najavljujem vam moju novu knjigu, svečano - uz muziku
i pozivam vas da budete u save kovačevića (mileševskoj) 38 kada budemo postavljali spomen ploču na zgradu u kojoj smo živeli (bićete obavešteni kada), pa ko hoće, može, dolazi mu se, usput mu je... neka nam se pridruži) . to je čin uglavnom miran, brzo se dodje, postavi se tabla i posle se ide na piće. a može i da se okupi škvadra da pozdravi čin. kako god ispadne - dobro je.
povod je dvadeset pet godina od zoranove smrti. i knjiga ima ovu smrt, ovu godišnjigu smrti za povod.
u stvari, za izgovor. pisala sam sve i svašta, pripredjivala knjigu njegovih beželaka ali nisam (a svi kažu da bi trebalo) pisala iz ličnog ugla. imala sam šta, pisalo mi se, ali mi je bilo neprijatno. bežala sam od ličnog, htela sam neku kao distncu i da sve vude ko objektivo - a u reč objektivno ni sama ne verujem. dakle, lično. sve je lično, uostalom.
evo par rečenica negde sa početka knjige...
Kako je Zoran rastao, kakav je dečak bio, kakav mladić, kakav frajer, kako je postajao sve veći i veći glumac, sa kim je voleo da sarađuje a ko mu je išao na živce, ko mu je pomogao i kome je on pomagao – stvari su koje znam iz priča, ili ih se sećam, ili mislim da ih se sećam a zapravo sam ih zapamtila dok su drugi govorili, i zbog toga će ovo biti knjiga svih njih, svih tih priča i onih koji su ih pričali, i mene, koja sam ih slušala.
Slušala sam ih pomno, slušala sa dosadom, slušala nepažljivo, puna poverenja i nepoverljiva – slušala sam ih gledajući u one koji su ih pričali... Slušala sam i od konobara, slušala od taksista, slušala od komšija, od nekih koji su ga se sećali maglovito i od nekih koji su tvrdili da im je bio najbolji prijatelj. Možda i jeste.
Najbolji prijatelj može čoveku da bude i pisac, odavno mrtav, može da bude knjiga, pesma... Tako je i moj tata, kao pesma ili knjiga, kao neko zajedničko sećanje, bio rođak mnogima koje nikada nisam upoznala, bio prvi komšija, prva ljubav ili velika ili tajna, bio sve i svašta za one koji ga nisu sreli, ili su ga samo jednom videli, osmehnuo se i taj osmeh ostao negde u vremenu da pripada i njemu i njima... da jednog dana pripadne i meni, kao naslednici tog osmeha, kao nekome ko će godinama, ko će decenijama pošto se on osmehnuo, slušati o tome kakav je to osmeh bio....