Kad sam stigla do raskrsnice College & Yonge ulica zaključila sam da imam vremena i mogu i do kuće da hodam, sada već veteran dugostaznih štenji po gradu. Yonge ispod Bloor-a se puno razlikuje od onog dela iznad. Dok Yonge deli grad na istok i zapad i završava tj. počinje na obali jezera na čijoj obali sedi ovaj grad, Bloor razdvaja downtown od ostatka.
E pa u tom delu downtown-a na Yonge ulici između Bloor-a i Dundas-a na jugu, skupilo se neobično šarenilo urbanizma i sitnog kapitalizma, i toliko je toga nagurano i upakovano da kad bi se raspakovali downtown bi bio bar duplo duži. Ovako se utisak stiče da samo jedno dugme pukne na tako sapetom dupetu, sve će poleteti napolje - i azijske jedaonice sa jeftinom hranom, i pizza shop-ovi, sex shop-ovi i strip barovi, unisex frizerski saloni, radnje za prodaju kožne odeće među kojima ima fetiš komada, radnje sa obućom u kojima su štikle previsoke i vrlo šiljate, butici, knjižare, uramljivači slika i umetnosti, kafići i pub-ovi, specializovanje radnje za ljude svih orijentacija, i seksualnih i religioznih, i još puno, puno više, i sve to ne bez karaktera ali karakter nije naročito lep ni poželjan, ako mene neko pita, dok je arhitektura iznad sve te buke atraktivna, bar ona sačuvana iz davnina, što je veći deo jer vlasnici ne ulažu preterano u održavanje a oni koji iznajmljuju ne žele da plaćaju skuplju najamninu, i tako svi oni opstaju jedni sa drugima. I ulica je uvek puna ljudi. Ovako lep dan ih je izmamio još više. Oko 5 popodne su napolje izašli i oni koji su radili celog dana da krenu kući, protegnu malo noge, ili odu na piće i klopu.
Ja hodam polako. Ne žure ni drugi, ali odjednom je taj spori ritam mojih koraka najbolja stvar koja mi se desila unazad bar nedelju dana. Sve je usporilo i ja sam za to vrlo zahvalna. Pravo je olakšanje da negde u meni kucaju redovnim ritmom mehanizmi koji sve ovo vode bolje od mene i brinu o sebi pa i o meni.
Prolazim kraj ljudi, ili me oni prestižu; do mene dopiru odlomci konverzacija, ili mi izrazi lica uđu u vidokrug i ja ih pročitam, kao kratke oglase lične prirode. Dvojica mladih muškaraca pričaju o biznisu i share-holder ubeđivanju. Oni su budućnost sistema. Jedan muškarac, prerano ostareo, mršav, mi prelazi put sa štapom. Verovatno je AIDS u pitanju; viđala sam slične figure i ranije i Church Street je nekoliko blokova odatle. It's just fucking, ali nije nimalo jednostavno. Svako ko hoda tom ulicom i bilo kojom je proizvod slične delatnosti. Ne, nije jednostavno. Ulica je zakrčena automobilima. Na prelazima oni svi žure. Ljudi koji hodaju trotoarima nisu u žurbi. Jedan podeblji čovek silazi sa trotoara nespretno i umalo naleti na mišićavog biciklistu koji leti niz ulicu i baš je tada pogledao u zemlju. Da su se omašili je bilo pitanje delića sekunde. Sa svim automobilima oko njih, bar bi jedan od njih gadno nastradao, ali niko nije ni oklevao, i svi nastavljaju dalje putem svojih inercija i intencija.
Dalje uz ulicu, trotoar je zakrčila manja grupa muškaraca koji su svi slični po ispupčenim stomacima i preko njih razapetih košulja i majica koje rade prekovremeno da ih održe obučenim. Oni prete jedan drugom. Normalno bih se uplašila takvih situacija, ja sam velika kukavica, ali endorfini fino posluju u mom kraju danas i ja istim tempom napravim prečicu izmedju jednog trbušastog koji preti da će razbiti nos jednom drugom isto takvom koji mu odgovara ‘yeah, pa šta čekaš' i maše debelim rukama, izaziva ga. Nisam mogla da ih razlikujem i kad bi me policija stavila iza onog stakla za identifikaciju ako se sve to završi krvavo, ne bih umela da kažem ko je ko.
Na par koraka od Bloor-a iz opšte kakofonije se izdvoji glas koji sam slušala par blokova unazad kako se dere na vozače i ko zna koga sve. ‘Hey, Miss, what the fuck are you walking so slow for?' Glas je tik iza mene i ponovio je to svoje još jednom pre nego što sam povezala da se možda obraća meni i da bih trebala da se okrenem da proverim iako mi je samo napred orijentacija savršeno odgovarala. Ni centimetar rastojanja iza mojih leđa su jedna dečija kolica i njih gura jedna mlada crnkinja, ne više od 18 godina, i dere se na mene. Ja stojim comfortably numb, i gledam je; čudno mi je zašto se tako ponaša. Pogledam sporim pomeranjem glave u levo pa u desno - ima puno mesta i za duplo veća kolica. Ona mi sada preti da će me pregaziti kolicima ako se ne pomerim. Kraj nje stoji jedan visoki mršavi dečak, njen brat ili otac bebi u kolicima koja će se za koji tren pretvoriti u bojno vozilo. Njena pretnja bi bila smešna i da nisam dobro raspoložena, osim što sam ja vrlo sitna i ona bi apsolutno mogla i da me gurne i povredi tim kolicima. A ja stojim u čudu otkud joj toliki bes, i njoj i onoj devojci od pre koju nedelju koja je jedva bila malo starija od nje, i ona se dere na sav glas, gledaju nas sada i drugi, a onaj dečak okreće glavu na drugu stranu. Ja krenem da se pomeram sporo jer nije lako premestiti toliki apsurd i napravim joj mesta i ona ne čeka, gura kolica preko mog stopala, ali nisu teška i ništa me ne boli; oni nastavljaju dalje i skreću na prelazu, ona komentariše da će me jašta pregaziti kad se ne sklanjam i tako sam fuckin' slow, i ja krenem dalje putem kojim sam i išla, začuđena svojim tako prijatnim mrtvilom, i blago tužna nad njom, ali ne previše, to ću ostaviti za neki drugi dan.
U knjizi ‘Freakonomics', koju je uz pomoć jednog novinara napisao ekonomista Steven D. Levitt, on pomoću statistike i ekonomske obrade podataka nudi nesvakidašnja rešenja ili bar poglede na društvene pojave koje obično prođu sa glazurom trenutno popularne političke klime i retko kada imaju veze sa pravim stanjem stvari. Jedno od poglavlja u knizi koje je najviše polemika zavrtelo se bavilo fenomenom iznenadnog opadanja kriminala u većim gradovima Amerike krajem 80-ih i početkom 90-ih, koji je bukvalno eksplodirao u prethodnoj deceniji i duže i pretio kolapsom svega urbanog i svetog i humanog sakupljenog velikom mukom do tada. Steven je obradio podatke i povezao stvari kojih se niko nije setio ranije i njegov zaključak je da nisu političari očistili korupciju u policiji ili se policija pojavila sa savešću, niti su građani postali hrabriji a kriminalci manje hrabri, već je novi naraštaj među kriminalcima koji uglavnom dolazi iz siromašnih slojeva i gradskih geta zakazao - usled legalizacije i dostupnosti abortusa. Drugim rečima, dobar broj budućih kriminalaca se uopšte nije rodio. U uslovima savremene ‘jednakosti' ili kako se ovde zove ‘equal opportunity' to je vrlo neprihvatljivo objašnjenje. U uslovima bogonaloženih - kojih se ne može izbrojati ovih dana - to je još manje prihvatljivo. Meni se knjiga jako dopala. Lepim stilom je napisana, što je kredit Stevenu, da je uzeo za partnera Stephena, koji ume lepo da objasni njegove koncepcije i podatke, i ono o čemu Steven priča je izuzetno zanimljivo. Konačno da neko priđe ljudskoj životinji kao životinji a bez milovanja po glavi - nije kućni ljubimac u pitanju. Nikako nije kućni ljubimac u pitanju.
Među ostalim stvarima u knjizi, Steven je analizirao i različite izvore i uzročnike smrti među mladim naraštajima. On i njegova žena su izgubili majušnog sina od jedva 3 godine, koji se udavio u bazenu, i Steven je pokazao statistikom da iako su sve smrti strašne i potpuno sprečive, veći deo dece se udavi u bazenima nego što pogine od vatrenog oružja. Potom sam se setila intervjua koji je on imao na ovdašnjoj nekomercijalnoj televiziji, sa voditeljem koji je pretpostavljam dobro znan intelektualac, i koji ga je pitao o knjizi, i Steven je vrlo zanimljivo odgovarao po ko zna koji put te godine kao deo svog ugovora da knjigu promoviše, i onda se Allan, intervjuista, dotakao te epizode o davljenju malog dečaka. Steven je pomenuo da radije ne bi o tome govorio, ali to nije sprečilo našeg kanadskog intelektualca da prekrši sve zakone uljudnosti i empatije i sledeći svoju novinarsku dužnost on je baš ubo prstom u tu bolnu tačku. Čudom sam se čudila Stevenu tada kako mu nije razvalio jednu preko lica, ili mu bar rekao - majmune nevaspitani - ustao i izašao sa seta. Sa Stevenom u mislima, shvatila sam da je vrlo verovatno da smo mi danas savremenici oprečnom trendu, jer ovde je u velikoj modi dvadesetak godina unazad da deca rađaju decu, naročito u geto formacijama, i novi kriminalci uveliko stasavaju. I ta dobra stara vremena abortusa i relativne bezbožnosti.
Iznad Bloor-a počinje bogat kraj koji se u tom delu zove Rosedale. Razlike su raznorodne, ali glavna među njima je odsustvo pretrpanosti. Monetarna veličina zahteva i druge veličine. Uspon je poznat, prijatan, malo mi je vruće. Skinula bih lanenu jaknu, ali ne mogu jer imam mrlju na majici. Uočila sam je tek nakon što sam je oprala, što je još jedan paradoks u nizu daleko većih i mislim da je ovo dobro mesto ako ne i najbolje da priznam - dosta više i sa tim shitom.
Ne znam otkud mi ta žućkasta mrlja na majici, možda od breskvinog soka koji je curio niz bradu, ili niz ruku. U svim drugim sferama života postižem neki nivo pristojnosti ali voće jedem kao svinja. Srećom nije preterano vruće pa nije napor da hodam dalje. Vozila prolaze velikom brzinom. Neobično je da je sredstvo prevoza postalo ne način da se pređe od tačke A do one obično zvane B efikasnije i brže, ako je brzina potrebna,već je u pitanju nadmetanje u odnosu na sve ostale koji guraju među svojim tačkama. Brže stizanje je bitno u svega nekoliko situacija u životu i obično ima veze sa početkom ili završetkom istog, sve ostalo je pitanje taštine.
U mom sporom stanju idealnog ekvilibrijuma u kome uživam jer neće trajati kao što ništa ne traje, uviđam koliko je ovaj grad napunjen agresivnim jedinkama, njih bezbroj iako neko može da kaže koji milion, ali to je prilično blizu moje procene. Nije naročito važno znati izvor te agresije, to bi bila samo još jedna beskorisna dijagnoza; činjenično stanje je to što jeste. Ne smeta mi danas, i ja sam neopisivo zahvalna za taj mali prekid rutine. Sutra ću opet krenuti sa brigom oko svega. Nakon što stignem kući, nakon što zapišem svoje misli, nakon što večeramo, nakon što slušam malo spore zvuke radija između 6 i 9, nakon što udahnem još malo ove fine spore metamorfoze koja čini život podnošljivim između njegovih tačaka, koje nemaju nikakvog značaja već su se tu zadesile kao sve što se zadesilo -sticajem okolnosti - i ja sam tu, evo ovde, i ne znam da li postoji mesto za mene, jer ja ga sama sigurno nisam napravila, ali dobro je da me niko uglavnom ne gura kolicima, i ne upire prstom i zahteva nešto pametno od mene, i uopšte je dobro ne morati ništa. It's just fucking. Ne znam zašto se toga nisam ranije setila.