neću da se sećam tih ratnih profitera čija je sva moć u tudjoj nesreći, u tudjem strahu ili tudjoj pohlepi, koji rastu i jačaju na ljudskim slabostima ko djavo, daću sve od sebe da zaboravim da sam sedela za istim stolom i jela sa njima, pila sa njima, da sam ikada imala ikakva posla s njima, neću da se sećam tih polupismenih, tih paranoidnih, prevrtljivih,
Kada jednom odem sa ovom mesta (koje i ne postoji) a to će se desiti uskoro one way or another ostaće mi u sećanju samo:
jedna sunčana terasa u Zvečanu, jedna komšinica koja mi je gledala u šolju, mešovito naselje "zona poverenja" Bošnačka mahala i albanske radnje, albanska kafana, jedna čarobna noć u Prištini, jedan reditelj, jedan ubica koji mi se ispovedao (a koji je neuporedivo bolji i časniji od onih koji su na tome napravili karijere) jedan novinar, neki Rusi, jedan dobrovoljac i jedan bivši oficir, jedno zimsko snežno veče u Visokim Dečanima, jedan lepi ...
edan pozajmljeni fijat bez tablica koji sam vozila po severu kosova koji je zatvor ali je i sloboda, jer je zatvor sloboda što shvatiš tek kada izadješ iz njega.
a tamo, jedan mali stan sa pogledom na brda, na zelenu zemlju i velike kuće sa puno terasa... slatka turska kafa u jednoj kancelariji
kada odem ko zna čega ću se sve, a što je ovde lepo, sećati i možda ću tada naći koju lepu reč da sve ovo ispričam onima koji me budu pitali šta sam tražila na ovom mestu toliko dugo.... duže nego što bi mi i najgori neprijatelj poželeo
u tekstu opisanih parapolitičara koje je iznedrilo nevreme i koji su mulj sa dna jezera, neću da se sećam tih ratnih profitera čija je sva moć u tudjoj nesreći, u tudjem strahu ili tudjoj pohlepi, koji rastu i jačaju na ljudskim slabostima ko djavo, daću sve od sebe da zaboravim da sam sedela za istim stolom i jela sa njima, pila sa njima, da sam ikada imala ikakva posla s njima, neću da se sećam tih polupismenih, tih paranoidnih, prevrtljivih, tih nesrećnika, s uma sišavših... primitivnih...