Brojna leta su prošla kroz ovaj grad a da ja nisam uspela da uhvatim na kom mestu se krije granica između ‘celo leto je pred tobom, baby' i ‘leto je skoro gotovo - tough luck, my ungrateful friend'. Možda je urođena nesposobnost u pitanju, ali uvek mi se činilo da se ne trudim dovoljno. Potrošiti leto na mišiće je bio moj san oduvek.
Ponekad pronađem stare sezonske, ambijentalne tekstove, što ih je većina, od onih koji su vezani za vremenske prilike do muzike sa radija. Letnje priče su uvek slične. Moje dete je u Otavi u julu, i ja ne radim ništa. Moje dete je u julu u Otavi i mene drži egzistencijalna depresija uzrokovana zvaničnim ukazom da sam slobodna, i sramnom spoznajom da sloboda nije ono što želim. U julu moje dete je u Otavi, i nikad mi nije bilo gore. U julu u Otavi je moje dete i umesto da ja potrošim njega, jul potroši mene. A u avgustu, jul je završen i leto samo što nije otišlo u godove u stablima drveća, ali dete više nije u Otavi, i meni je opet standardno loše. Da li ću ikada izaći iz kruga, pitala bih se tako ne jednom ni deset puta, dok hodam bez žurbe kroz grad. Volim da hodam bez žurbe kroz grad. Od svih aktivnosti u jednom gradu, najviše volim kad hodam bez žurbe. Široke ulice su kao reka a sa rekama otiče i gore đubre od tog sitnog mentalnog jada kojim teretim svoj emotivni sistem. Najlepše ideje dobijam dok hodam bez žurbe kroz grad.
Ponekad se setim nečega. Jednom je to bilo, kad mi je neko opisao kako me voli, i upotrebio reku kao metaforu. Široka, moćna reka. Dunav, Misisipi, ili Amazon, na primer. Ima vode da traje zauvek. Hteo je da ostari voleći me, i računao je da će mu jedna takva reka - ja - trajati do kraja. Lepa ilustracija i stari slatkorečivi lisac. Posvađali smo se nedugo zatim. Oko ženskog pitanja, čega drugog. Nismo mogli da se posvađamo među sobom, jer bih ga ja udavila i najmanjom pritokom. I te mirne, ravničarske reke. Verujem da je izbegao na neku planinu ili sličnu uzvisinu posle toga. Tamo je pričao o pećinama, ili vrhu koji bode nebo u krsta, ko zna; ja sam već bila daleko nizvodno. Nije mi više žao. Od nečega se mora umreti. Ljudi, ljubav..
U julu je moje dete u Otavi. U junu sam se bojala dolaska još jednog jula. I u maju sam ga se već pribojavala. Imam negde na telu duboki ožiljak od julova. Kukavica kakva jesam, da sam mogla da pobegnem negde od jula ja bih to uradila već oko 15. juna. Ali baš kao što reka uvek plovi kuda treba da plovi jer joj je jasno da se ploviti mora i ona se oko toga zašto tako mora ne zamara, tako sam se i ja ulila u jul. Žmurila, i zapušila nos, istezala vrat, okretala glavu, ali ulila se.
I - za čudo jedno - nije bilo loše. Išla sam u šetnje često. Uživala u julu kao da je maj, ili nešto još bolje. Negde sam izgubila krug. I znam da on to nije tako mislio ali ja sada razumem - ne znam otkud mi uopšte krug, nisam nikada bila krug. 'Ej, reka.