Ćale

Vlasta hvala ti za ovu pricu.

Idi dodjavola.

dobar ti je tekst

Mom starom

Ne brine mene, stari moj, sto te nisam odavno vidio. Znam da se i sada iza tvog zabrinutog pogleda i dalje nalaze one zelene, djecacke oci koje i sada gledaju ljude kao sto su nekada mene gledale.

Ne brine mene, stari moj, sto odavno nisam osjetio tvoju ruku na mom ramenu. Znam da je i dalje cvrsta i jaka, kao nekad, kada si me ucio hodati, kada si me pridrzavao da ne padnem.

Ne brine mene, stari moj, sto ti glas cujem samo preko telefona. Znam da ga mnoga druga djeca i sada slusaju, da ce ga zapamtiti po cistoci i zvonkosti za citav zivot, kao sto sam ga ja zapamtio.

Ne brine mene, stari moj, sto ti je kosa posijedila. Znam da ti je dusa jos uvijek mlada, da je jos uvijek puna ljubavi i odsjaja kao nekad u tvojim mladalackim danima.

Ne brine mene, stari moj, sto su ti mnogi prijatelji zauvijek otisli. Znam da ces uvijek naci nove, kojima ces htjeti biti drug, koje ces isto voljeti kao nekada.

Ne brine mene, stari moj, sto ponekad zamisljen setas ulicama svojim. Znam da ces uvijek pronaci nekoga ko je zamisljeniji od tebe pa ces ga razveseliti i oraspoloziti.

Sto me brine, stari moj,je sto ti mene ne mozes viditi. Znam da to od svega najteze podnosis i da svakog momka kojeg sretnes na ulici usporedjujes sa mnom.

Brine me, stari moj, sto zbog mene lezis budan po noci. Znam da ti san dugo ne dolazi na oci i ne da dusi mira.

Ali, nemoj brinuti. Jos cemo nekad sjediti ispred stare kuce i zajedno se smijati, i nas ce se smijeh daleko razlijegati po Krajiskim nocima.

Ne brini, stari moj...

Ovdje postavim jednu pricu knjizevnika Mile Stojica iz Feralo od prosle godine nadam se da se ne ljutis.Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
POPIVANJE
3. siječnja, 2007.

Na Badnjak sam sahranio oca Jozu, čiji je nadimak bio Popivanje. Imao je sedamdeset osam, a umro je nakon iznenadne upale bronhija, sklopio oči u mostarskoj bolnici na Bijelom Brijegu. Zbog nastupajućih božićnih bakanalija i novogodišnjih kalenda moralo se požuriti s ukopom. Bio je blag, vedar dan i Hercegovina mi se učinila slična Odisejevu zavičaju... Na sahrani se okupilo mnoštvo ljudi, jer je moj otac bio omiljen među mještanima, a i moja sestra, liječnica, kao pripravnica radila je u rodnom mjestu, te stekla poštovanje žitelja cijelog tog kraja.

Kad sam ušao u kuću moj stari je mirno ležao, ne opazivši me, ponešto mrk i po prvi put bešćutan i nijem za moju bol. Vjerovao je da muškarci ne smiju plakati: "Šuti plačko, bolje mi je nego tebi!", kao da sam čuo njegove nijeme riječi s odra. Ja sam ga vidio svega jednom da je pustio suzu - bilo je to u travnju 1979., kad je umrla majka. Dugo je nakon njene smrti živio sâm, da bi se ponovno oženio prije desetak godina. Nisam ga nikad pitao o tome, mada mi se prošle godine potužio kako u braku nema sreće. Dan se lio u Brotnju kao žeženo zlato kada je Jozija prelazio rijeku Stiks. "Zemlja pod lopatom bila je rahla" (Benn).

Nadimak Popivanje dobio je još kao mladić, jer je volio pjevati. Pjevao je i popijevao na obiteljskim veseljima i svadbama, ponekad i u kavani, trijezan i pijan, pjevao bećarce, gange, ojkalice, starogradske, ali najviše je volio pjevati sevdalinke. "Da nije sevdalinki, za mene bi svaka pjesma bila obično revanje", jednom je rekao u ljutnji osporavajući plošnost i prostotu aktualnih šlagera. Ni prema rock-muzici, koju smo brat i ja u djetinjstvu preglasno navijali, nije bio puno obazriviji - tad popularne Indekse zvao je "insekti", a Korni-grupu - "konji grupa". Za tadašnju nacionalnu zvijezdu Ivu Robića rekao je da je najveći pjevač kad šuti.

Sjećam se njegove pjesme u blagim sumracima i tajanstvenim noćima djetinjstva, pjesme u kojima je grgoljilo mlado vino, u kojima je majka uzaludno budila kćerku Sejdefu, a rijeka Vrbas šumorila, noseći stablo jablanovo na svojim valovima. Ja nisam nikako mogao zamisliti kako taj tajanstveni kujunžija može kovati na stablu što ga nosi pomahnitala rijeka, ali u narodnim je pjesmama besmisleno i tražiti smisao. Pa ipak, najviše je volio pjevati tugovanku o tuđoj zemlji koja je već po sebi jedna "tuga pregolema", o gajtan-travi što je rasla "s one strane Plive".

Ta ga je pjesma podsjećala na dane mladalačkog progonstva, kasnije na devet gastarbajterskih godina što ih je proveo na njemačkim bauštelama. Građevinske tvrtke Gustav Epple ili Baustelle Arge bila su tajanstvena mjesta odakle su nam redovito stizala pisma u drugoj polovici šezdesetih. Brat i ja djetinjstvo smo provodili s majkom, željno čekajući Božić i zimski urlap, kad se pojavljivao s ogromnim koferima na prašnjavom horizontu. Mili bože, kakvih li je sve darova bilo u tim škrinjama od tvrdog kartona! Još nije bio ni sjeo, a mi smo već otvarali te tajanstvene kovčege, tražeći u njima dar koji smo bili u pismu naručili, ili potajno priželjkivali:

Perlonske košulje, baterijska svjetiljka na električno punjenje, škare za obrezivanje loze marke Solingen, britva Wilkinson, usna harmonika Hohner, komplet lokota i ključeva Wertheim, električna bušilica Bosch, reklamni otvarači flaschenöffner i korkenzieher, tranzistorski aparat s ugrađenim gramofonom i minijaturnim televizijskim ekranom, traperice raznih vrsta, fotoaparat Agfa, ručni sat na kinetični pogon, kemijska olovka s kölnskom katedralom preko koje pada snijeg, upaljači na plin, gramofonske ploče Petera Holma ili Uda Jürgensa, paketić cigareta Batavia, boca konjaka marke Asbach, šuškavac s kapuljačom za majku, za brata komplet bojica, a za mene naliv pero ("filfeder" Pelikan...

Tuđinu je doživljavao teško. Radio je u Kölnu, Düsseldorfu i Bonnu kao tesar i steinmaurer, a početkom sedamdesetih premjestio se bio u Frankfurt, na Messegelände, gdje je sudjelovao u izgradnji nekih hala i sajamskog nebodera. Kad sam kao mlad novinar, ili kasnije, kao afirmiran pisac, posjećivao Sajam knjige, ponekad bih ugledao njegov lik na tim bešćutnim fasadama. Strah od visine bio je povod za njegovu odluku da se definitivno vrati kući. "Nisam ja stvoren za tuđinu", govorio nam je, "niti volim Njemačku, jer mi njeni cvjetovi ne mirišu... Njemačka ljepota nije namijenjena nama, već nekim drugim ljudima". Radio je da bismo se mi školovali.

Polovicom sedamdesetih otišao je privremenu mirovinu i to zahvaljujući tuđoj zlobi. Zemljaci i rođaci koji su radili s njim na povratku kući podizali su novac izdvojen za Sozialversicherung, ne govoreći njemu da postoji i takva mogućnost. Kad su stigle godine, jedini je on mogao imati mirovinu, jer su izdvajanja za mirovinski fond njegovi rodijaci odavna bili potrošili. Kad bi dolazio u Sarajevo kod mene po cijeli dan bi sjedio i pušio, objašnjavajući: "U Sarajevu bi svaki čovjek morao pušiti, jer ako je već zrak zagađen, onda bar biraj zagađenje."

Nakon povratka iz Njemačke bio se posvetio uzgoju vina, svoju primitivnu poljodjelsku opremu obogatio je motornim frezama, prskalicama, bijaše zasadio vinograd, na koji je posadio betonske stupove i na rubu kojeg bijaše napravio betonski rezervoar za modru galicu. Podrum je obogatio novim bačvama od slavonske hrastovine. Pazio je na kvalitetu i čistoću svojih proizvoda, jer ih je najviše sam i konzumirao. Početkom devedesetih priznao mi je da se ne sjeća kad je popio čašu vode.

U zadnjim godinama života tonuo je u alkohol i melankoliju, pjevajući sevdalinke u samoćama, kao tugovanke za u svijet otišlom djecom. Sve više se odvajao od ljudi. Tokom rata namjeravao me je posjetiti u Beču, ali mu je bio problem izvaditi vizu, pa smo se sreli u Zagrebu, u stanu moje sestre. S mojim prijateljem Ladurnerom razgovarao je na prilično jadnom, ali ipak komunikativnom njemačkom, a vino koje je sobom tad donio u staklenoj pletenci prijalo mi je tad kao iscjeliteljski eliksir u boli rata i stranstvovanja. Napisao sam jednom da je išao u Njemačku kako bih ja mogao biti sretan, ali sam u zrelim godinama kao ratni izbjeglica morao njegovim stopama.

U kavani bi se često hvalio činjenicom da mu je sin pisac, ali nije odobravao moje novinske pisanije - "Mani se ti politike, nije to za tebe, jebena su vremena, istina danas nikom ništa ne znači", govorio je, brinući se za moj život. Sjećao sam se tih njegovih upozorenja često, naročito zadnjih godina kad su predstavnici ratnohuškačkog ološa nasrnuli na mene i moju obitelj. Kad sam ga posljednji put posjetio prošlog ljeta, spremio mi je nekoliko boca vina, ali sam bio u žurbi i hektici zbog nekakva književnog nastupa u Mostaru, pa sam te darove zaboravio.

Sad sam ga gledao na odru - bio je nekako blag, a bjelina satena na kojeg su ga postavili činila je njegovo lice još više mrkim. Učinilo mi se maleno to tijelo iz kojeg sam nikao, ta usamljena stijena neprestano šibana nevremenom. Počivaj u miru stari moj, pomislio sam, posljednji put ga gledajući, a kroz glavu su mi se rojili Marunini stihovi: "To je moj otac, moj otac u svim sadašnjim i budućim odajama pod zemljom, moj otac za cijelu vječnost." Sjetio sam se jedne njegove priče o tome da su ga u zlu tukli i ponižavali, a on bio nemoćan da se brani. "To je najgori osjećaj!", govorio je. Među stvarima koje su s njim došle iz bolnice bio je i novčanik, u čijem se plastičnom prozorčiću nalazila fotografija moje djece i moja bečka vizitkarta, na kojoj je uz moje ime stajalo Schriftsteller.

Dok je pogrebna povorka kretala prema drevnom krstjanskom groblju, truba je svirala Amazing Grace, potom El silenzio. Dan se lio kao zlato po stećcima i kamenim grobovima u času kad smo ga spuštali u raku. Na trenutak su pinije zatreperile. Kad smo krenuli za Sarajevo, brat mi je rekao: "Nemoj zaboraviti staviti u prtljažnik ono vino od ljetos." Iste večeri I. mi je poslao brzojav sa sljedećim riječima: "Tvomu Jozi pokoj duši. Ako u smrti ima veličine, on ju je sebi priskrbio. Između ostaloga, legavši na svoju, na plemenitu... Tko zna koji će vjetri nas, i kuda, razbacati. Zapravo, već su nas razbacali".

Za Silvestrovo ostao sam sâm u stanu. Otvorio sam i posljednju bocu očevog vina i učinilo mi se da na tren čujem njegov neumrli glas. Vani je urlala rulja, ispaljivala rakete i petarde, grad je ječao i brenčao poput pijana prosjaka. Mislio sam o vjetrovima koji su nas razbacali. Vino koje se razlijevalo po mojim ustima i tijelu imalo je žarki okus, krijepilo me kao sunce promrzloga. To vino zadnje je plemenito djelo njegovih ruku, mislio sam, tih dragih i vrijednih ruku, koje su u hercegovačkoj rahloj zemlji već počeli nagrizati crvi.

- Ja, sine, verujem tebi ali ne verujem celom svetu.

- Što se tiče komšija, oni nam hleb na sto ne donose.

mudar covek.
veoma dirljiv post vlasta.

hvala vam.

citamo se :)

kako rece moj deda
majka daje ljubav, otac daje sjaj :)

MOJ STARI I JA…

Iz navike stare
i zbog priča koje čuje
dok ne dođem zaspat neće moći
bez anđela čuvara odavno mu sin putuje
njegov će ga zanat glave doći

Oduvijek je bilo -
prati stari moje pute
al ne pita nikad i ne kori
godine su prošle, sin i otac vječno sute
u loži pred kućom kiša gori

Malo zato što nam prija
i da suze ne poteku
ispit ćemo još poneku
moj stari i ja

Navikli smo tako
odao se nikad ne bih
ne pričamo, na licu se vidi
dobar je moj stari, privinuo bi me sebi
ali nježnosti se svoje stidi

Svu noć priče, priče…
otkrivamo se bez mjere
ti si čula što on nikad nije
već polako sviće, sad moj stari smokve bere
ti me ljubiš a on me razumije

malo zato što nam prija
i da suze ne poteku
ispit ćemo još poneku
moj stari i ja…

Definitivno je napravio coveka od tebe! I on i tetka Branka, imas dosta njegovih gena draga moja:)
Divna prica...setila sam se kad su na zurci oko ponoci usli njih dvoje sa 2 lonceta kafe...sad osecem miris...divni roditelji...
Besos:)