Ne mogu više da podnesem vesti.
Majčina majka: Mnogo je važno šta će komšiluk da kaže. I rodbina. Vanbračno dete! Ko zna čije je? I možda se on naljuti što je znala, a nije mu rekla. Možda bi je tukao, ubio, isterao... Bruka. Možda bi i nju, naopako... A možda i ne bi. Al' opet...
Ipak je najvažnije šta će ljudi da kažu.
Toliko je važno da je važnije od života, i njenog, i njenog deteta.
Toliko da je najbolje roditi kod kuće da niko na zna.
Ostaviti u kupatilu.
Reći kod lekara da je bio pobačaj.
Majka. Ona je maloletna. Tek se porodila. Sve to nije ni trebalo da se desi. Trebalo je sakriti. Haos u glavi. Potpuni. Strah. Boli! Sramota. Šta će ljudi reći? Strah! Zbunjenost je slabašna reč. Nije trebalo tako. Srediće se več nekako. Reći da je bio pobačaj. Posle... Ne misliti šta će biti posle. Bol. Strah.
I mrvica nečega za to ostavljeno dete. Zato je rekla. Tek kad se udaljila dovoljno od onih od kojih sve treba sakriti.
I ona je majka. Njena. I baba. Strah. Sramota. Tolika da se sopstveno dete ostavi da se porodi u kući, da se rizikuje njen život da bi se sačuvala tajna? Da ne pukne bruka? Sačuvati tajnu. Osuditi svoje dete da do kraja života na duši nosi stravu tog jutra. Ostavljeno. I laž.
Teže li je podneti prekorne poglede komšiluka i ogovaranje dokone rodbine nego učiniti svoje dete ubicom sopstvenog deteta?
Nadam se da će biti dobro, beba devojčica i njena mama... Koja je iskoračila u poslednjem trenutku iz mraka. Za sebe i za svoje dete.
I svi oni komentatori koji bi je brže bolje osudili na doživotnu trebalo bi da razmisle. Toliko hrabrosti koliko je ona smogla u trenutku kada je priznala šta je uradila, oni nisu možda nikad u životu. Ona je spasla svoje dete. Za nju i njenu bebu to je sada jedino važno.