Da, jesu meštani Starih Ledinaca svesrdno tražili osumnjičenog. Jeste monstrum, koji je silovao i ubio osmogodišnje dete. Jeste 100 policajaca tražilo zločinca, koji se skrivao po nekim vrletima. Sada se licitira dužinom kazne, preti hemijskim kastracijama, a komentari na ovu vest prepuni su verbalnog nasilja, besa i samo dodatno potpiruju vatru.
Ima li ijedne hladne glave da se zapita da li je morala osmogodišnja devojčica da bude silovana i ubijena? Da li će nekoliko decenija kazne izbrisati patnju porodice i svi ćemo moći da se pravimo da se ništa nije dogodilo u „inače pitomom i mirnom mestu“? Da li će ubica, ako ikada izađe iz zatvora biti rehabilitovan i neće više posegnuti ni za čijim detetom?
Zajednicu čine ljudi. U našim zajednicama, bez obzira da li smo selo u kojem svi znaju šta komšija radi, ili ogromna prestonička zgrada u kojoj se komšije ne pozdravljaju ni klimanjem glave i ne znaju ništa jedni o drugima, nasilja ima.
Ali, to nisu naša posla. Nama nije dovoljan razlog za paniku što komšija Pera voli malo da popije, pa da „dovati“ ženu, koja sutradan obavezno šeta u dugim rukavima. Ni što deca komšinice preko puta, kad kreneš da pomaziš po glavi, rukama instiktivno zaklanjaju lice. Svejedno nam je što onaj nastavnik iz osnovne škole voli da pipa devojčice, jer smo čuli da je takav samo prema onima koje se oblače izazovno. Šokirani smo kad vidimo da poznate ličnosti završe u crnoj hronici zbog ubistva i samoubistva, dok svi mediji trabunjaju o „velikoj, strasnoj tragičnoj ljubavi“ tek po neki slabašni glasić se zapita: hej, ljudi pa to je nasilje u porodici, šta vam je?
Osumnjičeni za zločin već je sumnjičen za silovanje. Miran, rehabilitovan i ušuškan, čekao je svoju priliku. Sada Slobodan Homen priča o nekakvim narukvicama za takve ljude. A nosiće ih oni, najokoreliji. Koji su več počinili zločine. Koji, možda nisu ni morali da se dogode.
Nisu, jer je negde u pletenju i preplitanju života u zajednici ispuštena jedna ili više žica. Jer neko nije na vreme uočio da dete odrasta u nasilnoj porodici, da trpi nasilje. Da izrasta u nasilnika. Jer je Centar za socijalni rad izgubio iz vida da treba da obilazi i „ima na oku“ problematičnu porodicu. Jer je majka preplašena za svoj život konačno, posle 15 godina batinjanja pozvala policiju, a oni nasilnika potapšali po ramenu i rekli – daj, stari nemoj je tući i ostavi malog na miru. Takve primere gladamo gotovo svaki dan, naslovi nas bombarduju čim otvorimo novine.
I nemoćno kršimo ruke, jer ne možemo nikoga da zaštitimo. Čak smo možda i jedni od onih u sistemu institucija, ali se igramo „gluvih telefona“ - od škole do policije, od centra za socijalni rad preko zdravstvenih radnika u dilemi, svi smo nekako sputani i osećamo da ne menjamo ništa.
Svi žmurimo, na jedno oko. Okrećemo glavu. Nije nas briga. Dok ne pukne nešto ovako. Onda se zgražavamo i licitiramo kaznama za još neosuđenog. A možda treba, za početak, da pogledamo u svoje i u tuđa dvorišta i da se zapitamo: jesmo li zajednica ili nismo? Slutimo li nesreću, bol, zlostavljanje i patnju? I možemo li išta sem da čekamo da se, posle zločina raspravlja o „pravednoj kazni“?
p.s. Udruženje RODITELJ u beogradskoj Opštini Zemun počinje kampanju čija suština će biti upravo u budjenju zajednice. U pomoći da se napravi mreža institucija koja će im omogućiti da „plivaju“, ali fer, bez vezanih ruku i potapanja na kvarno, bez buke zbog koje nisu čuli da je trka odavno startovala. Koja će im omogućiti da u krugu, zajedničkom koraku složno, a ne jedni protiv drugih i jedni gluvi na druge zaštite našu decu. Uz našu pomoć. Ne smemo biti nemi posmatrači eskalacije nasilja i baviti se gašenjem dima na zgarištu, ako smo već tu bili s vodom kad je požar tek počinjao. Jesmo li zajednica koja se zgražava, ili zajednica koja podržava?
Udruženje RODITELJ