Pre nekoliko dana bio sam u Subotici. Dobio sam poziv da se kao svedok pojavim na suđenju u vezi policijske torture koju sam istraživao 2006. godine. Tortura nije razlog pisanja bloga, pa neću o tome.
Razlog je serija neprijatnosti koje sam kao svedok u jednom sudskom postupku doživeo. Mislio sam da je uloga svedoka da pomogne sudu u pronalaženju istine, tako dragocene i potrebne. Mislio sam i da država ceni one koji žele da joj pomognu u tome. Ispostavilo se da nisam bio u pravu. Iznova i iznova se pojavljuju nove situacije u kojima uvek naivno verujem da je moguće pronaći nešto pozitivno u bilo kakvom dodiru sa ovom državom i uvek se prevarim. Razočaranja te nikada ne iznevere.
Da pređemo na stvar. U pozivu za svedočenje pisalo je da bi trebalo da se pojavim 15-og maja. Nisam uspeo iz ličnih razloga, ali i zbog obaveza. Šta da kažem, nije mi baš jednostavno da uzmem slobodan dan na poslu, odložim sve i zaputim se u Suboticu kada to nekome odgovara. Nekoliko dana kasnije, dva policajca su mi zakucala na vrata. Došli ljudi da me hapse i prinudno odvedu na suđenje. Nisam neko koga interesuje šta će komšije da misle ili kažu, ali ne želim da mi policija uznemirava porodicu kada za to nema pravih razloga. Mogli su na suptilniji način da pronađu nekoga ko se zapravo i ne krije. Izgleda da suptilišu isključivo kada su im potrebna opravdanja za nepronalaženje onih koji se kriju. Mi pristupačni nismo interesantni, sa nama sve mora da bude završeno kako zakon zapoveda. Posle manje – više kulturnih pregovora, uspeo sam da ubedim policajce da nema potrebe za hapšenjem i da ću pronaći način da se pojavim na sledećem suđenju.
Dan pre polaska u Suboticu pozvao sam sud da se raspitam oko nadoknade troškova dolaska i odlaska. Jedan, drugi. treći poziv… Uzalud. Sudija nikada nije u kancelariji. Pozivam sekretaricu i pokušavam da objasnim o čemu se radi, dobijam samo bojažljiv odgovor “Sačekajte da se sudija pojavi”. Ok, nije problem, zvaću ponovo. Opet zovem, niko se ne javlja. Ponovo okrećem sekretaricu. Ovoga puta kaže: ”Evo vidim sudiju u hodniku sada ću da je pitam”. Čujem je kako se dere: “Zove ovaj iz Beograda, za sutra”. Sudija je prekida “Reci mu da mora da se pojavi sutra i da me ništa ne interesuje!”. Pokušavam da objasnim sekretarici da nisam mislio da se ne pojavim već da me interesuje procedura nadoknade troškova, jer od toga zavisi da li ću doći kolima ili autobusom. Spušta mi slušalicu uz reči “Sudija kaže da morate sutra da se pojavite”.
Presavijem tabak, uzmem slobodan dan, potrošim veče spremajući se za svedočenje i ubeđivanje mame da će sve biti u redu i da neću završiti u Padinskoj skeli kopajući krompir. Odmah razmenim gotovo poslednjih 100 eura i eto me na putu za Suboticu. Sunčan dan, ja pun samopouzdanja. Slušam novi album benda The National – High Violet, pušim pljugu i radujem se susretu sa prelepom zgradom subotičke Gradske kuće. Fotoaparat je tu. Put odmiče, troškovi se primiču. Ok, 400 kilometara tamo i nazad - 4000 dinara, putarina u dva pravca – 1200, hrana, piće, ma kul, nije problem. Govorim sebi, ipak si ti danas glavni svedok, država će to znati da ceni.
Posle tri sata vožnje stižem u subotički sud, tačno na vreme. Ulazim u sudnicu, a sudija me pogleda blago spuštenih naočara i naboranog čela - “Ti si Miroslav?”. Kažem da jesam i pomislim “Šta li će ova da mi radi, možda je mama bila u pravu”. Odradim građansku dužnost, bez lažne skromnosti, a i kao pravnik mogu to slobodno da kažem – perfektno. Poslednje pitanje koje mi sudija postavlja: Da li želite da vam se nadoknade troskovi? “Naravno” – odgovorim uz osmeh olakšanja. A onda sledi konverzacija koja će po svojoj dubini i intelektualnom naboju zauzeti posebno mesto u mom sećanju:
Sudija: Dobro, daćemo vam novac u vrednosti povratne autobuske karte (vrlo mali iznos).
Ja: Ali moji troškovi su veći.
Sudija: Šta da vam radim, Zakon o krivičnom postupku je tu striktan.
Ja: Ali to nigde u tom Zakonu ne piše.
Sudija: Šta da vam radim, reč je o sudskoj praksi.
Ja: Ali zvao sam juče da vas pitam za troškove i niko nije želeo da razgovara samnom.
Sudija: Šta da vam radim, sekretarica mi ništa nije rekla.
Ja: Ali putovao sam šest sati, uzeo slobodan dan koji bih rado proveo potpuno drugačije, maltretirao se, bilo bi u redu da mi barem vratite novac koji sam uložio da dođem ovde.
Sudija: Šta da vam radim, ovo je jedino što ćete dobiti.
Ja: Ali da li je moguće da svedoci moraju sami da plaćaju svoj dolazak. Šta sa onima koji nemaju novac?
Sudija: Šta da vam radim, takav je zakon. Nisam sigurna da li imaju i toliko para u kasi, vidite šta ćete…
Nisam čekao da vidim šta ću jer da sam nastavio raspravu rizikovao bi dodatni trošak do 100.000 dinara zbog nepoštovanja suda. Sjurio sam se u kola i bukvalno pobegao iz Subotice.
I nije ovde reč o nekoliko hiljada dinara. Reč je o tome koliko smo jadni, svi zajedno u paketu sa ovom državom koja je nepovratno propala u svakom smislu. Koliko smo mi, obični ljudi, nemoćni pred bahatošću sistema u kome živimo. Koliko nas pljačkaju svakoga dana i koliko ih ne interesuje da nam daju bilo kakva objašnjenja. Porezi za sve što imaš i što nemaš, akcize, obavezno osiguranje za ovo i ono, socijalno, zdravstveno, krediti, kamate, takse, građevinsko zemljište, voda, kanalizacija, grejanje, naknada za zaštitu voda, zajednička električna energija, ekološka zaštita, čišćenje zgrade, održavanje krova, hitne intervencije, održavanje zajedničkih uređaja, održavanje fasade…. I naravno, troškovi svedočenja. Dokle bre?
P.S. Odmah sam pozvao prijatelja advokata i pitao da li je normalno to što se desilo i šta bih mogao da preduzmem. On mi kaže: “Ako si dobio troškove autobuske karte, to je super. Najčešće kažu da trenutno nemaju novca u kasi i da će ti poslati naknadno. To se, naravno, skoro nikada ne desi.”