Kapital, Radnici, Poslodavci III a.

Kako kapitalizam sprečava sve, od nauke do humanog odnosa među ljudima?

Međuljudski odnosi, poremećeni već kako jesu u kapitalističkom naćinu privređivanja su nastavili da deluju tokom celog perioda tzv. real-socijalizma, u svim državama sa jednom iznimkom: Jugoslavija. Jugoslovenski Komunisti (naravno pod rukovodstvom...) su formalno pravnim potezima menjanjem zakonodavstva,  (svojinnski pravni odnosi) promenili pravo, čime je ponovo kreirana zajednička (društvena svojina) koja je postojala i u Feudalizmu kao i u ranom kapitalizmu, (zajednička, javna, dobra - common property) a koja je nasilnim otimanjem pretvorena u privatnu svojinu, a koji proces (otimanja) pod novim nazivom privatizacija, korporativna država nastavlja svom snagom.

Formula je veoma prosta Javna preduzeća koja su stvarale generacije se ultimativnim (ne imperativnim) odlukama  državnih oragana pretvaraju u privatna putem ili Berze (javna "dokapitalizacija" ili putem raznih državnih Agencija koje se osnivaju u te svrhe. Oba modela predtavljau način da se ogroman društveni kapital (u Građanskoj Političkoj Ekonomiji, Javni sektor), stvaran generacijama jednim potezom privatizuje, i u ime takozvanog "boljeg gazdovanja" (čitaj Management) ili za publiku uvek atraktivnog "pojevtinjenja" usluga ili produkata, a koje pojevtinjenje u Tercijarnom sektoru (u druga dva takođe) osobito nije uvek posledica privatizacije već upravo suprotno, skoro po pravilu donosi Poskupljenje istih. Svuda prisutna uloga profita koja nalaže njegovu maksimalizaciju, umesto optimalizacije, prvo ultimativno, a kasnije imperativno, određuje i sam pravac kretanja prvo profita, a samim tim i cene koja više nije u funkciji društvenih potreba, već je u funkciji profita. Posledica je poskupljenje konkretnih roba i usluga, na koje poskupljenje nacionalna država ostaje nemoćna, pošto je jedini mehanizam (vlasništvo de jure) nad izvršiocem (preduzeća u javnom ili društvenom sektoru) privatizacijom izgubila. Na ovaj način se društvo u ime profita (kao posledice novih odnosa) a za račun kapitala odriče svojih mehanizama kontrole, i dalje asocijalizuje, na svom putu u korporativne odnose u kojima ulogu nacionalne države, preuzima korporativni kapital.

Da je ovaj (ukratko opisan put ka korporativnoj državi), način kreiranja novih društvenih odnosa u kojima ključnu ulogu u društvu igra korporativni kapital je pokazano u prošlom veku  upravo u razvijenim kapitalističkim državama koje su prave i započele privatizaciju (za razliku od uobičajenog mišljenja da je privatizacija nešto svojstveno socijalističkim državama) i koje su na putu da skoro unište tzv. nacionalnu državu kao tip organizovanja ljudskog društva.

Veliki državni sektori poput: socijalnog stambenog sektora, energetski sektor, javni saobraćajni sektor, školstvo, pošta ... itd. koje su generacije gradile, se prostim usvajanjem zakona, pretvaraju u privatne prćije pojedinaca ili korporativnog kapitala na čijem su čelu opet pojedinci ili što je još gore sumnjive skupine udruženih pojedinaca kojima je glavni i jedini cilj maksimalizacija profita u što kraćem vremenskom periodu. Ovim aktom nacionalna država gubi uporište i pre nego što bilo ko shvati da je država potpuno nemoćna, ona to u realnosti i postaje, a ovim aktima svoje birokratije nacionalna država gubi svoje ingerencija (privatizacijom) i mogućnost adekvatnog kontrolisanja društveno-ekonomskih procesa, u korist većine (demokratija (ako je ikad i postojala)), postaje nepotrebna, dok državna birokratija menja poslodavca i postaje nova korporativna birokratija, dok se pravo odlučivanja o vitalnim pitanjima društva, sa ranijeg nacionalnog nivoa seli na korporativni nivo na kome su sve vitalne odluke podređene maksimalizaciji profita, bez obzira na potrebe građana, koji postaju nepotreban balast=trošak. Nacionalna država kroz razne suksesivne faze postaje vlasništvo korporativnog kapitala, koji na bazi vlasništva odlučuje o svakom pojedincu, a  tzv, Nacionalni Parlamenti služe samo za formalno usvajanje odluka ( zakona, uredbi i naredbi) koje se donose u preluksuznim direkcijskim kabinetima vodećih korporacija.

Promoteri 'Pijačne Ekonomije' poznate još od oca iste Adam Smith-a (Wealth of Nations), oličene u tzv. nevidljivoj ruci tržišta nikada nisu shvatili pojam kartelizacije, fuzije po vertikalnoj ili horizontalnoj liniji, sektorsko ujedinjavanje kako bi se vladalo nekim tržištem i slične mehanizme koji nevidljivu ruku tržišta čine ne medveđom šapom već čeljustima Tirannosaurus Rex-a kojem je hrana potrošač = ljudska bića=ljudsko društvo, a tržište arena poput Circus Maximus-a u kojem  publika uživa u scenama klanja, frenetično slavi novog "heroja", dok ovaj nemilosrdno proždire istu tu publiku, koja shvata da je pojedena tek kada je samlevena čelustima svog heroja.

Promoteri Pijačne=Tržišne Ekonomije kao da nikada nisu pročitali čak ni Naslov (koji bode oči) slavljenog "Starog Zaveta",  (Biblije njihove Ekonomije) spomenutog Adama Smitha, koji je, (eto zbog vlastite drskosti, bezobrazluka, arogancije i bahatosti  rečenog Adam Smith-a), za svoje "epohalno" delo umesto "prirodnog" (njima odgovarajućeg) Naslova "Wealth of Corporations" odabrao sumanuti Naslov "Wealth of Nations."

Naravno ovu Istorijsku grešku će budući Ekonomisti Pijačne Ekonomije uz pomoć Nove Korporativne Istorije lako ispraviti, kako buduće generacije ne bi dolazile čak ni u Teoretsku zabunu i nedaj Bože pomislili da su u pitanju Nacije i Nacionalna Ekonomija relikti prošlosti. Feudalizam nije poznavao nacionalnu pripadnost, kapitalizam jeste, Globalizam nacionalnoj pripadnosti odriče Istorijsku Važnost i negirajući Nacionalnu, Religioznu i Ideološku Etiku, i umesto nje uvodi samo vrednosti (profitne).

cerski

P.S. o pokušaju sinteze hrišćanske, nacionalne i socijalističke Etike i relaciji nacionalizama i demokratije, videti :

dr. Milan Kangrga  

"Ethics: the basic problems and tendences", 2004
"Nationalism or Democracy" 2002