Nisam ljubitelj prošlih vremena. Ne mislim da je nekad bilo bolje. Ne bih nikako voleo da ponovo prolazim kroz sve to.
Ali, nečeg se, evo, sećam.
1977. godine, u jedno prohladno jesenje predvečerje, u kafani "Komunalac" na Dorćolu, okupila se omanja grupa mladih ljudi.
Žućkasto svetlo ugostiteljskog objekta svojim je prašnjavim i bolesnim prelivom davalo adekvatan tonalitet licima u grupi okupljenoj iznad čaršava sa nevidljivom šarom, oko par šoljica za tursku kafu i nekoliko praznih čaša od 2 deci.
Razgovarali su o novoj knjizi Raše Livade «Karantin».
«On je prepametan» izjavila je jedina devojka u grupi.
«Niko nije prepametan», prilično odlučno odgovorio je jedan od mladića.
«Onda i za mene ima šanse» pomislio sam (jer i ja sam bio među prisutnima) sa olakšanjem, zadržavši ovu misao za sebe.
Ko li je te karakteristično sumorne večeri bio sa mnom u Komunalcu? Ivar Berger? Možda. Dean Šoć? Verovatno. Boris Tadić, on sigurno jeste, jer on je izrekao tu, za mene ohrabrujuću misao, a mogao sam da mu verujem jer je na doručku u svojoj kuhinji zaticao Ernsta Bloha, dok je Jirgen Habermas dremao na trosedu u dnevnoj sobi. Takva mu je bila životna situacija. On se, dakle, na dnevnoj bazi uveravao u tu svoju tvrdnju.
Za to vreme Raša Livada je bio dovoljno pametan da mu, za razliku od nas smrtnika, nije ni bilo potrebno da prefiksom potvrđuje svoj mentalni status. Pre nego što ispijemo sve otrove, i obesimo se: U Gradskom Parku, još ovo da ti kažemo pa da nas nema... Eh!
Kao što se da videti jedna knjiga poezije tad je mogla da bude kafanska tema. Ne znam kako i zašto. Neka neko sada pokuša da zamisli život jednog mladog čoveka kome poezija ima značajnog udela u procesu sazrevanja. Kakav čemer! Kolika količina prašine i sumnjičavih pogleda kasirki u knjižarama.
Zato, koliko god da ne podnosim prošlost ne mogu da ne pomenem Milorada Grujića, knjiga «Pesme, opet»:
Valerija se razume u cveće,
u igračke, u decu, u haljine,
ja se razumem u Valeriju.
Sećam se i dana kad sam na relaciji Terazije – Slavija, hodajući sa Srđanom Šaperom, konstatovao da obojica volimo pesnika Sinana Gudževića. (Za početak mog pisanja/Odlučujuću je ulogu odigrala/jedna pseća lobanja...):
Sobicu
U novopazarskoj Sarajevskoj ulici
Potpuno sam zaboravio
Ničega se baš ne sećam
Jedino znam
Stanovao sam tu dva meseca
U zimu sedamdesete godine
Kako sam živeo kako učio
Čime se hranio čime grejao
Gde je bio krevet gde sto gde peć
Ne znam ne znam ne znam
Razgovor o Gudževićevoj zbirci «Građa za pripovetke» izazvala je veliku euforiju kod nas dvojice nevoljnih studenata medicinskih nauka. A nije bilo moguće da se ne dotaknemo i Adama Puslojića čija je «Religija psa» (Vreme je da ti pišemo, Gospode./Vreme je da ti se odavde javimo/razglednicom.) tih dana činila štivo koje me je izuzetno emotivno razdiralo.
Evo, sad listam knjigu i nalazim stih koji sam tada zaokružio olovkom:
Letimo kao nekada, bez krila.
To smo: viseći vrtovi
na pola puta do neba (...)
A pesmu «Iskušenje trinaesto» zaokružio sam tri put, ona je kratka i glasi:
Vidiš
ako te poljubim sada
sa 1200 kilometara daljine,
ti ćeš prva reći da sam poludeo.
He! Da mi znati šta me je na to nateralo. Koje li sam svoje misli upleo u ovo? Znam samo da sam tu knjigu bistrio nemilice, tih dana.
A Branislav Petrović! O prokleta da si ulico Rige od Fere! O prokleti neurotični, (verovatno nesrećno) zaljubljeni mladi čoveče sa ambicijom da i ti nešto pišeš, samo kad bi znao šta. A Brana zna:
O prokleta da si ulico rige od fere
i proklet da je čas ljubavi nagle
posle kog te milicajci kao zvere
uginulo
odnose iz gradskog blata
kroz užasne
svetske magle
Svetske magle, za mene, počinjale su već negde iza Crvenog Krsta, na relaciji koju sam bezbroj puta prokrstario trolejbusom br. 11. Lepo je čitati u trolejbusu. Novine, prozu, čak i poeziju. Biblioteka «Pegaz» Književne omladine Srbije bila je zgodna, zbog formata. DOB takođe. Književna omladina je izdavala Književnu reč. Jednom sam napisao, prilično glupu, pop artističku pesmu i poslao im. Nisu je objavili.
I kažem vam, ne volim ni prošlost ni priče o prošlim vremenima kada je sve bilo divno i krasno, a mi mladi i lepi. Sve je to laž. Nikada nismo bili ni mladi ni lepi. Ja sigurno ne.
Ne stavljam datume ni na šta
čak ni na pisma
sve se to događalo u jednom životu
i tako ako se bude preturalo po mojim
hartijama ne može da se gleda segment
po segment
mora da se ide u strukturu
mislim da je tako bolje
...Ako je verovati Ljubiši Jociću («Mesečina u tetra-paku»).
(...)