Autor: Rodoljub Šabić
Danas popodne sam trebao da učestujem u „Stanju nacije" na B92, ali neću. Juče pre podne me pozvala Antigona Andonov i zamolila da učestvujem, jer su predmet emisije otvorena pitanja u vezi sa Zakonom o elektronskim komunikacijama. Prihvatio sam, ali me opet pozvala predveče i sa žaljenjem me obavestila da te emisije neće ni biti. Razlog je prost - emisija koncepcijski nije „solo", a baš niko sa „druge strane" nije prihvatio poziv da učestvuje u emisiji.
Dakle, možete reći da sam čudak ali to je za mene prosto neverovatno. Imamo situaciju u kojoj dve institucije, ne dva pojedinca, već Ombudsman i Poverenik za informacije, dva državna organa po zakonu nadležna za zaštitu ljudskih prava, ukazuju da u predlogu Zakona postoje rešenja koja su, najblaže rečeno, upitna sa stanovišta Ustava i ljudskih prava. Podržani su od UNS-a, NUNS-a, medija, mnoštva građana... Ipak, „odgovorni" ne reaguju pozivom na bilo kakvu raspravu (kad su već propustili da organizuju onu pravu javnu raspravu koja je po Zakonu o državnoj upravi bila obavezna), nego saopštenjima za štampu u kojima, pored vrlo diskutabilnih argumenata, koriste čak i neistine. A čak, i kad im drugi ponude priliku da sve svoje argumente „sruče u lice" tih „demagoga" koji kritikuju njihove predloge, neće da je iskoriste.
Jutros sam o istoj stvari razgovarao sa direktorom javnog servisa RTS-a. I on misli da je tema izuzetno značajna, da treba prestati sa zbunjivanjem javnosti, da treba otkloniti dileme i nedoumice. I RTS će organizovati emisiju na istu temu i pozvaće na učešće i ministarku za telekomunikacije i poverenika i šefove svih drugih zainteresovanih državnih institucija. Kako mi je rekao, imajući u vidu da je Zakon već u proceduri, učiniće to vrlo brzo.
Očekujem da će uraditi sve što treba da bi ovo obećanje bilo ispunjeno. Ali, nisam siguran da će to biti dovoljno da emisije i bude. Stvarno, šta mislite, hoće li je biti? Ili će biti kao sa „Stanjem nacije"?
Bilo bi, razume se, jako dobro da je bude. Jer ako je ni na TV koja je nacionalni javni servis ne bude, suočićemo se, i to u dramatičnim razmerama, sa jednim zaista specifičnim „demokratskim" fenomenom.
Bez sumnje je demokratski ne dovoditi u pitanje pravo drugog na različito mišljenje. Svako ima pravo na različito mišljenje. Ali, onaj ko vrši javnu funkciju, onaj ko pretenduje da svoje „različito mišljenje" pretvori u propis, zakon, od koga zavise obaveze i prava mnoštva drugih ljudi, u tom pogledu mora biti svestan svoje odgovornosti. A ta odgovornost bezuslovno podrazumeva obavezu da tim ljudima, javnosti, to svoje mišljenje potpuno objasni, da argumentovano odgovori na primedbe i kritike.
Ignorisanje ove obaveze neprihvatljivo je ne samo sa stanovišta pravila o (ne)odgovornosti za vršenje javne funkcije, nego i sa stanovišta korektnog odnosa prema (mentalnom) stanju nacije.