- ...i "nanošenje" istorijskih modela, opisi istorijskih stanja iz ugla jednog molekula i druge letnje priče... - (i upozorenje uz izvinjenje: ovo je vrlo dugačak tekst, nemo` posle...
Postoji u fizici fluida jedan prilično dobro razjašnjen fenomen - fluid neke gustine dok struji kroz cev koja ima različite poprečne preseke, struji različitim brzinama i ima i druge parametre kojima se opisuje pojedinačan molekul sasvim različito (što je sve moguće izračunati), a sve to u zavisnosti od dimenzija cevi kroz koju teče i od mesta na kojem se, unutar fluida, molekul nalazi. Stvar se malko komplikuje kad fluid nije idealan, a nemerljivo se komplikuje kod turbulencija.I sve to naučimo još u osnovnoj školi.
Kakve to veze ima sa istorijom (ili - "kašnjenjem" istorije) i ljudskim društvima?
Direktne. I to ne samo kao metafora.
Tako kako možemo, mereći i posmatrajući, da uočimo da se u jednoj istoj sredini molekuli isti po vrsti i sastavu ponašaju sasvim različito u zavisnosti od toga kojom se brzinom kreću, tako se (metaforično) ponašaju i ljudska društva. "Kreću" se različitim brzinama i deleći prostor na kojem postoje, ne dele i vreme koliko god bili, na prvi pogled, "istovremeno postojeći" na planeti Zemlji. Delimo prostor, ne delimo vreme, istorijsko vreme ima različit tok (i oduvek je imalo) kod društava koja dele globalno vreme. A sa "nedeljenjem" vremena gledanog kao istorijski tok - ne delimo i mnoge druge parametre.Otuda, možda, nastaje ljudska potreba za nalaženjem univerzalija, a skoro sigurno zbog toga nastaju bajke, mitovi i legende, smišljenih da podsećaju da je nalaženje univerzalija među ljudima - moguće. Da bi se molekulu u idealnom fluidu promenilo stanje, mora mu se dodavati ili oduzimati energija nekakvim dodatnim, posebnim i spoljnjim uticajem.
Da bi se nekom ljudskom društvu menjali društvani procesi i tekli drugačijim tempom (gradijentom) od spontanog, mora se odvijati proces ubrzavanja istorijskih procesa, što za rezultat (paradoksalno, ali tačno) ima - očito "kašnjenje" istorije.
Prekidanje spontanog civilizacijskog razvoja pojedinih ljudskih društava i "nanošenje" tuđe istorije, ima ustvari dva rešenja:
1. - potpuni nestanak civilizacija čiji se spontani razvoj prekida
2. - "nanošenje" razvojnog puta koji su istorijski prošla društva koja prekidaju spontani razvoj drugih, svojevrsno "nanošenje sopstvene istorije"
Prvo rešenje je tragično i - neproduktivno, postoji samo kao urušavanje, prekid, singularitet istoijskog toka razvoja.
Dočim, drugo rešenje ima neverovatno broj različitih ostvarenih oblika.
"Kašnjenje" istorije proizvodi "zgusnute" događaje u društvu kojem se događa i ma kako se ceo proces činio kontrolisanim i predvidljivim, često je eruptivan, iznenađujući, a skoro po pravilu - veoma buran.
Evropska (ili judeohrišćanska) civilizacija nametnula se svojim istorijskim tokom kao "nanosač istorijskog razvoja" skoro svih drugih. Ona kao da nosi monopol spontanog istorijskog razvoja i, nemajuću nijedan drugi model pred sobom, nudi ga svim drugima koji nisu za sobom zabeležili takav tok istorije, nemaju takav tehničko-tehnološki, humanistički ili socijalni razvoj.
To "nanošenje sopstvenog istorijskog iskustva" obavlja se i legalno i legitimno (jer uostalom, ljudi sami prave svoja pravila) i postaje sasvim očito i očigledno tek razvojem interneta koji je, nesputano i bez jasnih prethodnih modela uspostavio komunikaciju koja je dvosmerna i koja iz društava u kojima "istorija kasni" šalje snažnu i jasnu reakciju (delotvornu i uticajnu) u društva koja sama sebe smatraju vrhom na piramidi ukupnog istorijskog razvoja. Ta povratna veza, ta interaktivna komunikacija u realnom vremenu, a virtuelnom prostoru, brže nego ikada ranije (ili prvi put ikada) formira jedan potpuno nov tok ZAJEDNIČKE ISTORIJE i ISTORIJSKE ISTOVREMENOSTI za sva ljudska društva koja trenutno postoje na planeti.
Inače je istorijski tok vremena nekog (bilo kog) ljudskog društva vidljiv po dvema vrstama intervencija, vidljiv je u dva sektora koja ljudi kroz svoju istoriju menjaju.
Prvi je MENJANJE PROSTORA, a drugi je MENJANJE SOCIJALNIH, DRUŠTVENIH VEZA I MODELA u društvu.
Kako danas izgleda "MENJANJE PROSTORA" ?
Politike kojima ljudi menjaju prostor, sve do industrijske revolucije judeohrišćanskih društava, sve su te promene vršile (manje-više) održivo i skladno u odnosu na životnu sredinu. Pojedinačne velike štete na prostoru nastajale su i vekovima ranije krčenjem šuma radi dobijanja plodnog zemljišta i širenjem u životne prostore drugih živih vrsta koje su ljudi uništavali i na kraju - istrebljivali. XX vek je vek potpune bezobzirnosti prema prostoru, prema životnoj sredini, vek oštećivanja i uništavanja resursa potrebnih za život i istovremeno vek stvaranja svesti o tome da se moraju primenjivati politike koje će iskasapljeni prostor lečiti, popravljati i unapređivati, ali ljudi traže da to bude samo tako da to ne menja puno ustanovljene socijalne veze u tim duštvima, da se ne menjaju puno navike stečene bezobzirnim trošenjem resursa. To je malko komplikovano za ostvariti, ali - izvedivo.
Ljudska društva koja u istom realnom vremenu, spontano i u sopstvenom istorijskom toku NISU načinila štete prostoru i NISU uništavala životnu sredinu, danas u XXI veku nemaju ni šansu da to učine. "Nanošenje" istorijskog iskustva drugih uspostavlja se kao opomena i kao zabrana. Ali - uništeni resursi si jednima doneli velike dobiti (u svakom smislu) a drugima čuvanje tih istih resursa ne čini se da (samo kratkoročno) donosi bilo kakvu dobit.Tako istorija menjanja prostora u društvima koja "istorijski" kasne predstavlja ne njihovu autentičnu ideju o tome kako treba menjati, već nastavak "nanete" istorije onih koji su trajno menjali svoj prostor decenijama ili vekovima ranije.
Kako danas izgleda "MENJANJE DRUŠTVENIH VEZA I MODELA" ?
Po pravilu, te su veze i modeli menjani burnim promenama, revolucijama, ratovima, nasiljem, skupom eksplozivnih procesa kojima se nepovratno menjana pisana i nepisana pravila i regulacije o tome kakav je model "unapred" namenjen bilo kom pripadniku društva pojedinačno ili društvenoj grupi u celini. Najjednostavniji primer "kašnjenja i nanošenja istorije" su društveni modeli koje su razna ljudska društva namenjivala ženama, marginalnim grupama, manjinskim grupama koje su ispoljavale svoje kulturološke razlike kroz i zbog različitog etničkog, rasnog, verskog, klasnog ili ekonomskog statusa. Regulacije do kojh su, nakon sopstvenog istorijskog toka razvoja, došla judeohrišćanska društva, definisane su kroz ljudska prava i slobode čoveka i građanina i razvoj parlamentarne demokratije kao jedinog (ili "najmanje lošeg" ) sredstva i mehanizma kojim je moguće na kontrolisan, jasan i vidljiv način sprovoditi intervencije i promene i u sektoru prostora i u sektoru društvenih veza i modela.
Kod društava koja nemaju takav razvojni istorijski tok, primenjuje se svojevrsno "nanošenje" demokatije, a taj proces onda ogoljuje i čini vidljivim - "kašnjenje istorije" u društvenim procesima društava koja su imala različit tok istorijskih procesa i nose sobom različito kolektivno pamćenje na intervencije u prostoru i u društvenim vezama.
Šta bi bio osnovni pokretač, primarni motiv i bazični razlog "nanošenja" sopstvenog istorijskog iskustva i svojevrsno nametanje sopstvenog modela razvoja svim drugima, kao najboljeg (ako ne i jedino mogućeg)? (osim čisto evolucionih, predatorskih razloga i motiva)
Prvi je odgovor trivijalan - niko ne nudi ništa drugo, prostor ponuda je prazan. Postojala je jedna druga i drugačija ponuda jedno kratko vreme - revolucionarna ideja jednopartijskih društava i monopol-socijalizma, ali to su očigledno ostale samo ideje koje su katastrofalno primenjene u stvarnosti. Urušavanje tih ideja moglo se očekivati, jer su pretpostavljale organizaciju društava bez političkih, ekonomskih, medijskih i ljudskih sloboda, a to se prosto kosi sa - ljudskom prirodom, koja "teži" upravo slobodama svih vrsta, makar kao prostora koji treba osvajati.
Drugi odgovor nije trivijalan i tiče se "praćenja tokova i tragova novca", odnosno regulacija (ili nedostatka istih) u sektoru ekonomije i kapitala.
Ne bez malo zdravog cinizma, lako je utvrditi da se judeohrišćanskih društvima menjanje prostora i menjanje socijlanih veza - itekako isplatilo, da je stvorilo bogatstva mnogo brže nego da tok njihove istorije NIJE podrazumevao nasilno prekidanje razvoja drugih civilizacija, osnivanja kolonija i crpljenje resursa iz njih, ratove, pokolje, razaranja i osvajanja tuđih prostora silom i krvlju. Itekako se isplatilo i omogućilo tehničko-tehnološki razvoj. Nasilno prekidanje spontanog razvoja društava Severne i Južne Amerike, Afrike, Australije i delimičmo Azije, dalo je evropskim društvima ekonomske resurse i izuzetno visoke zarade koje su se mogle ulagati u sopstveni razvoj.
Da li živimo vreme svojevrsnog "vraćanja dugova" iz prethodnih vekova?Da li kroz "nanošenje" sopstvenih istorijskih, kulturoloških iskustava i demokratskih modela živimo vreme u kojem se od judeohrišćanskog istorijskog iskustva očekuje da uspešno rešava krize, konflikte i probleme koji nastaju "kašnjenjem" istorije? Da li smo stigli do svesti i saznanja da je neravnomeran razvoj i oštra podela na dobitnike i gubinike istorije u globalizaciji pokazala svoje ružno lice u celosti i sasvim? Da li je moguća (re)distribucija resursa i minimalan, krhak balans razvoja kroz nove regulacije, kroz nove istorijske dogovore, a bez konflikta, ratova ili sukoba višeg ili nižeg intentziteta? Da li je moguće kanalisati terorizam i religijske netrpeljivosti u dijalog najmanje dveju strana od kojih jedna na svojoj strani ima spontan, autentičan istorijski razvoj, a drugi istoriju "prekida sopstvene istorije" i tok "kašnjenja" istorije u raznim sektorima?
Da li je išta od navedenog - moguće?
Da se vratim na cev kroz koju struji idealan fluid, sav od istih molekula koji su među sobom sasvim različiti na nivou sopstvenih mikroparametara koji im opisuju stanje, jer je u tom, "molekularnom" slučaju odgovor na pitanja o tome šta je moguće - lak i tačan - DA, u fizici fluida bi sve to bilo moguće jer prirodni fizički zakoni po kojima se fluid kreće važe i primenjeni su bez obzira na "volju" pojedinog molekula da to ipak ne bude tako. Molekul idealnog fluida nema volju kojom bi odbio pokoravanje prirodnim zakonima, nema volju da nekom drugom molekulu "nanese" bilo kakvu reakciju osim onih dozvoljenih definicijama prirodnih zakona.
Dočim - ljudi takvu volju poseduju. I čini se da je koriste sasvim retko.
Ljudska društva nemaju spontanu, evolucionu sposobnost uviđanja opšteg dobra, opšteg interesa (Garrett Hardin "Tragedy of the Commnos"), ljudi moraju da kroz konflikte ili dogovorom dolaze do saglasnosti o tome ŠTA je opšte dobro i opšti interes. A u svakom ljudskom društvu uvek postoje pojedinci kojima se to, definisanje opšteg interesa, čini sasvim očigledno i samodokazivo i često ne razumeju "u čemu je problem?", zašto ljudi jednostavno ne donose odluke koje bi davale dobre, zdravorazumsko dobre rezultate. Zato što - ne mogu i ne umeju, zato što ljudska društva funkcionišu kroz kontrapunkte o tome šta je sadržaj odgovora na pitanje "šta je naš opšti interes, šta je zajedničko dobro?". Humanističke vrednosti, humanizam kao kontrapunkt predatorskoj ljudskoj prirodi. Ako za sliku, refleks i okvir tog i takvog kontrapunkta postoji prostor - ljudi će stupiti u dijalog, verbalizovaće svoje slike i tada postoji nada da se, uz mnogo napora, dogovor o opštem dobru postigne. Ako pak, taj kontrapunkt ostane nejasan, sakriven, maskiran - tada će ljudi započeti konflikte različitih tragičnih i užasnih dimenzija i tek nakon njih - stvoriti prostor za dijalog.
I vraćam se na metaforu o samo jednom molekulu koji se kreće nekom brzinom u idealnom fluidu i o - internetu.
Živimo vreme u kojem virtuelna, internet zajednica funkcioniše vrlo slično kao fliud (ne kao idealan i svakako ne podložan istim prirodnim zakonima), ali dovoljno slično da bi opravdao metaforu.
Internet je prostor u kojem je jasan, očigledan i ogoljen svaki kontrapunkt u kojem ljudi učestvuju, prostor potpune demistifakacije i demitologizacije svega što su se ljudi trudili da stvore kao "neporecive" parametre koji se ne mogu dovoditi u pitanje i koji su ugrađeni u same temelje pojedinih društava. Internet je, po prvi put otkad je ljudi, omogućio ISTOVREMENOST vesti o događajima, sa mogućnošću da se sve okolnosti pojedinog istorijskog događaja verbalizuju, tematizuju, procene, ocene, analiziraju. Internet je prostor u kojem humanizam kao kontrapunkt predatorstvu ima i svoje sliku i svoj refleks i svoj okvir. I zato je povremeno strašno zbunjujući za mnoge učesnike,
Prisustvovala sam dijalogu pre koju nedelju, u kojem se jedna osoba (iz zemlje članice EU) iskreno zgraža nad prizorima luksuza i neverovatnog trošenja novca jednog od enormno bogatih ljudi iz centralne Azije, rečenicom "pa, zar u vreme opšte krize da se ovako raskalašno razbacuje, ovo je za gađenje!", a odgovor koji je usledio glasio je "ne, madam, to nije ništa neobično, to je Hofburg, Versaj i Šenbrun, samo vek ili dva kasnije, zaboravili ste...".
Da nema Interneta, ne bi bilo nikakve nade da se između njih dvoje razvije dijalog, da se predatorstvo kao kontrapunkt humanističkom ikako osvetli, ali ovako - dijalog je već odavno počeo, bili učesnici Internet zajednice toga svesni ili ne. Tema je "kašnjenje istorije", a rezultati razmena informacija u virtuelnom, fluidnom svetu - umeju da budu iznenađujući i za one koji za sebe misle da su "nanosači" istorije i za one koji za sebe misle da im se istorija "nanosi".
I kao i uvek kad su ljudi (tako sasvim šašavi!) u pitanju, jedina prava nada, mogućnost i verovatnoća da se za vreme pred nama definiše šta je opšte dobro, šta je opšti interes, je taj paučinasti, nevidljivi, a sve prisutni virtuelni prostor kojim strujimo različiti, a isti, poput molekula u fluidu.