Otvaranje vrata na zagušljivoj prostoriji. Kakav čas! Leto koje je propalo u mutljaku kišnice, vesti sa juga i zveckanje cevima svih dužina, narastanje socijalnog besa i produbljivanje opšte melanholije, bezidejnost nacije koja čeka u euro-hodniku da izađe nekoliko službenika i svako od njih joj ponaosob kaže je li predati dokument u redu, naša dvostruka ekonomska kriza... i tako dalje - teskoba, znoj... Ne sećam se da je skorije, u ovolikoj meri, bilo neophodno da se desi nešto pozitivno i živo da u stvarnost vrati makar podsećanje da je proces disanja moguć. I, onda, nailazi ... EXIT !
Iz određenih razloga mogao sam da biram samo jedan od četiri dana. Hteo sam da odem baš prvog. Jer prvog dana stvar počinje. Početak je početak. Energija početka je posebna. Naravno, ta energija je posebna ne samo u ovom slučaju.
Oko pola 6 je. Na prilazima žamor, automobili, nebo koje je, uprkos pređašnjim rezervama da će možda i kiša, ipak prijateljski plavo. Onda kombinacija upravo tog plavog neba, reke i mosta sa raskršćem. I, na sve strane ljudi, skoro svi mladi, koji nailaze uglavnom preko mosta. Hodaju zverkajući levo-desno, zastajkuju zbog fotografisanja, pa nastavljaju naniže, ulicom koja vodi ka mestu zbivanja. Usput promoterke, nekakvi papiri koji se dekoncentrisanim prolaznicima gurkaju u ruke, suveniri, pa čak i paketi četvorodnevnih karata „kojih po onoj ceni više nema" ... Najmanje trećina ovih što nailaze komunicira na engleskom... Već prve slike jasno pokazuju da je reč o vašaru ljubaznosti.
Sam prilazak ulazu izaziva onaj čuveni, gotovo svečan osećaj. Stop: pregledanje karata i ličnog prtljaga uz osmeh. Onda naviše, između zidina, ka „poprištu". Tvrđava je sva u transparentima, putokazima... Mnogo ljudi je već tu - šetkaju, zagledaju... - ali tvrđava je velika i to je još daleko, daleko od gužve. Ma, ni deseti deo popunjenosti.
Iako se čini da je već sve namešteno, gomila volontera šparta kroz prostor i dodatno ga doteže, ispitujući nešto po tablama, proveravajući zategnutost bezbednosnih traka postavljenih kraj nekih staza... Stejdževi su spremni. Oni su nervni čvorovi cele ove stvari. Navijaju se razglasi i štimuju se instrumenti. U stvari, to štimovanje uglavnom podrazumeva izvođenje čitavih delova kompozicije. Znači, na nekim stejdževima, svirka koja to kao još nije, a u stvari je već svirka. I poveće skupine koje đuskaju, aplaudiraju... Neke klinke se slikaju sa tipom koji ima ogromnu „čirokanu". Kikoću se. On se drži kao filmska zvezda.
Svuda staze, prolazi, mali tuneli, drveni mostići, raskršća... Nikako da spakujem celinu prostora. Jednog časa moram da lebdim. Samo tako, odozgo, iz solidne visine, „jednim cugom" mogu da vidim čitavu scenu: kule tvrđave i zidine podrasle svežom travom, staze koje vode na sve strane, mirnu i prijateljsku reku, most u daljini, pa opet, ovamo, tačno ispod, mali raspoloženi mravinjak koji teče u svim pravcima po tvrđavi...
Pokupivši „željenu vizuelnu informaciju", opet sam tu, na realnoj visini. I, prošavši tablu sa karikaturom u kojoj su nafrakane face iz vlade, silazim do stejdža „ukopanog" u jarku između zidina i strmog nasipa obraslog specijalnom rock'n roll travom. Neki lik me pita za upaljač. Ja skoro postiđen što ne mogu da pomognem, objašnjavam da sam pre četiri ipo godine... Zaglušuje me gitara. Prelazim malo stepenište i stižem u susedni jarak, gde na nevelikom podijumu zaklonjenom krošnjama 7-8 devojaka igra uz neku dens-muziku sa zvučnika. Idem gore. Opet sam na drvenom mostu, a nakon par metara na raskršću tri staze. Sa strane, na travi, leškare dve devojke sa ljubičastim frizurama. Jedna ima privremenu tetovažu od tankih svetlozelenih linija: nešto kao fejs mačke. Odvojio sam pogled suviše brzo, jer nisam hteo da ispadne kako piljim u nju. Odozdo, od ulaza, posetioci naviru. Moj pogled je kao pas koji je mesecima bio zatvoren u nekakvom uskom dvorištu, a sad je pušten da slobodno njuška unaokolo, uživajući u hiljadama novih mirisa. Sve bi da dosegnem, svaki detalj, svako lice... O, kakva stilska opuštencija: neviđena izložba pirsinga, svakojakih frizura sa bojama koje prvi put vidim, smelih tetovaža, neobične garderobe, haotičnih cvikera... Tu je i crna devojka, upikirana očima u sekundi među svim onim šarenim elementima. Sva slatka, pomalo obla, u neboplavom "dezenu". Priđem nonšalantno i pitam je da se fotografišemo zajedno, a ona se nasmeje iskreno i prihvati moju ruku preko ramena. Očaran sam ovim koliko jednostavnim, toliko neodoljivim dizajnom. I svim onim što može da nosi jedan kratak susret, dodir poverenja, pozdrav bez reči.
Na glavnom stejdžu počinje da trešti. Prilazim. Razbijačina od muzike, i vriske sve većeg broja onih koji stoje spram bine. Momentalno ih je 200-tinjak, ali ih veliki ravan prostor skoro ne „oseća". Ima svega. Tip, u majici bez rukava, sav istetoviran, lagano se klati držeći plastičnu čašu s pivom. Ima i neke lance po izbledelim farmerkama... frizuru ofarbanu u belo... Sve u svemu, odlično je stilizovan.
Hvatam sebe kako bih voleo da se ovaj početni deo, ili bolje reći deo pre pravog početka dešavanja - što više otegne. Ipak, kao i u ostatku života, vreme je neumoljivo. Ide, i nebo čini blago rumenim.
Od 8 sati uveče broj ljudi naglo narasta. Pivo, točeno u velike prozirne plastične čaše, ide sve brže, kao da, što veče više odmiče, postaje slađe i hladnije. Najedanput, sve vrvi. Oko ponoći je zgusnutost tolika, da se jedva dospeva od stejdža, do stejdža. Ali, začudo, ta, tolika gužva nije naporna i u njoj se niko ne gubi !
I, svi su raspoloženi. U motanju kroz gužvu mnogo njih se nehotice sudari-očeše ramenom. Ne videh da se iko namrgodio, kao što se pri takvim zgodama skoro redovno desi onamo, napolju. Ovde, takvim sudarima se ili ne pridaje pažnja, ili se čak uzvrati osmehom. Cela stvar deluje kao nekakav masovni eksperiment raspoloženja, okružen svetom u kome su skoro svi neraspoloženi i smračeni i čekaju sledeći dnevnik pun kandži loših vesti. Ovde, kao da je neko ubacio smajlija u pivo.
Da ne dužim, jer se ostalo manje-više zna: izvođači, stejdževi, satnice, redosled... Tu je oficijelni sajt Exit-a. Mene to ionako manje zanima. Usredsređen sam bio, i ostao, na Događaj, u celini, na impresiju dobrim vibracijama i i hiljadama detalja od kojih je sam Događaj izatkan.
Ne bih da Exit svodim na puku suprotnost onome što postoji mimo Exit-a, međutim, neminovno je načiniti paralelu između toliko preovlađujuće volje za svakodnevnom negativom i surovošću prema sebi i bližnjima, i, sa druge strane, jednog festivala opuštenosti, raspoloženja, muzike, osećaja slobode... Pa, i sam začetak Exita (2000-te) desio se kao otpor sveopštem društvenom mraku i zatvorenosti. Stoga je valjda i nazvan Exit.
Posle samo jedne večeri - osećam se bolje. Još intenzivnije uviđam dekadenciju svakodnevice, a istovremeno sam na nju, odnosno na njene truležne pojave, stekao neku vrstu povećane otpornosti !