Hteo sam da napišem nešto ozbiljno recimo kao Jeremija ili makar kao Voja Radovanović za doručak "riba jaja i kobasica" ali ne ide, pa se setih naslova koji uvek izaziva k'o ovaj gore.
Bolje Grob, nego Rob, je dovelo na vlast Čiču koga nikako da nađemo, onda je došlo Ziveo Marks i Engels, pa druženje sa preozbiljnim drugom Lenjinom koji me zajedno sa spomenutim drugovima M&E mrko gledao sa raznih plakata desetak puta većih od mene, zapamtio sam ih kao dete, naročito onog bradatog Marksa, mada je i naš tadašnji drug Vladimir imao bradu al' ta me nije plašila.
Onda je došlo do preokreta a drugovi LM i E su otišli pa mi se u razredu (već sam pošao u školu) ozbiljno pridružio Drug Tito, dok nam je u glavu trubio "raditi i samo raditi. Da samo "Arbeit macht Frei" narod je shvatao a nagrađivan je i stalnim viškovima plata. Navika koja je izumrla.
Pre toga u Parizu je umro drug Moša Pijade pa pošto je u našem gradu bio Bioskop ""Pariz" sva deca su na tu vest (preko razglasa na banderama) pojurila u centar grada gde je izvesni Drug umro. Do Bioskopa Pariza je bio i oficirski dom u koji mi deca nismo smeli da ulazimo, ali zato je bio dozvoljen ulaz u Kafanu Evropa koja je bila u blizini.
Zapamtio sam i jednu prodavnicu biljnih preparata gde su bile i velike slike jedna kako seljaci mlate štapovima po slami a druga sa Parnom Mašinom za vršenje žita a ispod slika je stajalo NEKAD i SAD (nije amerika).
U tim vremenima su bile Bakljade u rukama vlasti a običan Radni Čovek je raspolagao sa Prangijom, koja se za Pravoslavni Božić i Nove Godine izvlačila iz masti punila šalitrom i sa njom se pucalo tj. prangijalo. Sve u svemu lepa vremena ili kako bi jedan bloger rekao Pastoralna slika društva.
Porez na rad nije postojao, kao što ne postoji ni danas, a viškovi (skoro svakih 15 dana) ne postoje ni danas, su deljeni posle otaljavanja obaveza Našoj Državi kojom je upravljala Avangarda i Poštena inteligencija.
Sedamdesetih i početkom osamdesetih umre naš Drug i počeše nestašice a narod pored pesme koju su pevali drugovi rukovodioci:
Druže Tito mi ti se kunemo,
da sa tvoga puta ne skrenemo,
zlobno dodavao:
nema praška da se operemo!
Onda je doš'o On, drug Sloba slobodica "Niko ne sme da Vas bije" i "sad svako na svoj zadatak", a valjda i On na svoj i ispade, kud koji mili moji, svi su odjednom imali svoje Zadatke. Na ulicama nigde nikog a svi na zadacima potraja i prođe, a jedini zadatak koji ostade, divljenje Vođi koji je prvo obećavao 10.000 $ svakom građaninu Srbije, u skoroj budućnosti ("Vreme....".) naravno ako daju pare za Preporod Srbije.
Narod zdravorazumski k'o i uvek dernjaše se Ziveo Drug Slobodan !!!
Za bolje sutra narod je davao i kapom i šakom, a On se oduži na pristojan način, prvo smo od običnih radnih ljudi i seljaka, avanzovali u Milionere pa onda Milijardere, malo li je?
Narod poče da se dernja "Dole Komunjare"!!!
Svi drugovi komunisti se uplašiše nepravednog narodnog gneva i na prečac od danas do sutra postaše Socijalisti a novi poredak zažive. Obećavali smo da onim koji su do juče bili braća je*bemo Mater, dograbismo oružje i zna se.
Naravno kad niko ništa ne radi nema ni šta da se jede, a razni bivši komunisti okrenuše ćurak naopako pa udri u demonstracije, Dole Komunjare, Gore Demokrate, za bolje sutra, a niko nije primećivao da je već prekosutra. Demokrati pomognuti iz vas celog "normalnog" sveta dobiše izbore i zasedoše na vlast.
Bolje sutra se nekud izgubi, Čiču Dražu još Tražu, kad će biti Dole Demokrate još nije znano. A demokratija od Narodne putovaše do obične nenarodne baš kao i ona omražena nenarodna Vlast iz komunizma do prave Vlasti demokracke..
Ostaje samo da zaključimo Čudni su Putevi Demokratije.
cerski