Posmatram drustvo oko sebe nakon 11 godina odsustva. Secam se jasno trenutka iz 1999. godine kada sam prelomio u sebi i odlucio da napustim sav prethodni svet osecanja, utisaka, misli, recju, svega sto me je cinilo licnoscu do tog trenutka. Za mene licno, 1999-a je obelezila odredjenu apokalipsu dotadasnjeg licnog iskustva, mozda i vise nego sto je delovala apokalipticno na drustvo kao celinu.
Otisao sam u svet, sa jasnom idejom zasnovanom na emotivnoj i duhovnoj uverenosti da za mene nece biti napretka u razrusenoj srpskoj sredini. Nisam prihvatio osudu zivota na stagnaciju, i uzeo sam vlastitu sudbinu u vlastite ruke.
Vreme je teklo, sa njim i sve drugo. Taj neki covek iz najranije povesti ljudskih ideja je zaista bio vanredno u pravu kada je rekao da sve tece i menja se. Sve, osim drustva koje sam napustio pre tih 11 godina. Ono, cini se, osim neznatnih modifikacija otelovljenih pretezno u cinjenici da nema vise Milosevica sa svojim krimopolicijskim kartelom – danas su kriminalno i policijsko dve razdvojene ravni; dakle ono kao da prebiva u nekom cudnom mehuru samozadovljstine, zivljenja u nostalgicnim uspomenama, ili, kriminalno uzev, u gramzivosti danasnjeg dana posto sutra moze i da se ne zbude.
Naravno, tu su i mali ljudi, oni koje ne vidimo zato sto su prikriveni teskobom egzistencije, viseclane porodice koje zivotare na marginama sa mesecnim primanjima od par hiljada dinara. Vec samo postojanje ovakvih familija u nas ukazuje svu promasenost reformi, skida veo sa i previse izlizane i jadne demagoske forme “nusprodukta drustva u tranziciji”. Samo postojanje ovakvih familija, ciji broj je ko zna koliki, wow, digresija, jedna medijska kuca u nas je otkrila postojanje jedne takve familije: 4 clana, 8 hiljada dinara mesecnih primanja, mesni obrok jednom u vise meseci… dakle opet, samo postojanje ovakvih ljudi ukazuje na to da se drustvo pomaklo od navedenog gore apokalipticnog ambisa silinom puzevljevog pokreta…
No hajde, obecao sam sebi da se necu ispuniti besom dok budem razmisljao o ovim stvarima.
Ovo ovde drustvo je jedan veliki flop, neuspeli projekat, pun finoodevenih glasnogovornika i predstavnika Lazi, lazi o velikim i malim stvarima, lazi sto upucuju na ekonomski oporavak, na bolje i stabilno sutra u kojem ce viseclaneporodice, gladujuce, biti ruzna koshmarna uspomena… nece biti bolje, nece dinar nikada prestati da bude potcenjen u odnosu na evro, koji uzgred, globalno uzev, stalno gubi vrednost. Digresija: dinar strashno gubi vrednost u odnosu na evro koji je i sam strashno obezvredjen… I kao vrh sluzenja lazi je besciljni iluzionizam da ce medjunarodni sud pravde presuditi u nasu korist, jer pobogu, nasi zivoti ce se dramaticno popraviti onda kada nam savest bude mirna jer svet kaze da je kosovska deklaracija o nezavisnosti bespravni akt… a cak ni to nam nisu dali, ni tu mrvicu nade da nam barem imanje nece rasparcati.
I to me neminovno vraca u raspolozenje od pre 11 godina – moj puz golac se nije udaljio od ambisa ni za polovinu zamaha puzevljevog koraka. Egzil se produzava, I dalje smo homeless-i, samoprognani iz ovog drustva Lazi.