Ali, kada nam se smrt od gladi desi takoreći pred kućom, to je već nešto drugo. Ne mislim na smrt štrajkača glađu, jer se na njih više niko i ne obazire. Važno je da, dok gladuju, ne ometaju saobraćaj. Mislim na one druge, koji svoje poslednje dane provode takođe bez hleba, ali ne dobrovoljno. I oni su takođe u našem ataru, ali su svoje senke sabili u neka slabije vidljiva staništa, koja ne priliče čoveku. Tu su, među nama, ali ipak daleko od naših uzdignutih pogleda. Šćućureni, čekaju svoj kraj.
„Ma nije moguće! Kad? Gde? Pa zar baš od gladi? Sramota! " - mnogi od nas ciknuli su u glas u svojim pisanim ili izgovorenim komentarima na vest da je starica u jednom bogataškom srpskom selu, prepunom zlatnih kvaka, mermernih stepenika i gipsanih lavova, skončala od gladi, u kući bez prozora i vrata. Umrla je čekajući socijalnu pomoć.
Ciknuli su u glas i njeni meštani, a ciknuše ne manje složno i socijalni radnici. Učiniše to, ali ne zbog žala za svojom, od svih zaboravljenom sugrađankom. Kao kad dete posle nestašluka za koji se pročulo dotrči i vikne: „Nisam ja, maaaaajke mi!" Dok to izgovara, ono tada ne žali razbijeni prozor ili uništenu baštu, nego ispitivački procenjuje da li je uspelo u svom naumu da ubedi sve ostale kako je nevino.
Meštani su podvrisnuli baš nekako između prepodnevnog i večernjeg glancanja dekorativne italijanske keramike kojom su oblepili svoje štale i obore, a onda su dalju vrisku prepustili nekim gospođama iz socijalnog. Jedna od njih reče:
„Porodici pokojnice je priznato pravo na materijalno obezbeđenje i isplata će ići retroaktivno. Znači, retroaktivno će biti isplaćeno sve unazad. Mali zastoj je bio u našoj organizaciji rada i iz tog razloga je kasnilo i dostavljanje rešenja o socijalnoj pomoći".
Reče ne trepnuvši i ostade živa. I, što je za nju neobično važno - sita!