gost autor: kukusigameni
USPOMENAR
Jedna od osobina našeg naroda je da se stalno poziva na istoriju. Ali druga naša osobina je da ne vodimo računa da će ovo što se sada događa, jednog dana, za nekoga biti istorija kojoj će se vraćati. Tako se ostavlja prostor za paušalnosti, proizvoljna tumačenja koja su vrlo često i pogrešna.
Jedan izuzetak koji potvrđuje ovo pravilo je Milan Caci Mihailović. Glumac ateljea 212, čovek koji vam može vaskrsnuti sa scene, bioskopskog platna, televizora ili vrlo često iz radija. Ima ga svuda.
Ovaj put Caci nas pronalazi putem knjige.
Knjiga se zove Uspomenar (knjiga druga) i predstavlja nastavak Uspomenara koji je izašao na videlo dana pre par godina. U knjizi su sadržane anegdote iz pozorišta, iz pozorišnog bifea, sa raznih gostovanja. Zabeležene su anegdote vezane za legende našeg glumišta: Batu Stojkovića, Taška Načića, Zorana Radmilovića, Nedu Spasojević... Tu su i priče o Miri Trailović, Muciju Draškiću, Mihizu ali i priče o ljudima iz senke: dekoraterima, električarima, telefonistima, vatrogascima...
Evo šta Caci kaže o nastanku ovih knjiga:
„Otprilike, sve je počelo pre tri i po decenije. Ne znam iz kog razloga, ali odjednom sam počeo da beležim sve ono što mi je bilo zanimljivo i što sam mislio da bi bilo lepo da se ne zaboravi. I tako... teklo je vreme, koje zaista brzo prolazi, nizale su se godinice, pa i decenije. U jednom trenutku, shvatio sam da je to materijal koji lepo može da se smesti u neku knjigu.“
Uspomenar
Pozorište je izvor bez kraja,
a uspomena zna da izleči,
da zamiriše privid beskraja
kada se sklope baš prave reči!
Biće i smeha, biće i sete
i lepih reči dragog nam gosta...
Od uspomena venčić se plete!
Od zlatnih duhova knjiga posta:
Uspomenar!
Milan Caci Mihailović, 1. decembra. 2007.
POZORIŠTE
U vreme kada sam došao u Pozorište, partijska organizacija Ateljea 212 bila je izuzetno malobrojna. U njoj su bili, još iz ranijeg perioda, Jovan Ćirilov, Taško Načić, Dejan Čavić, Zoran Radmilović, Mira Banjac, Milutin Butković... Bilo je i nekoliko ljudi iz tehnike i administracije. Ipak, nedovoljno za partijsku ćeliju, tako da je, u jednom trenutku, Vojislav Voki Kostić, kompozitor, koji nije bio stalno zaposlen u ateljeu, bio sekretar partijske organizacije Pozorišta.
Kako je sve to izgledalo, mi, mladi, zaključivali smo iz priča koje su se čule u bifeu. Jedna od izuzetno dramatičnih izgledala je ovako:
Predložio neko Milutina Butkovića za sekretara partijske organizacije. Buleta sve to apsolutno nije zanimalo, ali nije bilo zgodno odbiti „tako važnu funkciju“. I tako Bule pristao, ali pod uslovom da Lila Altman bude zamenik i da u stvari sve ona obavlja. Ipak, u Komitet je morao prvi čovek partijske ćelije.
Dođe Buletako jednom na sastanak svih partijskih sekretara grada u zgradi na Studentskom trgu, sedne u poslednji red. Lila vredno beleži sve što treba, a Bule pusti mozak na otavu. Važno je da je tu na broju i da, kad zatreba, digne dva prsta.
Pred sam kraj sastanka Buleta trže rečenica koju izgovori neko sa stola za kojim su sedeli glavni partijci grada:
- Drugovi i drugarice, sledeći sastanak je 19. decembra u 19 časova.
Istog trenutka zacvili Bule:
- Ne može, sine, meni je slava!
U sali – tajac. Za stolom počeše da se domunđavaju, potraja, boga mi, neprijatna tišina i najzad progovori onaj koji je vodio sastanak:
- Drugovi, izvinite, nećemo moći devetnaestog, već dvadeset drugog decembra u 19 časova, jer treba da nam stignu neki važni materijali.
- E tada može, sine – začu se još jednom Milutin Butković.
ORATOR
Kad Sergej Trifunović putuje na turneju uvek drži banku, što se kaže – ne zaklapa usta. Ali, jednom kada se krenulo iz Skoplja za Bitolj sa predstavom „Roberto Cuko“, u režiji Aleksandra Popovskog, u autobus ulazi Sergej sa diskmenom i slušalicama u ušima, nešto pažljivo prati i ne progovara ni reč, na opšte oduševljenje prisutnih.
Posle jedno petnaestak minuta on vadi slušalice iz ušiju, uredno ih slaže i, zajedno sa mašinom, stavlja u torbu, a onda zadovoljno kaže da ga svi čuju:
- Ljudi, riknule su mi baterije, sad ste ga najebali!
OTKAZANO
Kao i obično, jedan sat pred početak predstave ulazim u Pozorište. Na repertoaru je „Radovan Treći“. Sva zajapurena od brige, ne napuštajući hekleraj, telefonistkinja Zorka Kolaković kaže:
- Eno ga onaj u „Srbijancu“ Od podne! I to s piscem!
Dakle, glumac sa svojim piscem ili obrnuto, svejedno. Situacija je izuzetno ozbiljna.
Jedna po jedna delegacija odlazi u „Srpsku kafanu“ na pregovore. Suština je jednostavna: pisac ne da glumcu da igra! Zašto – ne zna se!
Delegacije se vraćaju neobavljenog posla. Poslednji adut je Milutin Butković. Zoran ga je beskrajno poštovao. S ljubavlju mu se obraćao govoreći: „Profesore!“
Početak predstavese približava, gomila ljudi je na pjaceti ispred Pozorišta, dežurna je Nela Sasik, umetnički sekretar. Svi iščekujemo kako će se okončati pregovori.
Butković, čini se uspeva, Radmilović hoće da krene, ali mu mladi pisac Kovačević ne da, govoreći:
- Nećeš da igraš!
Ipak uspevaju da izvuku Radovana iz kafane, kreću ka pozorištu, tu su, baš ispred njega, pred mnogobrojnom publikom koja ih gleda zaprepašćeno, Zorana vuku ka zgradi Pozorišta, Dušan vuče svoga glumca ka „Srbijancu“, publika počinje da navija.
U jednom trenutku Duško je zaustavio taksi i uspeo da uvuče svog prijatelja. I taksi ode!
Publika stoji, čeka da vidi šta će biti. Neki aplaudiraju, neki zabezeknuti, kao da su gledali snimanje uzbudljive scene za film.
A u Pozorištu – drama! Treba otkazati predstavu. Najnezahvalnija uloga za svakog dežurnog.
Šta će – kud će, pojavljuje se Nela Sasik, umetnički sekretar i nežnim drhtavim glasom obraća se publici:
- Poštovana publiko, zbog bolesti glumca, otkazuje se večerašnja predstava!
POZORIŠNA KASINA
Idući Dositejevom ulicom, Miloš Žutić sreće svog škoskog druga koga godinama nije video. Obradovali se jedan drugome, zagrlili se, Miša kaže:
- Gde si stari moj, otkad se nismo videli, hajdemo u Kasinu da popijemo jedno piće!
Krenuše ture: prva, druga... osma... U jednom trenutki Miša kaže:
- Stari, izvini, moram do toaleta – i ode.
Ubrzo i školski drug krenu u toalet. Na vratima WC-a sudari se sa Žutićem koji mu se strašno obradova kao da ga godinama nije video i reče svojim dubokim baršunastim glasom:
- Stari moj, dođi, sedi da popijemo, baš sam tu sa jednim našim školskim drugom.