U Zagrebu je juče održana Parada ponosa zbog koje cela zemlja može biti ponosna. Sve je proteklo bez incidenata, u mirnoj i tolerantnoj atmosferi, uprkos činjenici da je jedna minorna desničarska stranka u vreme trajanja parade održala svoj protestni skup. Hrvatska je pokazala da se i na Balkanu mogu poštovati ljudska prava, da se može ići u korak sa civilizovanim svetom.
Sasvim suprotno, Srbija je prošle jeseni, uoči beogradske Parade ponosa, koja je kasnije odložena, u svet poslala poruku da nije bezbedna zemlja, da je nasilje na njenim ulicama pod zaštitom države, da niko u Srbiji, osim nacionalista i fašista, nije sasvim bezbedan.
Umesto da budu na čelu Povorke ponosa, predsednik Srbije i Demokratske stranke i njegov prijatelj, prvi čovek Socijalističke partije i Ministarstva sile, priznali su tada da Srbija ne želi da zaštiti jedan deo svojih građana i praktično su zabranili skup LGBT populacije u Beogradu.
Više puta smo od Borisa Tadića čuli da zemlja čiji je predsednik pretenduje da bude liderka u regionu, a on njegov lider. Alal vera za skromnost, ali to je prosto nepristojna želja. To, međutim, ne znači da Srbija ne može da se ugleda na svog suseda ili susetku, koja se u pogledu poštovanja ljudskih prava sve više ističe, i ove godine omogući jednom broju svojih građana da slobodno prošeta prestoničkim ulicama.
Ako zaista želi da bude malo više od smešnog i nepristojnog lidera, Boris Tadić to mora progutati.