Nekako je neumesno, neprihvatljivo i skoro-pa-opasno pričati o tome ko za koga navija dok reprezentacija zemlje u kojoj živiš učestvuje u borbi za titulu prvaka sveta.
Uz poštovanje prema brojnim kritičarima koji će reći da Antićev tim i nije bio kandidat za tako nešto, tek je sada trenutak (ili je bio od 23. juna popodne) da se mirno i slobodno iznesu navijački pogledi na SP...
Da ne ulazimo u priču o tome da li je veliki Vlada Veličković veći od Pikasa jer je 'naš' ili još luđu o Teslinim nemerljivo vrednim izumima i njihovom, svakako neumesnom, poređenju sa Pasterovim ili Galilejevim, Takmičara Na Ić u Južnoj Africi više nema a tamo su ostali samo najbolji.
Njih osam, na moju veliku radost četiri južnoamerička tima, na ponos kontinenta kojem pripadam tri evropska i na sreću Afrike i dela planete koji i fudbal gleda znatno šire nego kao samo igru, Gana.
Navijam za Brazil, nije mi baba po majci iz Resifea niti sam ikada bio u državi koju neke moje kolege davno nazvaše Zemljom fudbala, sambe i kafe ali navijam za njih. Skoro oduvek...
Kada su im 1978. godine Argentinci 'maznuli' titulu bio sam mali ali sam čuo od onih čije sam mišljenje poštovao da je to sramota, četiri godine kasnije sam tužan gledao kako ih Rosi 'ubija', a 1986. zapamtio Fernandezove spuštene čarape i najveću, za mene, tinejdžera koji fudbal ludo voli, najveću nepravdu na svetu i plasman Francuza u polufinale...
Tada sam prestao da 'mrzim' Argentince i da navijam protiv njih s kim god igrali. Nisam od obožavalaca golova kakav je Maradona dao Šiltonu i ne sporim da je jedan od najlepših svih vremena upravo Maradonin Šiltonu. Prvi je gadan, drugi je jedan od onih zbog kojih gledam fudbal. Verovatno mnogi misle da nisu zaslužili i da je Dijego običan prevarant ali sam ja navijao za njega i kojekakve Đustije, Braune i Olartikoečee u finalu...
Sledeće Svetsko prvenstvo bilo je prvo koje sam gledao uživo, imao sam svoju reprezentaciju, još neko kratko vreme postojeću, a ne znam da li ima smisla sećati se, ne znam šta mi je bilo strašnije, kada Tafarel nije skinuo šut Kaniđe ili kada Goikoečea jeste Hadžibegićev.
Teška mi je bila 1994. godina, težak, siguran sam, Bađu promašaj u Los Anđelesu, ali sam se radovao, ludo radovao, što su Dunga i sjajni BeBeToRoMaRio plakali i pevali.
Nikada neću shvatiti šta se desilo u Sen Deniju četiri godine posle toga i nikada, nadam se, neću gledati prvenstvo slabije od onog iz Azije 2002. godine. Gore, ubeđen sam, i od Italije 1990, opet završeno lepo za Zubu i one koji su ga pratili.
Italijani u finala ulaze svakih 12 godina, a onda osvoje svako drugo, kaže statistika poslednjih 40 godina, valjda je to i najzgodnije objašnjenje za činjenicu da je svetski prvak 2006. godine postao Fabio Groso.
I, na koga je red?
Dungin Brazil, nalik onom Dunginom igračkom, sa sve Zinjom, Mazinjom i Maurom Silvom, deluje ozbiljno. I pored rukometa Luisa Fabijana protiv Obale Slonovače i pored toga što Kaka ne liči ni na sebe ni na kakvog dobrog fudbalera i pored toga što nisu tu Ronaldinjo i Pato i pored toga što igraju Žilberto Silva i Felipe Melo... dobar tim koji igra dobar fudbal.
Španija, Del Boske i puno znalaca, uz početak koji podseća na neke sa romanskog govornog područja i obećava slavu na kraju, tehnički i taktički savršene igrače i razbijen 'večiti kompleks' velikih takmičenja, još jedan veliki favorit.
Argentina, ekipa koju vodi najčudniji čovek u odelu viđen pored aut linije, ekipa u kojoj nije bilo mesta za Zanetija i Kambijasa i u kojoj se ljute Veroni i Valteri Samjueli a Milito i Palermo ne ljute jer igraju bolji od njih!? Tim koji ima Mesija koji nije postigao gol na čtiri utakmice, kao ne mogu da osvoje? Neozbiljno bi bilo reći tako nešto...
Holandija, dva finala sedamdesetih pa tri decenije bez ozbiljnog rezultata na svetskim, dobar trener, ozbiljni igrači, sigurni sa Dancima, taman koliko treba dobri na svakoj posle toga, četiri pobede na četiri utakmice, puni nade da su oni, a ne Španci, sledeći na listi pobednika.
Urugvaj, najmanja zemlja koja je bila prvak sveta, daleko najmanja, najsređenija i ekonomski najzdravija država Južne Amerike, Forlan i Suarez, čudni Vašington na klupi, svoje dve titule osvojili kada dobar deo planete nije znao tačan termin održavanja SP, prvaci sveta u godinama deljivim sa deset. Ne kažem da je važno, kažem samo...
Nemačka, sa ekipom od koje će polovina tek za četiri godine biti u 'ozbiljnim igračkim godinama' i čiji sastav toliko zabavlja one sklone prebrojavanju krvnih zrnaca da me termin 'benetonizovana' već ozbiljno nervira, bi mogla do finala. I mogla bi da stane u četvrtfinalu, ne bih se kladio da je do Leva, mislim da je to što je nadigrao Kapela više pitanje za Apsona, Terija i Berija nego pohvala Jogijevoj strategiji. A i čačka nos pred ljudima, to je nepristojno... A Miler, Ozil i stariji im drugari igraju opasno, nema spora.
Paragvaj je već stigao dalje nego ikada. I sledeća prepreka je prva 'nepremostiva', Italija kakva je u Afriku došla to sigurno nije bila. Protiv Japana su prošli na penale, ne mislim da Barios, Valdes i Roke ne mogu da daju gol bilo kome ali ne mislim ni da mogu dalje od ovoga.
Nisam, ruku na srce, mislio ni da Gana može tu gde jeste. Nekako jeste bilo logično da Afrikanci na svom kontinentu dođu daleko, Rajevac jeste doveo dobar tim i sve je to lepo ali ja i dalje mislim da je za njih svaka pobeda podvig a ovaj plasman maksimum. Bar do utakmice sa Urugvajcima, možda će već tada ove reći zvučati potpuno blesavo...
Raspisah se, volim fudbal i važno mi je Svetsko prvenstvo. I ofirah se, ja bih da Brazil u finalu pobedi Argentinu ili Španiju, ali to je ono što bih ja... A šta će Karlos Bledorn, Dijego Armando, Visente, Oskar, Joakim, Herardo, Bert i Milovan znaćemo brzo. U petak počinje rasplet, 11. jula je, definitvno, kraj.
I početak iščekivanja, već 2014. godine se igra u Brazilu.