Kad je Honourable Kirstie Allsopp dobila sina izjavila je da je vise ne zanima televizija, da samo zeli da sedi u kuci i doji. Zlobnici su naslovili ovu vest „Lactation, Lactation, Lactation..." Ja sam se mislila - mora da je mocno to dojenje. Zato se i zovemo sisari...A onda sam i sama dozivela isto.
Godine zivota u civilizaciji ucinile su da se dojenje ne desava vise tako prirodno. Ponekad su teskoce tehnicke prirode, kad beba ima slabije razvijenu donju vilicu, suvise je slaba da bi vukla, majka ima meke bradavice, ne ume da privije dete na udoban nacin koji uliva sigurnost... Na tehnicke probleme nadgradjene su mnoge mistifikacije - nije joj dobro mleko, nema dovoljno mleka i slicne zablude. Istina je da je dojenje refleks. Beba prvih par dana zivota uopste ne mora da jede. I kad jede, prvi dan joj je sasvim dovoljno oko 7ml kolostruma po obroku. Kasnije svaka majka proizvodi onoliko mleka koliko beba sisa. Priroda je udesila tako, da ako se majka ne opija, truje i drogira, u mleko ide sve ono najbolje sto je za rast potrebno na racun majcinog tela. Ako beba ne sisa, proizvodnja mleka se smanjuje sve dok potpuno ne prestane.
Nutritivna vrednost dojenja je samo jedna strana cina. Majcino mleko ima veliku kolicinu imunoglobulina koji stite bebu od infekcija i ovo je, sa tehnicke strane, jedini nedostatak raznih vestackih mleka za prehranu beba koja su danas dovedena do vrhunskog kvaliteta.
Medjutim, postoji nesto sto tehnicke cinjenice ne dokucuju, a to je psihicki aspekt dojenja. Jedan deo tog potice od kontakta majke i bebe "kozom na kozu". On se, naravno, moze upraznjavati i preporucuje se cak i kad dete ne sisa. Bebu umiruje poznati miris, zvuk otkucaja srca, toplina...
Ponekad je tesko iskluciti se iz svega drugog i posvetiti se iskljucivo dojenju. Ovo govorim iz iskustva. Moj Pepi nije bas bio dobar sisac, a ja sam resila da budem idealna majka. Tako smo se 2 meseca borili. Ja prvo sa bolom izmuzavanja preko svake mere, od silne zelje da proizvedem sto vise, pa onda sa samom sobom i cinjenicom da ne mogu da radim 350 stvari odjednom, kao sto sam navikla, tacnije ne mogu osim bazicne higijene/ishrane da radim nista drugo osim da dojim, da u UK nije bas uobicajeno da zene doje u javnosti, sa zeljom za socijalnim kontaktima na koje sam navikla... Pepi se borio sa nemogucnoscu da se dobro prkaci, da sam uhvati bradavicu, sa gutanjem vazduha koje je dovodilo do grceva od koji smo plakali u besanim nocima svi u kuci... Sve to vreme, za razliku od Srbije, ovde se vrsi intenzivan pritisak na zene da doje, do te mere da one koje to ne rade gutaju knedle sa osecajem krivice. Ono sto retko ko prizna je da postoji trenutak kad neprijatnost i frustracija za obe strane postanu znacajniji od pozitivnih strana dojenja. Ovo, naravno, niko osim majke ne moze da proceni. Sa tom procenom pocinje nova drama...
Svi pritisci i sudovi drugih su sporedni. Ima neceg neopisivo tuznog u prestanku dojenja, povrh fizickog bola, mokrih majica i gubljenja bujnog dekoltea. Nisam vise jedina. Svako moze da sa ljubavlju drzi flasicu. Dete srecno i lako vuce tudje mleko. A sutra ce i neku tudju sisu...
PS Snimila sam najprivatniji video klip. To je pravo malo remek delo koje ce ostati u bunkeru maminog kompjutera. Placem dok ga gledam.