Sećam se svega...
Sećam se svega ko da juče beše,
nekad smo se zajedno kupali u kadi,
a sad pretpostavljam da to s drugim radi,
a kažu da tudja ruka svrab ne češe,
sećam se svega ko da juče beše,
a danas se pitam....sa kim li se kreše?...
Sećam se svega ko da beše juče,
kako naša veza kao struna puče,
a do tad me zvala '' moje malo luču '',
( oh prokleta ženo, što mi ga zavuče!)
i dok tako sa setom prisećam se svega,
ne znam koga da ubijem, da li nju il njega.
A ako se sa mnom ona ne pomiri,
more sam ću da izvršim jedan hara – kiri...
Haiku Tošiba Mladji
( Pesnik iz Tokija )
Preveo sa japanskog : Voja Radovanović
Haiku Tošiba Mladji ( 1930 – za sada se ne zna...), (za razliku od svog oca Haiku Tušibe Starijeg i svog dede Haiku Tošibe Jošstarijeg, koji nisu pokazivali veliko interesovanje za poeziju već su ceo život gajili pirinač na rodnoj Okinavi), još kao mlad se zainteresovao za poeziju i već u 54 godini ( na Okinavi je prosečan životni vek 110 godina, prim.V.R.)objavio svoju prvu pesmu '' Ja zavoleh gejšu iz grada '', koja je , može se sada slobodno reći, podelila čitalačku i književnu javnost Japana.I mada je bilo onih koji su ga osporavali, sa svojom prvom zbirkom pesama '' Na zadnjem sedištu mog Suzukija '', pokazao je svima da uspeh prve pesme nije bio slučajnost i da je Japan dobio još jednog velikog pesnika, raskošnog talenta i specifičnog stila.Samo oni koji iskreno vole, koji su u ljubavi osetili i bol i sreću, mogu da osete snagu njegovih stihova, taj nežni prelaz od očaja do pokajanja, taj krik za rukom spasa koju nema ko da mu pruži...Tošiba je do sada objavio nekoliko zbirki pesama, ali našoj javnosti je najpoznatija '' Tokijski metro '' gde kroz lično iskustvo opisuje, šta sve japanske žene moraju da trpe ako su u istom kupeu sa muškarcima.( Inače od prošle godine uveden je poseban kupe samo za žene...prim.V.R.).Haiku Tošiba Mladji radi i stvara u Tokiju.Dobitnik je više prestižnih književnih nagrada : '' Trešnjin cvet '', '' Smokvin list '' '' Bambusov štap '' i t.d.Neoženjen.Ne zna se da li ima dece...
Priredio.V.R.
( Izabrano iz knjige ‘’ Tokijski metro ‘’ )
Tokijske noći....
Nad Tokiom sitna kiša pada,
u krstima nešto me probada,
a iz grudi uzdah mi se ote :
'' Šta ostade od one lepote?''
Gledam sliku što si mi poslala,
primećujem mnogo si propala,
a sećam se dok si sa mnom bila,
težila si 120 kila,
120 kila žive vage,
bila zdrava, pucala od snage,
mogla volu rep da isčupaš,
muškarcima šamare da lupaš,
gledati te bilo je milina,
bila si mi lepša polovina,
zvao sam te '' lepotica dana '',
i zbog tebe proširio vrata našeg stana.
Gledam sliku, suza suzu stiže,
reko bih ti samo da si bliže,
jedva sam te prepoznao draga,
još bi teže naša kućna vaga,
jer ti sada moja srećo mila,
nemaš više od 60 kila,
vidim da si promenila '' kuru ''
čim sad imaš ovakvu figuru.
Uspomene moje još su sveže,
zato mi je sve teže i teže,
gledam sliku, slika gleda mene,
'' Šta ostade od onakve žene?''
Haiku Tošiba Mladji
sa japanskog preveo : Voja Radovanović
Kiša...
Uspomena sad mi dušu hrani,
sreo sam te na nekoj sahrani,
neka sitna udarila kiša,
a nas dvoje, dva pokisla miša,
izjavih ti moje saučešće,
posle smo se vidjali sve češće...
Vodili smo ljubav tako strasno,
za komšiluk možda i preglasno,
svake noći, ozarena lica,
vozo sam te u grčka kolica,
pored tebe dočekivo jutra,
maštali o boljem kama sutra...
Uspomene moje još su sveže,
kad se setim u grlu me steže,
šta ostade od onakve veze,
sve ispade nekako bez veze,
Od kad si me ostavila mila,
i mene si živog sahranila,
pa me nešto u očima štipa,
dok napolju sitna kiša sipa...
Haiku Tošiba Mladji
sa japanskog preveo : Voja Radovanović