Kad god odem na pijacu, uhvati me neko posebno raspolozenje. Nesto izmedju kulinarskih mastarija, praznicnog raspolozenja, shoping manije i osecaja da sam kod kuce. Pijaca je potpuno jedan odvojen organizam koji skoro savrseno funkcionise, mikrodrustvo. Tu ima dobrih i losih ljudi, neka vrsta vlasti i obicnog sveta, po neki lokalni prosjak i muckaros, po nekad i lopov.
Medjutim, najvise se isticu mirisi. Od ogavnog mirisa trulih biljaka do divnih mirisa svezeg voca i povrca koje mami da se proba od svega po malo. Po mirisu prepoznam koliko je daleko neka pijaca. Obicno je u blizini i pekara ili neka rostiljnica i u tom miksu miomirisa ogladnim vrlo brzo. Tu se onda probude moje kulinarske mastarije i gastronomske pozude. Razmisljam sta mi se jede, koji recept da probam i sta bi danas kuvala. Negde iz pozadine cuju se i ribari, ali ih jos vise odaje miris sveze ili malo manje sveze ribe, pa negde u glavi cujem sum talasa i mozda neku klapu kako tiho peva.
Posle mirisa dolaze boje. Sarenis crvene, zelene, zute koje dominiraju, uz poneku fleku ljubicaste, braon, narandzaste ili neke druge boje koja se tu ne nalazi cesto pa nam medju prvima i privuce paznju. Po boji se vidi koliko je sveze ono sto se prodaje. Do duse, to je samo u delu gde su jestive stvari. Svaka pijaca ima i deo gde se prodaje garderoba, papirna galanterija, kucna radinost i jos kojesta, pa su tu boje jos zivlje.
Na svakom cosku zapnete za neku ubogu sitnu bakicu, koja prodaje domace proizvode, a boga mi ih ima i sa "domacim" proizvodima jer mi "gradski" sve progutamo. Naravno, oni iskusniji vrlo brzo procene sta je ono pravo. Ne volim da se cenkam na pijaci, iako ona i jeste mesto gde se to najcesce radi, obicno samo malo duze biram pogledom ono najbolje.
Mozda su mi najzanimljiviji pomenuti stanovnici pijace koji trguju sa svojim slobodnim vremenom, ne bi li pojeli nesto sto lici na hranu, mozda zaradili koji dinar za pivo, ili se samo muvaju tuda, jer i onako nemaju gde. Lako ih prepoznam po poluprljavim, obicno reklamnim majicama i rascupanoj kosi sa bradom od par dana. Dzeparosi i sitni prevaranti imaju svoje stalne coskove ali gledaju kako da se stope sa okolinom i da ne odskacu.
Kako sam jedno leto one tamne decenije nasih zivota, kada smo izbegli iz Knina, i sama pomagala roditeljima da nas prehrane, prodajuci prvo jaja, da bi prosirili asortiman na svece i jos neke sitnice, a na kraju su popunili veliku tezgu vocem i povrcem, iskusila sam i onu drugu stranu zivota jedne pijace. Tu se stvaraju neki posebni medjuljudski odnosi koji su zacinjeni uglavnom postenom konkurencijom, mada ima i onih koji su spremni na sve ne bi li vam oteli musterije. Ipak, znate i sami da se skoro kao po komandi uvek ide na iste tezge po namirnice, i kad upoznate trgovce, tesko ih menjate a i oni vas. Pravi trgovac na pijaci, da ne kazem pijacar, ce uvek stalnoj musteriji namaknuti bolju robu, staviti malo vise i u opste se potruditi da kupac dodje ponovo.
Rad na pijaci u opste nije lak. Treba ustajati pre prvih petlova, ici u nabavku na veleprodaju i po svim vemenskim uslovima stajati napolju ceo dan. Utovar i istovar robe u kola koja dahcu pod teretom i samo cekaju prvu priliku da se raspadnu.
Tako sam ja juce, sticajem nekih okolnosti, provela nekih sat-dva na pijaci onako, posmatrajuci ljude i zivot koji se odvija pred mojim ocima, i ponovo seu svojim mislima vratila u taj mikrosvet. Navirale su mi uspomene onog teskog zivota, ustajanja u cik zore i sedenja po svim vremenskim uslovima na pijaci. Tezak je to hleb.