Posle Spilbergovog filma Munich iz 2005. i nakon filma Ulija Edela Der Baader Meinhof Komplex iz 2008. kinematografska mitologizacija i glorifikacija svojevrsne eksplozije politickog nasilja sedamdesetih godina XX veka se ove godine nastavlja skoro šestocasovnom TV sagom Carlos.
Ovo pre svega francusko ostvarenje (a u filmu se može čuti desetak jezika) je režirao Olivier Assayas a glavnu ulogu, Karlosa (Ilich Ramírez Sánchez - Nom de guerre - Carlos) jednog od najpoznatijih levičarskih terorista odlično tumači Edgar Ramirez. Sastav terorističke mreže okupljene oko Karlosa odlikuje široka plejada svakakvih vrlo živopisnih likova, počevši od britanskih i francuskih salonskih trendi-levicara, preko ozbiljnih, borbenih i istrajnih Palestinaca, gazdi-koje to-nisu Rusa, promućurnih i lukavih istočnih Nemaca, zbunjenih i neupućenih Madjara i Rumuna, sve do nekih Japanaca za koje ne znamo sta tu kog djavola traže… Deo radnje se odvija i u bivšoj SFRJ.
Karlosa u ovom filmu pratimo od njegovog dolaska u Jordan i ulaska medju nepoverljive i sumnjičave Palestince (okupljene u Front za oslobodjenje Palestine - PFLP) koji su tamo imali svoje kampove za obuku u gerilskom ratovanju. Njegov prvi mentor postaje Wadi Haddad, tada vodja “spoljnih operacija” PFLP-a. Prva Karlosova akcija je solo akcija, najobičnije ubistvo bogatog cioniste (Joseph Sieff) koje naš mladjani momak uspeva da zabrlja (pistolj mu nije opalio kako treba)… Ne uspevaju mu kasnije ni dva veoma hrabra napada (minobacacem nasred aerodrome) na izraelske avione civilnog vazduhoplovstva u Parizu. Za jedan od propalih pokusaja obaranja aviona (pogodili su pogresan avion) - odgovornost preuzimaju hrvatske Ustase! Iako u svojoj dotadašnjoj borbi nije imao previše uspeha, Karlos je bio sjajan u izbegavanju hapsenja, prilikom jednog pokušaja je sam uspeo da ubije dvojicu policajaca!
Mnogo ozbiljnija mada ne i sasvim uspesna Karlosova akcija je bila otmica ucesnika konferencije zemalja OPEC-a (organizacija zemalja koje izvoze naftu) u Beču (20. decembra 1975.). Ova akcija čini centralni deo filma i odrađena je perfektno! Šestoro terorista, na celu sa Karlosom, otima šezdesetoro taoca, medju njima i mnoge ministre. Posle dva dana uspesnih pregovora, u glavnom vezanih za propahandu svojih pro-Palestinskih stavova u Austrijskim medijima, Karlos i ekipa dobijaju avion i iz Beča odvode četrdesetoro taoca put Alžira, Libije, Iraka, pa nazad do Alžira, gde se nakon udovoljavanja nekih kompromisnih zahteva (20 miliona dolara, nimalo idealistički) poslednji taoci bivaju oslobodjeni a Karlos i družina dobijaju azil, slobodu i mogucnost da bogatiji za silne pare nastave sa terorizmom…
Palestinci ipak nisu imali isti odnos prema Karlosovoj pragmatičnosti, novac im je manje značio od terora i borbe po svaku cenu (u ovom slučaju je trebalo pobiti ‘izdajničke’ ministre iz Irana i Saudijske Arabije, čemu su se usportivili svi sa kojima je Karlos pregovarao, a koje je smatrao za saveznike – Alžirci, Iračani, Libijci). Dakle Karlos je umesto ostvarenja ultimativnih, krvavih, ciljeva akcije, što bi de fakto značilo pogibiju i status mučenika mađu Palestincima - prihvatio novac. Stoga Wadi Haddad izbacuje Karlosa iz PFLP-a.
Prekid veze sa Palestincima, kao i sa njihovim finansijerima, je znacilo da ce Karlos morati sam da gradi svoju mrežu saradnika. Iako je te 1976. Karlos jos uvek veliki i važan igrač - izgradnja mreze saradnika podrazumeva ogroman novac, ljude i oružije, diplomatske veze, kao i slobodu delovanja na teritorijama istocnog bloka i severne Afrike. Tu mu najvise pomazu Sirija i KGB, a preko njih i Štazi i Sekuritatea. I pored njihove pomoći, biće to posao koji ce Karlosu i ekipi uzeti skoro desetak godina i u sustini ga tako izbaciti iz igre na duze vreme. Tek početkom osamdesetih su usledili bombaški napadi u Berlinu i Parizu, ali tada ti napadi prolaze bez nekog većeg uticaja na politicka kretanja u Evropi i svetu …
Karlos je već sredinom osamdesetih počeo da oseća promene u svetu koji je do tada pred njime drhtao. Dešava se slabljenje istočnog bloka a sa njime i preorijentacija njemu prijateljskih režima prema kapitalizmu i zamljama Zapada, pre svega prema SAD. Njegovi domaćini Madjari pokazuju sve veću i veću hrabrost u težnjama da ga izbace iz Budimpešte i Mađarske. Na drugom kraju sveta Palestinci za vodju imaju Jasera Arafata, čoveka koji želi da pregovara sa Izraelom. I konačno pad Berlinskog zida je konačno sasvim obesmislio njegovu borbu i ucinio da se posle dvadeset godina urbanog ratovanja nadje na strani poraženih…
Iako je tada, kao donekle i danas, Karlos uživao imidž sasvim sličan imidžu Če Gevare, imidž romantičnog i tragičnog revolucionara, pocetkom devedesetih ga vecina sigurnosnih sluzbi smatra patetičnim likom za kojim malo ko izražava želju da ga traži i hapsi. Karlos koji je uvek maštao o tome da bude ubijen u borbi, biva ostavljen da živi svojim bonvivanskim životom, inkognito, po zemljama severne Afrike. Ipak, setiše ga se Francuzi jednog dana i uhapsiše ga 1994. u Kartumu (Sudan). Karlos je prilikom otmice-hapšenja bio u bolnici gde se oporavljao od operacije, iako je tada imao tek 45 godina – nije uspeo da priži nikakav otpor otmičarima. U Parizu je 1997. osuđen na doživotnu robiju.
Carlos je sjajno ostvarenje! Iako traje skoro šest sati, ovo je film prepun akcije, drame, napetosti i dinamičnog smenjivanja (možda predugog) niza čudesnih likova. Prilikom gledanja najbolje je imati pri sebi notes i olovku da bi ispratili ko je ko! Kvalitetu filma doprinosi i činejnica da je ovaj film radjen sa željom da bude što verniji realnim dogadjanjima. Iako se Karlos lično usprotivio ovakvom tumačenju njegovog lika i dela, ja ipak više verujem svim tim ljudima koji su svedočili o Karlosu i njegovom radu. Moram da istaknem i sjajno tumačenje uloge Karlosa, glavnog glumca Edgara Ramireza, koga neki kriticari porede sa Marlonom Brandom u najboljim godinama! Film takodje odlikuje svojevrsno veličanje kulture i estetike sedamdesetih godina XX veka. Nema kadra koji je van perioda, nema kadra u kojem nemamo savrseno (po ‘poslednjoj’ modi) obucene likove. Skoro da nema kadra u kojem likovi nemaju zapaljenu cigaretu, a retki su oni u kojima u ruci nemaju času pica. Seksualne slobode su potpune – ima i seksa i golotinje. Naročto golotinje! Jos kada se toem doda savrsenamuzička podloga sastavljena od pesama new wave i post punk bendova kao što su Wire, Joy Division, Dead Boys ... – miks slike i tona je naprosto perfektan. Ovaj film je zaista milina gledati!
Biografija Karlosa – Šakala je jednostavno isuvise fascinantna da bi od nje bio napravljen slab film. Iako će poznavaoci i savremenici Karlosovog života i rada znati više-manje celu radnju to film ne čini ni malo manje zanimljivim. Činenica da je Karlos krajem prošlog veka prešao u islam i počeo da hvali Osamu Bin Ladena i ostale islamske teroriste, ovu, neko bi rekao nostalgičnu pricu o levičarskom idealizmu jedne tragično zabludele generacije, sasvim efektno dovodi u vezu sa sadašnjoscu i savremenim trenutkom. Ostaje nam samo pitanje zašto nam je, poput Čeovog, Karlosov terorizam romantičan, zašto je kroz umetnost slavljen i mitologizovan dok nam je današnji terorizam islamskih fundamentalista odvratan i nepojmljiv …
Pogledajte ovaj film! Ili ...