrabili Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska. Vidjet ćemo hoće li Ivo Josipović nešto poduzeti glede toga.

teks je sa sajta http://globus.jutarnji.hr/