Posvećeno Svetlani Vuković, Svetlani Lukić i Peščaniku.
Uzan vremenski prozor za uspon na fourteeners-e je napokon otvoren. Snegovi su okopnili taman toliko da planinarima, željnim sunca i pogleda na široka prostranstva, otvore prolaz do visoke tundre i upečatljivih vrhova koji lenjo dremaju u svojoj subarktičkoj samoći.
Castle Peak je smešten u samom srcu Kolorada. U Pitkin kauntiju, poznatijem po najčuvenom skijaškom centru u Stenovitim planinama - Aspenu. Najviši je vrh planinskog venca Elk, i zajedno sa susednim Conundrum-om uzdiže se do preko 4500 m nadmorske visine, uz dramatičnu reljefnu tranziciju karakterističnu za vrhove posejane na Continental divide-u. Uobičajeno je da se oba vrha popnu o istom trošku, dakle u jednom danu.
Odabrali smo ih kao prve u ovoj sezoni, ne samo zbog toga što su proteklih par godina iscrpljene zalihe vrhova u neposrednoj blizini gradića u kome živimo, niti zbog umerene dužine rute, već pre svega zbog čuvenog snežnog tobogana podno vrha, kojim smo planirali da se u povratku spustimo, dupeklizećom tehnikom. U nadi da pri tome ne slomimo vratove.
Do Aspena je potrebno 4 sata vožnje, i posle toga još oko sat vremena lutanja po zabačenim planinskim putevima, koji postepeno prelaze u makadam, potom kolske puteve za izvlačenje drvne gradje i na kraju kamenjar i blato. Sve dokle poluosovina na automobilu može da izdrži. Pošto ovo automatski isključuje mogućnost jednodnevnog izleta, skovan je prosto/prošireni plan: subota, ustanemo - kad ustanemo. Posle doručka utovarimo opremu, dokupimo galon vode i goriva, nešto za grickanje usput, i pravac - planine. Kad stignemo, stigli smo. Zabodemo šatorče na kakvom proplanku, ili ivici šume, večerinka sa primusa, ostatak u krošnju, pa rano u vreće za spavanje. Ustajanje je dosta pre sunca, da bi najkasnije do 11 sati izašli na vrh, slikali se za prijatelje i familiju, i bež' nazad u podnožje pre nego šte krenu uobičajene koloradovske popodnevne grmljavine. Cela tura bi trebalo da dobaci 16-17 km, dakle oko 5 sati uzbrdo i jedno 2 sata "nuzbrdo".
Kako kamperske stvari držimo u stanju pripravnosti, pakovanje je bilo trivijalno, uz uobičajenu tuču sa Ušketom oko sitnih delova planinarse opreme i mesta u rancu. I najnoviji moj zajeb sa novom plinskom bocom za primus, koja ne paše na šporet, čime sam nas oboje osudio na suvu hranu. Šabani u REI-ju su eliminisali "evropske" boce, bez navoja, kao tobože "nebezbedne za transport" i sada prodaju kineske. Sa navojem. Koji ne paše.
Na teren smo stigli malo kasnije nego što je planirano. Ljubazni kamperi sa mnoštvom male dece i kučića, koji su se razbaškarili na mestu do kojeg je moj jadni automobil bio u stanju da prodre, dozvolili su nam da se skućimo u šumarku pored njih. Nahranjeni hladnom musakom od plavog patlidžana i Eva sardinama, zavukli smo se u vreće s prvim sutonom, dok su se sove ušare još lenjo protezale na granama i pitale se: "jel ima bre u ovoj šumi nešto se jede?!". Vukojebina u kojoj smo bili pružala je fenomenalnu tonsku podlogu za glasno hrkanje koje rasteruje medvede i pume. U planini je temperatura uveče već pala blizu nule, tako da su zimske vreće pružale odlično utočište. I spavali smo dugo i dobro, kao dva oposuma u zimu.
Već oko 6 ujutro, nahranjeni i natovareni, lagano smo šibali uzbrdo. Izgledalo je da na putu neće biti nikog drugog osim nas dvoje. Ali ubrzo nas je prestigla manja grupa veselih planinara, koja je sa puno entuzijazma prašila uzbrdo, naoružana cepinima i specijalnim rancima sa nastrešnicom, iz kojih su virile male plavooke i pospane dečje glave. Lako smo se probili kroz gustu četinarsku šumu u podnožju planine, prateći u početku pitomu planinsku reku, koja se uskoro razbesnela i zapenila, pa smo je ostavii dole, duboko u kanjonu. Odabrali smo severoistočnu rutu, onako nasumice, prateći pomalo mapu, pomalo planinare koji su odmakli ispred nas, ali ponajvše dobar pogled i nešto što liči na planinarsku stazu.
Prva ozbiljnija prepreka je bila delta koju je načinila reka izlivena iz korita, nabujala zahvaljujuci ogromim snegovima u dolinama iznad nas koji su se uveliko topili. Ali lepo jutro bez oblačka na nebu obećavalo je dobre uslove za hajk, tako da se na male neugodnosti, kao sto su mokre čarape, nismo preterano obazirali.
Ali uskoro smo izašli na sneg. Impozantni amfiteatar visine od skoro 1000 metara, koji formiraju ova dva vrha je u kaskadama bio pokriven večitim snegom crvenkaste boje, od prašine koju je vetar doneo sa okolnog stenja. Zaobilazne staze nema, već se mora preći preko prilicno strme strane planine pokrivene dubokim, vlažnim snegom. Prema knjigama, ovo ne bi trebalo da predstavlja preveliki problem ako se pažljivo gazi i koristi ivica planinarske cipele, tako da nas nije zaustavilo to što nismo poneli dereze ni cepine, kao pametne kolege ispred nas.
I loše iskustvo je dobra stvar u planini, naročiti ako se stekne bez gubitka glave, dragih delova tela ili opreme. Ono što nismo pravilno predvideli je opasno kamenje koje viri iz snega, a koje prosto mami da se na njega popne i odmori od napornog prćenja snega. Izloženo suncu, kamenje se zagreva i omekšava okolni sneg. Sve je to ok, ali sneg po čijoj kori gazimo je dubok preko metar, i ispod njega se u boljoj varijanti nalazi vazdušni džep, ko zna koliki, a u goroj varijanti oštro stenje. Jedan neoprezan korak i planinar sa teškim rancem na ledjima može do pojasa da propadne u sneg i da pri tome na kamenju ispod opasno povredi noge.
Ovoga puta se to dogodilo meni, dok sam neoprezno uživao u prelepom prizoru amfiteatra koji se isprečio ispred nas. Propao sam, dakle, do pojasa, jedino me je ranac na ledjima saustavio da ne odem dublje. Cipela, sa nogom u njoj, mi je ostala zaglavljena ispod velikog iskošenog kamena koji se nije video na površini. Srećom, ništa nisam polomio, ali nikakvim naporom nisam mogao da se izvučem. Nestišljivi mokar sneg ne dozvoljava da se na silu napravi nikakav prostor oko noge da bih je izvukao. A prokleta cipela koju planina čvrsto drži dole duboko ispod snega je školski upertlana, tako da ni izuvanje nije bilo moguće. Rebeka je pokušala da me izvuče iz rupe, takodje bezuspešno. Onda smo shvatili da je jedini način da se izvučem - kopanje. Ili ako to ne upali, da vadim švajcarca iz ranca, pa da probam da onako naslepo presečem pertle i tako se oslobodim. Ako uspem da uhvatim gojzericu da ne upadne u vazdušni džep, super, pertle ću posle lako da zamenim dobrom starom samolepljivom trakom. Ništa, navukli smo oboje rukavice i iz rupe oko moje noge baclili se na kopanje, dok konačno nismo napravili dovoljno mesta da izvučem nogu.
Pošto smo se malo pribrali, krenuli smo dalje i ostatak snega lako preprečili, sada naučeni pameti, vrlo oprezno gazeći i mereći čvrstinu nanosa pri svakom koraku. Ubrzo je sneg zamenila strma litica, pokrivena opasnim okrunjenim kamenjem, po kojoj smo krenuli da bauljamo i prečkamo, da bi se približili vrhu. Izašli smo na veoma eksponiranu i usku hridinu, sa čije se obe strane pruža po pola kilometra dubok ambis, koji je i kod mene izazivao vrtoglavicu. Najbolje je ignorisati ga, kao da nije tu, mislim, ko ume. Kako smo na otkopavanje mene izgubili dragocenih pola sata, Rebeka je kao NOAA-in radar pomno pratila situaciju sa oblacima, koji su se već navlačili. Ipak, gromova nije bilo i uz manje ili više muke, ispeli smo se na Castle Peak.
Nakon što smo se nauživali sjajnog pogleda na prelepe planine Kolorada i nadisali se razredjenog ali svežeg vazduha, sa grupicom planinara koju smo sustigli krenuli smo da prečimo ka drugom vrhu, Connundrum-u. Medjutim, prvi zvuci udaljene grmljavine su učinili da odustanemo od njega i preusmerimo se pravo na Tobogan!
Tobogan (glissade) je mala bob-staza koju su nebrojeni planinari izrovarili u dubokom večitom snegu, a kojom se po sistemu gravitacije, ultrabrzo, spusta par stotina metara niže, najpre do kaskade sa zaledjenim ledničkim jezerom, a potom dalje, sve do kamenjara u kome mi se zaglavila noga.
Sledi prepakivanje opreme, oblačenje ozbiljnih zimskih jakni, skijaških pantalona, kapa i rukavica. I guranje sa nekim snowboard-erima oko startne pozicije. Potom poslednja provera da li je sve na rancu na mestu, ušuškano i zamandaljeno kako treba, da bi se izbegao "garage sale" na padini, i SWOOOSH!!!! Za samo par sekundi smo dole. Tobogan nas kao paket isporuči tik uz obalu zaledjenog jezerca koje čeka u dubini ispod nas. Kočimo tu i tamo malo rukama i nogama, malo štapovima, tek toliko da izbegnemo kamenje koje štrči u sred dupeklizne staze i da od prevelikog entuzijazma baš ne završimo u bolnici.
Potom slede još dve kaskade, malo manje strme ali podjednako zabavne, i eto nas za nepunih par minuta na mestu od koga nam je do vrha trebalo skoro 2 sata teškog uspona. Prvo što mi je prošlo kroz glavu kad sam se malo pribrao od adrenalinskog šoka je bilo - e, idemo još jednom! Ali sa Rebekom nema pregovaranja kad se naoblači u planini, tako da sam kao malo dete čežnjivog pogleda na ringišpil odvučen nizbrdo do podnožja Castle Peak-a, gde nas je konačno sustigao težak letni pljusak.
Još fotografija možete videti ovde.
Preporuka za čitanje: Aron Ralston: "Between a Rock and Hard Place"