Pomirenje i kako ga zaobići

...i tako ćemo o ovoj temi pričati u Dubrovniku, Budvi,Korčuli, Puli, Budimpešti, Vašingtonu....Gvatemali, Johanesburgu...- često sam čuo ovakve rečenice na seminarima, okruglim stolovima, tribinama.

Pričati o ljudskim pravima, putevima pomirenja, toleranciji, nacizmu po preskupim hotelima  predstavlja vrhunski bezobrazluk. Hoteli po mjestima u Bosni gdje su ljudska prava godinama kršena uglavnom zvrlje prazni. Misionari ljudskosti ih nikada nisu ni vidjeli.

A o tim mjestima često pišu knjige i u knjigama. Domovi kulture po provincijama, koji su onomad bili mediji tolerancije i bratstva, takođe su neiskorišćeni. Godinama neokrečeni zidovi sa izblijedjelim ali neizbrisanim probušenim srcima, u kom su bez posredstva nevladinih organizacija, kriznih grupa, međunarodnih konferencija svoja imena zabilježili Ljubo i Azra, jednostavno prkose svim tupavim pokušajima povratka na isto. A Ljubu i Azru spojila je misao prosta kao ljubav ili ih je pogodila, recimo, tek živopisno opjevana tradicija, u izvedbi Milića Vukašinovića, o nastanku Žikinog kola.

a razliku od otvorenog Žikinog kola u koje smo se mogli uključiti u trenutku kad to odlučimo, a zavisno od količine vatrene vode u nama, kolo profesionalnih demokrata je potpuno zatvoreno. Hermetički.
Godinama od Dejtona profesionalni humanisti, nezavisni ovi i oni,demokrati šupljiraju iste teme prećutkujući svoje pozicije na početku i u toku samog rata. Za šupljiranje im se plaćaju pristojni honorari. Godinama unazad niko ih i ne pita za rezultate a međunarodni organizatori druženja uživaju u multietničkim pričama kao u najskupljem opijumu.Te priče su plaćene skupo, kao i opijum ustvari, plaćene su da uši čuju ono što žele čuti. Šupljira se o hiljadama srebreničana, drvarčana, krajišnika, albanaca...Priča se o hiljadama a nerijetko oni koji pričaju nisu vidjeli niti jednog nesrećnika kome, eto, posvećuju par sati patetike.

Oslobođeni svake odgovornosti nisu svratili na putu do toplog apartmana do kolektivnog smještaja koji je usput a u kojim im se nalaze štićenici. Nisu nikada svoj ničim zasluženi honorar za priče o izbjeglim i raseljenim poklonili onim koji su im praksom omogućili da o tome pričaju. Nisu obišli majke poginulih mladića čijim tužnim sudbinama pozivaju na istinu, ne idu od prevelike brige o djeci po zabačenim kafanama gdje maloljetne curice dolaze do parfema na praktičan, ali nimalo lak način. Nisu otišli u škole u kojim klepke drugara po ušima dobijaju samo Ljubo i samo Azra....

Znam još neke koji su takvi. Sebe zovu političarima a ustvari su članovi partija i samo partijaši, jer osim partijskog cilja da dođu na vlast drugog ni sami nemaju.
Nema razlike između lažnih predizbornih partijskih obećanja jednih i lažne brige za nezbrinutim drugih. Nesrećni su i u jednom i u drugom slučaju zaboravljeni.

Zbog toga od puteva pomirenja nemamo ništa do krivudavo utabanih stazica, utabanih tek potrebom za jeftinijim brašnom, pilećim batacima, gorivom ili pak polovnim automobilima.
Putevi pomirenja moraju krenuti odande gdje smo se posvađali i samo tako ćemo doći do istine. Iskrenost, čovjekoljublje i mnogo stida jedini su mogući materijal kojim ćemo graditi naš put a trebali bismo ga napraviti sami. Svakim drugim pokušajem pravimo još jedan u nizu neprohodnih puteva ka nejasnom sutra.

Do tada Ljubo u Drvaru i Azra u Srebrenici ne raduju se novom danu u školi, zvuk kiše ih više plaši nego li ih uspavljuje jer kuća uveliko prokišnjava a i istrošeni reketi za badminton moraće u podrumu da pričekaju još neko vrijeme za novu partiju.