Robert Fisk, dopisnik Indipendenta sa Bliskog istoka, je govorio na petom godišnjem forumu Al Džazire, 23. maja. Ovo je tekst njegovog govora.
Moć i mediji nije stvar prijatnih odnosa između novinara i političkih vođa, između urednika i predsednika (plural, prim. prev.). Nije samo o parazitsko-osmotskom odnosu između navodno časnih reportera i neksusa moći koji vlada između Bele kuće, stejt dipartmenta i Pentagona, između Dauning strita, forin ofisa i ministarstva odbrane. U zapadnjačkom kontekstu, moć i mediji su stvar reči - i upotrebe reči.
Radi se o semantici.
Radi se o upotrebi fraza i odrednica i njihovog porekla. Takođe se radi o zloupotrebi istorije; i o našem neznanju istorije.
Sve više i više, danas, mi novinari postajemo zatvorenici jezika moći.
Da li je to zato što više ne marimo za lingvistiku? Da li je to zbog toga što nam lep-topi koriguju spelovanje, "trimuju" gramatiku tako da se naše rečenice često pretvore u identične rečenice naših vladara? Da li zato novinski uvodnici danas često zvuče kao politički govori?
Dozvolite mi da pokažem na šta mislim.
Sada već dve decenije vođe SAD, Britanije - i Izraela i Palestine - upotrebljavaju reči "mirovni proces" da definišu beznadežni, neadekvatni, besčasni sporazum koji je omogućio SAD i Izraelu da dominiraju svakim komadićem zemlje koji bi bio dat jednom okupiranom narodu.
Prvi put sam ispitivao ovaj izraz i njegovo poreklo u vreme Osloa - kako lako zaboravljamo da su tajne koje su okruživale Oslo same za sebe konspiracija bez ikakve legalne osnove. Uvek se mislim: Jadni stari Oslo! Šta je Oslo uradio da to zasluži? Saglasnost Bele kuće je zapečatila taj besmislen i dubiozan sporazum - u kome se teme izbeglica, granica, izraelskih kolonija - pa čak i redosled primene - toliko odlažu dok ne postanu nemoguće za pregovore.
I kako brzo zaboravljamo travnjak Bele kuće - iako, da, pamtimo slike - na kome je Klinton bio taj koji je citirao Kuran, a Arafat izabrao da kaže: "Hvala vam, hvala vam, hvala vam, gosodine predsedniče." I kako smo posle zvali taj nonsens? Da, to je bio "istorijski trenutak"! Da li je bio? Da li je bio takav?
Da li se sećate kako ga je Arafat zvao? "Mir hrabrih." Međutim, ne pamtim da je ijedan od nas primetio da je "mir hrabrih" originalno koristio general de Gol o kraju Alžirskog rata. Francuzi su izgubili rat u Alžiru. Mi nismo primetili tu veoma neobičnu ironiju.
Isto tako je danas, mi zapadni novinari - iskorišćeni opet od naših gospodara - izveštavamo o našim veselim generalima u Avganistanu kako govore da se njihov rat može dobiti samo kampanjom pridobijanja "srca i umova" ["hearts and minds"]. Niko nije pitao očigledno pitanje: Nije li potpuno ista fraza korišćena u vezi civila u Vijetnamu? I nismo li mi - nije li Zapad - izgubio rat u Vijetnamu?
Ipak, sada mi, zapadni novinari zapravo koristimo - o Avganistanu - frazu "hearts and minds" u našim izveštajima kao da je to nova definicija iz rečnika, a ne definicija simbola poraza po drugi put u četiri decenije, u nekim slučajevima upotrebljavana od strane istih vojnika koji su valjali taj nonsens - u mlađim danima - u Vijetnamu.
Pogledajte samo pojedine reči koje smo nedavno kooptirali od armije SAD.
Kada mi zapadnjaci saznamo da su "naši" neprijatelji - na primer, al kaida ili talibani - postavili više bombi i izvršili više napada od uobičajenog broja, onda to zovemo "vrh nasilja" ["spike in violence" - spike, šiljak, bodlja. U ovom smislu se upotrebljava kao vrh na grafikonskom prikazu, prim. prev.]. Ah da, "vrh"!
"Vrh" nasilja, dame i gospodo, je reč prvi put korišćena, prema mojoj arhivi, od strane generala u bagdadskoj Zelenoj zoni 2004. Ipak sada koristimo tu frazu kao svoju. Sasvim bukvalno mi koristimo frazu koja je smišljena za nas u Pentagonu. Naravno, vrh se oštro penje prema gore da bi se isto tako naglo spustio dole. Upotreba "vrha" tako izbegava upotrebu pretećih reči "povećanje nasilja", jer povećanje, dame i gospodo, posle možda i ne mora da ide na dole.
Kada generali SAD pominju naglo povećanje njihovih snaga za napade na Faludžu ili centralni Bagdad ili Kandahar - masivni pokreti vojnika, dovedenih u muslimansku zemlju, u desetinama hiljada - oni to zovu "talas" ["surge"]. A talas, kao cunami ili bilo koji prirodni fenomen, može biti razornog efekta. Ti "talasi" zapravo jesu - da upotrebim pravu reč ozbiljnog novinrastva - pojačanja. A pojačanja se šalju u rat kada armije gube taj rat. Međutim, naši televizijski i novinski momci i devojke i dalje govore o "talasima". Pentagon nas pobeđuje ponovo.
U međuvremenu je "mirovni proces" propao. Zbog toga naši lideri - ili "ključni igrači" kako volimo da ih zovemo - pokušavaju da učine da on proradi ponovo. Zbog toga proces treba "vratiti na šine" ["back on track"]. To je bio voz, vidite. Vagoni su ispali iz šina, pa voz mora biti "vraćen na šine". Klintonova administracija je prva upotrebila ovu frazu, zatim Izraelci, onda BBC.
Međutim, nastali su problemi kada je "mirovni proces" "vraćen na šine" - i ipak ispao sa linije. Onda smo proizveli "mapu puta" ["road map"] - koju vodi Kvartet predvođen našim starim prijateljem boga, Toni Blerom, koga - istorijskom skarednošću - sada označavamo kao "mirovnog izaslanika" ["peace envoy"].
Ali ni "mapa puta" ne funkcioniše. Tako sada primećujem da je stari "mirovni proces" vraćen u naše novine i televizijske ekrane. Pre dva dana na CNN-u, jedan od onih dosadnih matoraca, koje TV momci i devojke nazivaju "ekspertima" - vratiću se na njih kasnije - nam je rekao da je "mirovni proces" "vraćen na šine" jer su počeli "indirektni pregovori" između Izraelaca i Palestinaca.
Dame i gospodo, to nije samo stvar klišea - to je besmisleno novinarstvo. Nema borbe između moćnih i medija. Kroz jezik mi smo postali oni.
Možda je problem da mi više ne mislimo svojim glavama zato što ne čitamo knjige. Arapi još uvek čitaju knjige - ja ovde ne govorim o nivou nepismenosti kod Arapa - ali nisam siguran da mi na Zapadu još uvek čitamo knjige. Često diktiram poruke preko telefona i dešava se da potrošim deset minuta ponavljajući nečijoj sekretarici jedva sto reči. Ne znaju da speluju.
Pre neki dan sam bio u avionu na liniji Pariz - Bejrut, let traje tri sata i 45 minuta, žena do mene je čitala francusku knjigu o istoriji Drugog svetskog rata. Okretala je stranice svakih nekoliko sekundi. Ona je završila knjigu pre nego što smo stigli u Bejrut! I ja sam odjednom shvatio da ona nije čitala knjigu ona je surfovala kroz njene stranice! Ona je izgubila sposobnost za ono što ja zovem "dubinskim čitanjem". Da li je to jedan od naših problema kao novinara danas, pitam se, da više ne "čitamo dubinski"? Mi samo koristimo prve reči koje nam se nađu..
Dozvolite mi da vam pokažem jedan drugi primer medijskog kukavičluka, koji čini da moji šestdeset i tri godina stari zubi škrguću nakon 34 godina jedenja humusa [jelo od leblebija, prim. prev.] i tahinija [jelo od susama, prim. prev.] na Bliskom istoku.
U toliko mnogo analiza nam je rečeno da se na Bliskom istoku moramo baviti "takmičarskim naracijama" ["competing naratives"]. Baš veoma udobno. Ne postoji pravda, nema nepravde, samo nekoliko naroda koji pričaju različite istorijske priče. "Competing naratives" sada redovno iskaču po britanskoj štampi. Fraza je vrsta - ili podvrsta - lažnog jezika antropologije. Ona poništava mogućnost da je jedna grupa ljudi - na Bliskom istoku, na primer - okupirana, dok druga grupa ljudi sprovodi okupaciju. Ponovo, ništa pravda, ništa nepravda, ništa tlačeni ili tlačitelji, samo neke prijateljske "competing naratives", fudblaska utakmica, ako želite, iznivelisano igralište, jer dve strane se - zar ne - "takmiče". Dve strane u fudbalskom meču, a dvema stranama treba dati podjednaki prostor.
Tako se "okupacija" pretvara u "spor" ["dispute"]. Tako "zid" postaje "ograda" ili "sigurnosna barijera". Tako se izraelska kolonizacija arapske zemlje, suprotno svakom međunarodnom zakonu, pretvara u "naselja" ["settlements"] ili "ispostave" ["outposts"] ili "jevrejska susedstva" ["Jewish neighbourhoods"].
Nećete se iznenaditi da saznate da je Kolin Pauel, u svom zvezdanom, nemoćnom pojavljivanju kao državni sekretar Džordža W. Buša, bio taj koji je rekao diplomatima SAD na Bliskom istoku da upotrebljavaju izraz "sporna zemlja" za palestinsku okupiranu zemlju - i to je bilo dovoljno dobro američkim medijima.
Zato pazite na "competing narratives", dame i gospodo. Nema "competing narratives", naravno, između vojske SAD i talibana. Kada ih bude znaćete da je Zapad izgubio.
Daću vam lep lični primer kako se "competing narratives" uništavaju. Prošlog meseca sam držao predavanje u Torontu da obeležim 95-tu godišnjicu Jermenskog genocida 1915. Namernog masovnog ubistva milion i po jermenskih hrišćana od strane otomanske turske armije i milicija. Pre mog govora bio sam intervjuisan na Kanadskoj televiziji, CTV, koja takođe poseduje novine Globe and Mailu Torontu. Od početka sam mogao videti da intervjuer ima problem. Kanada ima velik broj Jermena, ali Toronto takođe ima veliki broj Turaka. A Turci se, kako nam Globe and Mail kaže, "oštro protive" da je to bio genocid. Tako je intervjuer to zvao "smrtnim masakrima" ["deadly massacres"].
Naravno, odmah sam primetio njen specifičan problem . Nije mogla nazvati masakre "genocidom", zbog toga što bi Turci bili ljuto uvređeni. Međutim, isto tako je osetila da samo "masakri" - naročito sa jezivim fotografijama mrtvih Jermena u studijskoj scenografiji - ne mogu baš uspešno definisati milion i po ubijenih ljudskih bića. Otud "smrtni masakri". Kako nastrano!!! Ako postoje "smrtni" masakri da li postoje masakri koji nisu "smrtni", iz kojih žrtve odšetaju žive? Bila je to komična tautologija.
Na kraju ja sam ispričao ovu pričicu o novinarskom kukavičluku mojoj jermenskoj publici, među kojima su sedeli i rukovodioci CTV. Sat posle mog predavanja moj jermenski domaćin je primio SMS o meni od CTV reportera. "Sranje po CTV-u je bilo preko mere," žalio se reporter. Lično sumnjam da bi se reč "sranje" probila na CTV. Međutim, ni reč "genocid" ne može da se nađe na toj TV. Plašim se da su "competing narratives" tada eksplodirale.
Ipak korišćenje jezika moći - njenih vodećih reči i njenih vodećih fraza - i dalje upražnjavamo. Koliko puta sam čuo zapadne reportere da pričaju o "stranim borcima" ["foreign fighters"] u Avganistanu? Naravno, tako označavaju razne arapske grupe koje navodno pomažu talibanima. Čuli smo istu priču u Iraku. Saudijci, Jordanci, Palestinci, čečenski borci, naravno. Generali ih zovu "strani borci". I onda odmah, mi zapadni reporteri, radimo isto. Ali ni jedan jedini put - nikad - nisam čuo mejnstrim zapadnu tv stanicu da primeti da je najmanje 150.000 "stranih boraca" u Avganistanu. Najveći broj njih, dame i gospodo, nosi američke ili druge NATO uniforme!
Isto tako se sada smrtonosna fraza "Af-Pak" - kako rasistička tako i politički nepoštena - koristi od strane izveštača, a originalno je to kreacija američkog stejt dipartmenta, skovana na dan kada je Ričard Holbruk promovisan u specijalnog američkog izaslanika u Avganistanu i Pakistanu. Međutim, fraza je izbegla upotrebu reči "Indija" čiji je uticaj i prisutnost u Avganistanu bitan deo priče. Dalje, "Af-Pak" - sakrivajući Indiju - efektno skriva celu krizu u Kašmiru od priče o konfliktu u jugoistočnoj Aziji. Na taj način deprivirajući Pakistan da ima reč u lokalnoj politici SAD o Kašmiru - uostalom, Holbruku kao "Af-Pak" izaslaniku je izričito zabranjeno da govori o Kašmiru. Otud fraza "Af-Pak", koja potpuno sakriva tragediju Kašmira - previše "competing narratives" možda? Kada je mi novinari upotrebljavamo, a sasvim sigurno je kreirana za nas novinare, mi odrađujemo posao stejt departmenta.
Ajde da pogledamo istoriju. Naši lideri vole istoriju. Najviše od svega vole Drugi svetski rat. Godine 2003. Džordž W. Buš je umislio da je Čerčil barem koliko i Džordž W. Buš. Istina, Buš je proveo Vijetnamski rat štiteći nebo Teksasa od Vijetkongovaca. Međutim, sada 2003. on se suprotstavio "miriteljima" ["appeasers"] koji nisu hteli rat sa Sadamom, koji je, naravno, "Hitler na Tigru". Miritelji su bili Britanci koji nisu hteli da ratuju sa naci Nemačkom 1938. Bler je, naravno, takođe probao Čerčilov prsluk i sako. Nije on "miritelj". Amerika je najstariji saveznik Britanije, izjavio je on - i obojica, Buš i Bler su podsetili novinare da je SAD stajala rame uz rame sa Britanijom u njenim časovima nevolje 1940.
Samo što ništa od toga nije istina.
Stari saveznik Britanije nisu bile Sjedinjene Države. To je bio Portugal, neutralna fašistička država tokom Drugog svetskog rata. Samo moje novine,The Independent, su to pokupile.
Niti se Amerika borila rame uz rame sa Britanijom u njenim časovima nevolje 1940, kada je Hitler pretio invazijom, a nemačka avijacija blicovala London. Ne, 1940. Amerika je uživala veoma profitabilni period neutralnosti - i nije se pridružila Britaniji u ratu dok Japan nije napao mornaričku bazu u Perl Harboru decembra 1941.
Jao! [Ouch!]
Godine 1956, čitam neki dan, Eden je nazvao Nasera "Musolini sa Nila". Velika greška. Naser je bio voljen od Arapa, ne omražen kao Musolini od većine Afrikanaca, naročito od libijskih Arapa. Paralela sa Musolinijem nije bila izazvana ili ispitivana od strane britanske štampe. A svi znamo šta se desilo na Suecu 1956.
Da, kada se radi o istoriji, mi novinari stvarno dopuštamo predsednicima i premijerima da nas vuku za nos.
Danas, dok stranci pokušavaju da odnesu hranu i gorivo gladnim Palestincima Gaze, mi novinari bi trebali da podsećamo naše gledaoce i čitaoce na davno prošle dane kada su Amerika i Britanija išle u pomoć opkoljenom narodu, donoseći hranu i gorivo - naši vojnici su ginuli dok su to činili - da bi pomogli izgladneloj populaciji. Ta populacija je bila opkoljena ogradom koju je podigla brutalna armija koja je želela da izgladni narod do predaje. Armija je bila Ruska. Grad je bio Berlin. Zid je došao kasnije. Narod je bio naš neprijatelj samo tri godine pre toga. Ipak mi smo napravili berlinski vazdušni most da ih spasimo. Sada, pogledajte Gazu danas. Koji zapadni novinar - a mi volimo istorijske paralele - je pomenuo 1948. Berlin u kontekstu Gaze?
Pogledajte na novije vreme. Sadam je imao "oružje za masovno uništavanje" - možete uklopiti "WMD" u naslov - samo, naravno, nije ga imao, pa je američka štampa prošla kroz neprijatne runde samoproklinjanja posle toga. Kako su mogli biti tako zavarani pitao se New York Times? Nisu, zaključile su novine, dovoljno izazivale Bušovu administraciju.
Sada te iste novine, meko, veoma meko, udaraju u ratne talambase za rat sa Iranom. Iran radi na WMD. I nakon rata, ako ga bude, još samoproklinjanja, bez sumnje, ako ne bude tamo nuklearnih projekata.
Ipak, najopasnija strana ovog našeg novog semantičkog rata, naše upotrebe reči moćnih - iako to nije rat, s obzirom da smo se uglavnom predali - je da nas to izoluje od naših gledalaca i čitalaca. Oni nisu glupi. Oni razumeju reči u mnogim slučajevima - bojim se - bolje od nas. Istoriju takođe. Oni znaju da mi davimo naš rečnik jezikom generala i predsednika, takozvanih elita, arogancije eksperata Brukings instituta ili Rand korporacije ili onoga što ja nazivam "TINK THANKS". Tako da smo postali deo tog jezika.
Ovo su primeri nekih opasnih reči:
Ja nisam redovni kritičar Al Džazire. To mi daje slobodu da se pojavljujem u programu. Pre samo nekoliko godina, kada je Wadah Khanfar [sada generalni direktor Al Džazire] bio Al Džazirin čovek u Bagdadu, vojska SAD je počela klevetničku kampanju protiv Wadahovog biroa, tvrdeći - neistinito - da je Al Džazira u ligi sa al kaidom, zato što su dobijali video trake napada na američke snage. Išao sam u Faludžu da to proverim. Wadah je bio 100% u pravu. Al kaida je davala trake sa njihovim zasedama, bez ikakvog upozorenja, gurajući ih u poštansko sanduče kancelarije. Amerikanci su lagali.
Wadah se, naravno, pita šta sad dolazi.
Pa, moram vam reći, dame i gospodo, da su sve te "opasne reči" koje sam vam upravo pročitao - od KLJUČNIH IGRAČA do NARACIJA, od MIROVNOG PROCESA do AF-PAK - sve se nalaze na devet strana Al Džazirinog programa za ovaj forum.
Ja ne osuđujem Al Džaziru zbog ovoga, dame i gospodo. Zato što taj rečnik nije usvojen kroz političko popuštanje. To je infekcija od koje svi mi patimo - ja sam koristio "mirovni proces" nekoliko puta, istina sa znacima navoda koje na televiziji ne možete da koristite - ali, da, to je zaraza.
Kada koristimo te reči, mi postajemo jedno sa moći i elitama koje vladaju našim svetom bez straha da će ih mediji izazvati. Al Džazira je je uradila više nego ijedna televizijska mreža koju poznajem izazivajući autoritete, kako na Bliskom istoku tako na Zapadu. [A ja ne koristim reč izazov (challenge) u smislu "problema", kao u "'Predamnom je mnogo izazova,' kaže general Mekristal" ]
Kako da izbegnemo ovu bolest? Pazite na spel-čekere naših lep-topova, pod-uredničkim snom o jednosložnim rečima, prestanite upotrebljavati Wikipediu. I čitajte knjige - prave knjige, sa papirnim stranicama, što znači dubinsko čitanje. Knjige o istoriji naročito.
Al Džazira dobro pokriva flotilu - konvoj brodova koji se sprema za Gazu. Ja ne mislim da su oni grupa anti-izraelaca. Mislim da je međunarodni konvoj na ovom putu zato što ljudi, iz celog sveta, na tim brodovima pokušavaju da urade ono što naši navodno humani lideri nisu uspeli. Oni nose hranu, gorivo i bolničku opremu onima koji pate. U bilo kom drugom kontekstu Obame, Sarkoziji i Kameroni bi se takmičili da pošalju marince, kraljevsku mornaricu ili francuske snage sa humanitarnom pomoći - kao što je Klinton to uradio u Somaliji. Nije li, bogu nalik, Bler verovao u humanitarnu "intervenciju" na Kosovu i Sjera Leone?
U normalnim okolnostima Bler bi možda i stavio nogu preko granice.
Ali ne. Ne usuđujemo se da se uvredimo Izraelce. Tako da obični ljudi pokušavaju da urade ono što njihovi lideri, za svaku osudu, nisu. Njihovi lideri su ih izneverili.
A mediji? Da li danas prikazujemo dokumentarne snimke berlinskog vazdušnog mosta? Ili Klintonovog pokušaja da spase izgladneli narod Somalije ili Blerovu humanitarnu "intervenciju" na Balkanu, samo da bi podsetili naše gledaoce i čitaoce - i ljude na tim brodovima - da se radi o hipokriziji masovnih razmera?
Đavola! Mi preferiramo "competening naratives". Malo političara želi da se putovanje u Gazu završi na cilju - bez obzira da li bi kraj bio uspešan, farsičan ili tragičan. Mi verujemo u "mrovni proces", "mapu puta". Držite "ogradu" oko Palestinaca. Pustite "ključne igrače" da to reše.
Dame i gospodo, ja nisam vaš "ključni govornik" ovog jutra.
Ja sam vaš gost i hvala vam na strpljenju što ste me slušali.
Izvor: Journalism and 'the words of power'
******************************
Beleške na margini
Pošto mi je Lakoff svež u glavi ovo Fiskovo predavanje mi je proizvelo efekat "u jee, Fiski je čitao Lakofa". No, onda se setih njegovih eseja i članaka o jeziku koji su prethodili Don't Think of an Elephant, a svodili su se na "uramljivanje" jezikom. Jedan od tragikomičnih Fiskovih tekstova je poglavlje o proizvodnji i prodaji oružja u knjizi Veliki rat za civilizaciju. Poglavlje počinje analizom jezika brošura koje reklamiraju tenkove, rakete i slične igračke za generale [jezik "pročišćen" do vrtoglavice - nigde nema reči smrt].
***
"Zvaničnici kažu", kratki audio fajl sa jednog Fiskovog predavanja.
***
Pišući o knjizi Džona Pilgera Tell me no lies, koja je skupila prilično šarenu grupu novinara između svojih korica, napisao sam: Međutim i pored te raznolikosti zajednički imenitelj se može naći za sve novinare zastupljene u ovoj knjizi. To su ljudi koji dokazuju da se novinarski cinizam može ograničiti na vlade i zvaničnike, a nestati istog momenta kada se govori o onima koji žive posledice odluka i delanja istih - dakle o "običnim ljudima". Oni su dokaz da se može biti čovek pa novinar, a ne samo novinar. Fisk je jedan od tih.
***
Sutra flotila o kojoj govori Fisk treba da stigne do Gaze. Blog o tome sutra.