Odluka MSP je svakako teška i, da se ne lažemo, predstavlja neuspeh političke strategije odbrane Kosova koja se zasnivala na dosta mitomanije, nacionalizma, i nacionalnog romantizma, predstavlja definitivni neuspeh politike odbrane Kosova koja se zasnivala konfrontaciji sa EU i beskompromisnosti, bez obzira na realnost. Takav pristup naročito su forsirali V.Koštunica tvrdnjama da sa EU ne treba razgovarati ako ne prihvati naše uslove.Ako za nešto treba kriviti aktuelne aktere to je što su nekritički nastavili da provode Koštuničinu politiku u vezi Kosova. Zato je potpuno deplasirane Koštuničine prozivke i pozivi na ostavke jer je to još jedna instrumentalizacija Kosova u unutrašnjepolitičke svrhe.
Vreme je da, dok još i za to ima vremena, pokušamo šta šta se može ostvariti zajedno sa EU.
U tom svetlu treba gledati i ponudu EU i gospođe Ešton da pruži dobre usluge u pregovorima. Ne treba biti mnogo pametan pa zaključiti da će se imati više uspeha ako svoje zahteve usaglasimo sa EU i pregovore vodimo uz njihovu podršku. Pri tome ne treba ispustiti iz vida da takav pristup podrzavaju sve članice EU, dakle i one koje nisu priznale Kosovo. Uostalom, sadašnje stanje pa i propali pregovarački proces rezultat je, između ostalog, i nepotrebnog inaćenja sa EU i SAD..
Ne sporeći već najavljenu diplomatsku inicijativu sa 55 izaslanika, mislim da bi hitno trebalo tražiti sastanak sa EU na najvišem nivou.
Zoran Đinđić je još u februaru 2003. godine u pismima upućenim liderima Velike Britanije, Amerike i Rusije Toniju Bleru, Džordžu Bušu i Vladimiru Putinu, upozorio da Kosovo klizi u nezavisnost, zatražio da razgovori o problemima u pokrajini počnu što pre. Kao realan i pragmatičan političar on je video gde takva situacija vodi i gde može da dovede.Njegovo insistiranje da se pitanje Kosova otvori, da se počnu pregovori Beograda i Prištine uz dobre usluge međunarodne zajednice nije naišlo na podršku ni razumevanje ni međunarodne zajednice ali ni njegovih koalicionih partnera, pa i onoga ko je tada bio predsednik SRJ.
Postpetooktobarska politička elita je bila suočena sa nezahvalnom ulogom da rešava problem Kosova koji je posledica komplikovanih istorijskih okolnosti, aktuelne konstelacije međunarodnih odnosa i grešaka prethodnih političkih elita. S obzirom na složenost problema, oni kojima je ta uloga pripala mogli su biti samo manje ili više krivi, pošto je rešenje sa kojim bi Srbi bili zadovoljni već nemoguće.
Svojim odnosom prema Kosovu još od balkanskih ratova i posle 1. svetskog rata, kao i nakon Miloševićeve odluke da ujedini Srbiju bez dogovora sa Albancima Srbija je pokazala da ono što je ratom osvojila nije i usvojila.Ona je na Kosovo gledala pre svega kao na teritoriju a ne na ljude, pa tako i sada vidimo da iako insistiramo da je Kosovo Srbija, govorimo samo o Srbima na Kosovu a Albance ne pominjemo kao svoje građane već samo kao teroriste.Svojim nerealnim romantičarsko-nacionalističkim pristupom Srbija se dovela u situaciju u kojoj je.Umesto da se dogovara sa Albancima Milošević rastura skupštinu, pravi ovu i toleriše paralelne institucije, kada su mu u Dejtonu nudili da se reši i pitanje kosova odbio je, kada su mu nudili Rambuje odbili smo pa dobili gore, nismo hteli Eulex pa ga prihvatili, bili smo protiv podele a sada bi nam odgovarala.Zatražili smo mišljenje suda i unapred rekli da ga nećemo priznati ako ne bude kako mi želimo, čime smo direktno dali podršku i Albancima za takav odnos. Pregovori su vođeni tromo, bez inicijative, ušančemo, bez obezbeđene podrške EU. Umesto da pre početka pregovora dogovorimo sa EU koordiniran nastup i po cenu nekih ustupaka, ne bi nam se desilo da definitivno izgubimo Kosovo i bez ikakvih ustupaka. Pozivanje na R1244,a to nam je jedino ostalo, sada je argument i za nezavisnost Kosova.Rezultat svega toga je da smo dobili i ovakvo mišljenje MSP.
Dakle kada se moglo ići na kompromis nije se htelo a sada kada se hoće teško da može.
Ipak, pregovori koji bi se odvijali uz posredstvo i usaglašavanje sa EU mogli bi dovesti do rezultata u korist interesa Srba na Kosovu i Srbije kao države i njene evropske perspektive.
Kao podsetnik šta valja raditi i kako to raditi mogu poslužiti pisma koje je Đinđić svojevremeno uputio svetskim liderima, a na koja, nažalost ,nije dočekao odgovore.