Pre nekoliko nedelja, on Mother's Day, dan je bio onaj jedan hladan zimski dan u maju koji se desi svake godine. Nije smetalo. Sunce u maju je blistavo, nebo je bilo plavo i vetar podnošljiv. Brunch (breakfast + lunch = brunch) je ovde vrlo popularan u bilo koje doba godine a za praznike je omiljeni način da se familije i prijatelji okupe vikendom i niko ne mora da kuva, sprema i čisti. Haleluja! Nas je put vodio u Art Square Café.
Kafe je bio pun, ali našao se jedan stočić pozadi i mi smo se smestile. Od ostalih posetilaca tu su bili novi roditelji sa jednom bebom koju je interesovalo sve na stolu i kojoj je sam akt prinošenja komadića hrane ustima bio nepatvoreno čudo kome je ona posvetila dužnu pažnju, svaki put. Bila je jedna nešto veća grupa okupljena oko još jedne mame, pa još jedna malo manja - i bili su tu i jedan dečačić od ne više od 4 godine, i njegov tata. I klinka i ja smo odmah uočile ko nedostaje. Ja sam prećutala, ona je komentarisala. Možda je na poslovnom putu, ponudila sam objašnjenje koje najmanje boli, iako se takvi putevi retko oduže preko vikenda, naročito ovakvog prazničnog, ali klinka to ne zna. Možda dečačić ima malu sestru, tek rođenu, pa su njih dvojica ovde da nešto pojedu i posetiće ih kasnije, bolnice su tu iza ugla. Bolnice. Zaobišle smo druge opcije kao crne rupe, ali znale smo kuda vode i bez reči, i njih dvojica su nam instantno prirasli bili za srce. Ne verujem da ljudi dovoljno često pomisle koliko i najbanalnije situacije u ovom konzumerskom raju vode do ljudskih lica i života od krvi i emocija.
U kafeu i dalje posluju kao i obično - opušteno i bez žurbe. Mi smo bile gladne ali nismo žurile. Celo neprekinuto popodne pred nama, za njim veče... ona ima sve manje vremena za mene i to mi ne pada teško. Ne pada već sedi, a teško jeste; još jedna od onih životnih lekcija koje svakodnevno podsećaju na ništavnost i retke monolite egzistencije. Ima u tome neke slatke utehe, ne više od jednog zrna.
Nakon mladog para sa bebom, došla su dvojica sredovečnih muškaraca i u tom prostoru su njih dvojica bili preveliki. Intelektualci u stanju boemskog raspadanja, ako je suditi po njihovoj odeći, i sve je u kafeu bilo premalo za njih - od stočića do stolica i same sobe. Jedan od njih je imao kraljevsko držanje, ili ono što prolazi kroz takvu metaforu za nas koji smo bliži prosjacima i nije prošlo duže od nekoliko trenutaka kad je počeo da se žali. Jedan deo je bio upućen mladoj kelnerici, koja se trudila da održi korak i izdrži njegovo upiranje prstom sa svojim neveštim engleskim i rukama punim posla, ali nemali deo je bio i za nas, publiku. On se oratorski žalio na nekoga ko nije bio tu, i tešio kelnericu teškom rukom da nije to ništa protiv nje lično, ali prošlo je dugo pre nego što je ućutao. Ko zna gde je njegova mama bila tog dana.
Za njima su došle dve mlade žene i sele iza nas. Bilo je neobično uočiti tako jednu činjenicu da ima puno ljudi na svetu koji nisu blizu svojih majki. Ili bar u ovom gradu. Toj sekciji ulice. Samo u kafeu.
Nešto kasnije pojavio se mladi muškarac koji im je prišao, poznavao je jednu od njih i tu se desila kratka verbalna razmena. Zatim je ona ustala i otišla sa tim muškarcem malo dalje, u galerijski prostor, gde su seli u fotelje. Sve se to složilo samo od sebe nekih dvadesetak minuta kasnije kad je klinka otišla do wc-a i ja videla onu preostalu devojku kako još uvek sedi sama, mrljavi fondu i komadiće voća, a bezizrazno lice se trudi da ne pokaže kako se oseća. Kad se klinka vratila prenela sam joj moje obzervacije. Ono dvoje su ćaskali i udvarali se jedno drugom bez entuzijazma, kao da ih je nešto u tome sprečavalo, devojka iza moje klinke je postajala sve tužnija, klinka i ja smo imale filozofsku diskusiju. Njoj nije bilo pravo da ona prva devojka ne poštuje svoju drugaricu i čudila se kako je tako bezosećajna. Meni je bila zanimljiva zapostavljena devojka i pitala sam se gde joj je tačka pucanja, i kakav je njihov odnos, da li bi ona to isto uradila. U jednom trenutku sam predložila klinki da je pozovemo da nam se pridruži. Zatim smo analizirale da li bi to samo još više povredilo ostavljenu devojku, svest da su i drugi uočili šta se dešava, ili bi razumela naš gest kao bačenu u krilo novu šansu da učini svoj dan lepšim ili bar drugačijim a ko zna, možda i život, i tako je u zanimljivoj i angažovanoj diskusiji prošlo bar još petnaestak minuta. Tek se tada prva devojka vratila. Izvinila se kratko, onaj tip je prišao stolu, pozdravio se zvanično i drugarice su se vratile smeškanju jedna drugoj.
Savremeni urbani lokali sa njihovim skupim tesnim prostorom ostavljaju malo toga sakrivenim pred strancima.
Nakon što smo fino popunile stomake krenule smo u šetnju duž Dundas West ulice, kroz Chinatown. Sunce je ugrejalo dan, ne puno ali dovoljno da šetnja u tako finom društvu prija. U jednom trenutku je odreagovala nervozno: „To nije u redu," rekla je. „Šta," pitala sam i osvrnula se da pogledam šta se dešava. Videla sam iza zelenog zida žive ograde mušku figuru kako prolazi. On je preskočio bio ogradu, objasnila mi je, ali nisam videla o čemu priča i ništa mi nije izgledalo neobično , i kako smo nastavile dalje ja sam nastavila sa pričom tamo gde sam stala prethodno. Ali nju nelagodnost nije napuštala. Pitala sam je da objasni tačno šta je videla. Figura nije bio dečak, kako sam ja pomislila već odrastao muškarac, i on jeste preskočio bio jedan deo ograde izmedju jedne kuće i sledećeg dvorišta i išao je ka jednoj od kuća iza zaklona žive ograde. Klinki se stomak unervozio. Šta ako je kriminalac, jer oni koji se viđaju u filmovima i novinama baš tako izgledaju. To su ozbiljne stvari, ljubavi, i ne smemo da se prepustimo predrasudama. To zna, ali način na koji je on hodao je nešto odavao i šta ako će on naneti neko zlo nekome i ona ga je videla i ništa nije uradila. A šta ako je samo otišao prečicom da poseti prijatelja, pitala se dalje, zarobljena odjednom dubokom moralnom dilemom. Možemo da pozovemo 911, predložila sam joj. Ali on možda nije ništa kriv, sada je već bila vrlo nervozna.. To su jako teški izbori, objasnila sam koliko je bilo moguće. Obično se kaže da treba slediti taj osećaj u stomaku, to ih uče i u školi kao jedan od velikih saveznika u opasnosti. Nije nepogrešiv, ali niko nije nepogrešiv i u pokušajima da uradimo pravu stvar, ili uopšte pronađemo šta je to, većina nas završi na neočekivanom mestu. Nije lako biti pristojno ljudsko biće ali je retko šta toliko neophodno.
Do tada smo već odmakle bile niz ulicu i bilo joj je drago da smo se udaljile. Kroz Kensington, u pekari kupujemo veknu chala (hala) hleba i dalje uz Augusta ulicu ka College-u. Vraćamo se nazad ka Spadina-i i naiđemo na jedan sendvič znak na trotoaru koji reklamira jevrejski brunch nedeljom kratkom komičnom rečenicom. Ona imitira naglasak, u čemu je jako dobra, smejemo se nasred ulice. Iz kafea izlaze dvojica sredovečnih Kineza. „Ovo je jedna od stvari koje najviše volim u ovom gradu, ljubavi," govorim joj. Apsolutno sve ljudske oblike u svim raznovrsnostima koje se rađaju na ovoj planeti ćeš ovde videti. I ne mora se ići dalje od osnovnih stvari - ko koga voli, šta jede, svi pričaju jedan jezik što znači da su primorani da se razumeju i kad neće da pokažu da je tako... - osnovne stvari. Neće ih svako videti na isti način, ili to odbija, ali je škola otvorena za sve nas, svakog dana, u svako doba.
Silazimo do Queen ulice, tu skrećemo na istok, pa sve do University avenije. U povratku kući smo prijatno umorne. Prelazimo ulicu kad iz jednog automobila izlazi dvoje mladih ljudi i devojka odjednom počne da vrišti na svog mladića. On stoji zbunjen, govori joj nešto, ona isto stoji i glasom koji zvuči kao da će za koji trenutak razbiti sva stakla u okolini, ne prestaje da udara u nebo, odbija se o beton i ona vrišti bez prekida. Prolaznici gledaju, ne znaju šta da rade, on stoji i dalje, stoji i ona, prišao im je jedan drugi mladić i pokušava da ponudi pomoć, ona sada vrišti i na njega. „Ko zna šta je uradio da ona ovako reaguje," pita se klinka. I godine nakupljenog očaja duplo starije od nje bi već presušile tim intenzitetom, ali ona ne prestaje; možda ne može da se zaustavi.
Mi nastavljamo dalje i klinka zamišljeno kaže „Danas smo videle tri različite drame." Koje su to drame bile, pokušavam da se setim iznenađena njenim tokom misli. „Ružno prijateljstvo u kafeu, sumnjivo ponašanje muškarca u Chinatown-u, i ova devojka i njen mladić," nabraja. Tri velike lekcije. Neobično mi je da ih je tako jasno uočila i izdvojila. I da smo obe u redu, i dalje dobro raspoložene kao da smo kroz sve prošle jednim od onih ružičastih autobusa za turiste. Shvatila sam utom šta je u pitanju: na ovim ulicama po kojima padaju ljudski koraci ujednačenim ritmom, padaju i tela bolesnih, ili leže beskućnici, prosipa se ulje, benzin, kiša, ljudi bacaju gume za žvakanje, sitne komade papira, ili im ispadne sladoled, povraćaju kad im pozli, i gradska čistoća ih manje ili više redovno pere, mi se kad hodamo zajedno uvek držimo za ruke. Ruka u mojoj ruci je vremenom rasla, od sasvim male kad je tek prohodala, do ove danas kad me je već prerasla i njene drugarice to više ne rade. Obe volimo i puno znači, više nego što sam ikada mogla da zamislim. Po svakakvom vremenu i mentalnom stanju - uvek. Bila je to neočekivana, dobrodošla, neverovatno velika lekcija za jedan dan.