Gost autor - Tamara Spaić: Volim Adu. Mrzim Adu. Prvo, zato što volim da plivam pod otvorenim nebom. Drugo, zato što je uvek gužva. Zato nikad ne idem tamo, osim kad znam da će biti pusto jezero. Idealan izbor bio je subota popodne (konačno ne radim), 45 minuta pred najavljenu kišu, kad se svi evakuišu. U jezeru nema plivača, na obali tek po neko. Mesto, makiška obala ispred kafića "Manipeni". Ulazim u vodu, ona vruća i ni malo prijatna. Nema veze, nastavljam dalje, nebo je predivne boje i zagledana u prostranstvo pocinjem da plivam. Ispred mene bove, ocito stavljene u nekom trenutku onog dugog vremena tokom koga nisam dolazila. Ni to nema veze, nastavljam dalje prema sredini jezera. U tom trenutku čujem zvuk skuera i okrećem se ka izebumljenoj masini koja u punoj brzini i ciljano ide ravno na mene. Pomislim da je vozač verovatno drogiran sve dok u sledećoj sekundi ne vidim natpis SPASILAC.
Ok, spašena sam od sopstvene pomisli lošeg scenarija. Jasno mi je da će da me upozori da se vratim iza bova, mada se niko normalan ne zaleće na kupača, pa mi je odmah sumnjivo. Na žalost, u pravu sam. Nabildovani šerif na skuteru naređuje mi da plivam "tamo gde mi je mesto". Nema "izvinite", "molim vas" ili nekog suvislog objašnjenja. On je vlast, vlast ne objašnjava samo naređuje. Video verovatno od svog šefa, ovaj od direktora JP Ada (postavili ga ovi iz DS), a ovaj od GRADONAČELNIKA lično. To je model koji funkcioniše kad si jači, na skuteru, pa imaš mišiće ili političku moć. Sve mu to dođe na isto, matrica je ista i NIKAD NISAM PRISTALA DA JOJ SE POVINUJEM, makar koliko mogu.
Dakle, odbijam da se vratim "gde mi je mesto" jer me niko nije ZAMOLIO, OBJASNIO, BIO FIN.
Počinje neviđeno maltretiranje kome sam svojevremeno bila izložena jedino kad je Sloba dovodio kerbere u plavom iz unutrašnjosti da disciplinuju izdajnike na ulicama. Nabildovani šerif počinje da kruži oko mene na skueru, što bliže. Daje gas da bi me poprskao talasom, jer kaže da mi nije mokra kosa (ko bi se normalan zagnjurio u baru). Zaleće se skuterom prema mojoj glavi ne bi li me uplašio. Želi očito da pomislim da je dovoljno lud da me pregazi, jer ga nerviram. Preti da će me ugušiti izduvnim gasovima, što mi je smešno sa stanovišta žene koja peške ide na posao preko Bulevara kralja Aleksandra. Naravno, sve intenzivno smrdi na benzin oko mene. Dodaje gas čim se dupe njegovog spasilačkog skutera nađe ispred mog lica, malo napravi talas, a mnogo baš uživa u pomisli kako mu se može. I tako jedno 10 minuta, možda i više, jer sam već plivajući sporim tempom stigla do dizalice za bandži.
Nastavljam da plivam i mislim u sebi da ću plivati dok god me bude maltretirao, pa makar crkla. Trudim se da ga ne primećujem. Žao mi je što sam uopšte na početku bila fina i objasnila "hvala na upozorenju, samo ću malo da plivam, a onda odoh". Inat, šta ćeš. Nabildovani ne popušta, ne može da razme da se neko protivi naređenjima. Pritom, očito ima problem u glavi. Ja ne popuštam, držm se svog inata i devize jezero je i moje i neće mi niko postavljati sumanute granice nekakvim bovama. Mislim, u redu je da me upozori, ali ne može da mi zabrani ako nikoga ne ugrožavam, pa ni sebe. Ali njemu ni nije na umu sigurnost, samo je popizdeo što ga neko ne sluša. Inače, me ne bi ugrožavao svojim skuterom.
Valjda mu dosadi posle desetominutnog kruženja oko mene i on ode po drugog nabildovanog šerifa, koji takođe malo kruži oko mene i smara me, ali kao fino. Sve ono "gospođo, zašto ne odete malo bliže obali", kao da je jezero pa veliko pa može da se govori u kategorijama blizu i daleko.
Na kraju mi ipak dosadi da plivam, nije mi više nikakav gušt, a i bilo mi dovoljno i bare i neba i izduvnih gasova.
Izađem i tek se tada iznerviram pri pomisli: ko je, bre, uveo pravila na moje jezero, u mom gradu. Je l, bre onaj Đilas normalan kad mu ovakvi najstrašnije maltretiraju sugrađane. Pa on je, bre, postavio i "gospodina Adu" i sve ove ispod njega i omogućio nabildovanima da sprovode zakon!
E sad, pitam ja vas, ovako besna, šta da radim da više nikad ne sretnem šerifa na jezeru:
a. da objavim rat, manem se svih svojih redovnih poslova i ljubavi i krenem da organizujem akcije plivanja slobodnih građana po sred jezera svakog dana po podne, recimo oko 17 sati
b. da povedem kampanju za smenu najmanje direktora JP Ada, ako ne i gradonačelnika lično, ako me ne ubede da takvih šerifa neće više biti na jezeru
c. da iskuliram
Hvala na odgovorima i srdačan pozdrav
ps da li biste sa mnom podelili svoja slična iskustva, čisto da mi lakne, a i ako mi zatreba da ih iskoristim za tekstove u novinama