Astrologija| Budućnost| Nauka| Politika| Umetnost

LECTURE PERFORMANCE

Nebojša Milikić RSS / 29.07.2010. u 18:28

U pretposlednjem broju prestižnog časopisa Artquorum, izašao je, nakon beogradske epizode izložbe "Lecture Performance", neuobičajeno obiman intervju sa poznatim ovdašnjim kustoskim timom koji deluje pod inicijalima J&R. Izložba, realizovana u Salonu muzeja savremene umetnosti Beograd a na inicijativu Kelnskog umetničkog društva, izazvala je, još početkom godine, veliko interesovanje, prevashodno zbog netipičnog izbora i prezentacije onih radova koji su promenili i dopunili prvobitnu postavku, koju je kao osnovicu izložbe poslao kustoski tim Koelnischer Kunstverein-a. Ono što je bilo tako prominentno za rad naših kustoskinja u usponu, je da su na izvestan način prepustile čin selekcije posetiocima izložbe, uspevajući pri tom da održe sve profesionalne standarde kustoskog zanata (koliko god ti standardi bili u svojoj biti konzervativni). U situaciji u kojoj terminologija za opis, objašnjenje pa i generisanje savremene umetničke prakse već decenijama biva jednostavno uvezena iz tzv. razvijenih zemalja ili iz zemalja sa tzv. "razvijenim umetničkim sistemom", postupak koji su ove kustoskinje primenile zaista je zaslužio pažnju javnosti i medija. Sa njima je razgovarala novinarka Artquoruma Zaza Leander. 

 Artquorum: Beogradska verzija izložbe Lecture performance u mnogo čemu se razlikovala od kelnske. Kako je i zašto sa vaše tačke gledišta do tako važnih razlika došlo?

 J&R: Kada smo dobile ovu ponudu od koleginica iz Kelnskog umetničkog društva, osetile smo šanse za intervenciju na nekoliko nivoa. Bilo nam je veoma stalo da izbegnemo kliše koji uveliko profiliše stručnu saradnju i razmenu sa kolegama sa zapadnog dela Evropskog kontinenta: oni uvode terminologiju, standarde i dijagnoze savremene prakse, koje mi, u ovakvim i sličnim situacijama, tek dodatno popunjavamo smislom i sadržajem. To se već toliko puta desilo, a i nadalje se dešava, najuporniji primeri su oni o "umetnosti Balkana", "postsocijalističkoj umetnosti" itd. Dakle, nepotrebno je i raspravljati postoji li ta tendencija ili ne, tim pre što naše uvažene kolege imaju slab apetit za rasprave ove vrste. Uspešan izvoz pomenute terminologije i dijagnostike jesu često i sam temelj njihovog profilisanja, fundraisinga i ugleda na domicilnoj sceni. Imale smo dovoljno iskustva da ne vodimo debatu o toj zatečenoj situaciji unapred, već da je otvorimo upravo kroz pristup biranja radova za izložbu. Naše koleginice iz KKV su ponudile da nihov izbor radova, koji markiraju razvoj i stanje ovog stvaralačkog principa, možda već i žanra, na internacionalnoj sceni, dopunimo primerima koji zadatu konotaciju "lecturing-performinga" ilustruju građom "sa ovih prostora". Kao što rekosmo, zbog pomenutih iskustava i konstelacija, bilo je očekivano, ali, što se nas tiče, i sasvim neopravdano, da mi tek dopunimo njihov izbor nečim odavde, što paše "onome odande". Zaobišle smo tu zamku sa dve strane: sa jedne, nastavile smo da i same vršimo internacionalnu selekciju, dakle, nismo se ograničile samo na radove sa ovdašnje scene, kao što je verovatno bilo očekivano. Sa druge strane, inicirale smo relativno autonoman prostor za pažljivo razmatranje samog fenomena "lecture performance"-a, posebno obzirom na činjenicu da se isti po prvi put institucionalno afirmiše i obrađuje izložbom u ovoj sredini i na ovdašnjoj sceni. U tom smislu, zauzele smo stav da analitički i metodološki početak registrovanja i poimanja takve prakse, zahteva da se istraživački okvir shvati i postavi što šire i što inkluzivnije.

 Artquorum: Bilo bi zanimljivo saznati zašto nije pokušan prevod naslova izložbe na srpski jezik?

 J&R: Da, to jeste bio problem a i ostao je problem... dobiješ termin pa ga glođeš takvog kakav je! To nije ništa novo a internacionalna scena savremene umetnosti ionako neprekidno teži ujednačavanju i univerzalizaciji terminologije. Jeste možda ispalo pomalo i neambiciozno, ali iskoristile smo tu činjenicu - pasivnog prijema novog termina - kao razlog da uvedemo sve one zanimljive ovdašnje prakse u izložbu i prateći informativni materijal. Dakle, ako već nemate generisan sopstveni termin, ne znači da se ljudi ovde time ne bave. Ime izložbe jeste ostalo uvozno, ali je pojam takve prakse dobrano reinterpretiran, samom izlagačkom i opštom kustoskom koncepcijom. Imale smo i dobar šlagvort za to, naime tendenciju koleginica iz Kelna za "more accurate conceptual definition", koju su i istakle u svom uvodnom tekstu u katalogu. Mi smo dakle nastavile istraživanje u onom opsegu koji omogućava upravo dostizanje takve preciznije definicije, a onda smo, svoju pretpostavljenu ulogu "onih koji znaju šta je lecture performance" - prepustili pomalo i publici!

Artquorum: To je dovelo do pojave velikog broja radova na izložbi, dosta nekarakteristična situacija za samu instituciju muzeja?

 J&R: Može se to tako videti, ali prvo da vidimo šta je uopšte odgovarajući broj radova ili ideja pogodnih za smeštanje u neki zajednički prostor, pogotovo u prostor "pregovora o terminu" kojim se označava izvesna umetnička praksa? Kao da je ijedan umetnik ikada napravio rad za izlaganje pored nekih drugih radova, koje nikada nije video u životu?! Dakle, svaki kustos nalazi se prilikom biranja i raspoređivanja radova u galerijskom prostoru, hteo-ne hteo, u ulozi onoga koga Ransijer naziva "učenim gospodičićem", ulozi osobe za koju se pretpostavlja da zna - šta? - da rasporedi nakupovane artefakte u svom apartmanu ili radnom okruženju? A koje (okruženje) potom, od svih mogućih oblika organizacije i dekoracije zatvorenog prostora, ponajviše liči upravo na dalekog opskurnog pretka galerija i muzeja - kabinet kurioziteta! Ako ne znamo kako da se nosimo sa demokratičnošću ideja i izraza na jednoj sceni, od kakvog je uopšte značaja kustoski rad? Svodio bi se na trgovačko zastupništvo, koje treba po stoti put da izreklamira nečiji ali i sopstveni know-what i know-how... ne mislimo nikoga ovim posebno da kritikujemo, samo definišemo naše stanovište...

 Artquorum: Očigledno vrlo uspešno. Nisam odavno čula da se toliko govori o nekoj izložbi, a to traje već mesecima. Ipak, prosto je neverovatno šta je sve vaš tim uključio u izložbu: radove koji su na samoj ivici amaterizma, patetične umetničke tirade o smislu života (kako je to opisao jedan kritičar, znate koji), čak i aktivnosti koje se, posebno u muzejskom kontekstu, ne mogu smestiti u okvire onoga što se danas podrazumeva pod umetničkim stvaralaštvom...

J&R: Kao što smo i navele u katalogu izložbe, to je posao koji smo mogle obaviti samo uz opsežne konsultacije. Logika kojom smo se rukovodile je bila: ponudimo kolegama koje prate ovdašnji a svakako i inostrani performans da predlože zanimljive radove i time uzmu učešća u outsetu, profilisanju i daljoj proliferaciji samog termina "lecture performance" na ovdašnjoj sceni. Pozvale smo zato kolegu Miću Karića koji prati performans ispred tima galerije Remont, onda Gabrijela Savića Ra, koji je angažovan na tom mediju i kao umetnik i kao urednik u SKCu, vrlo korisne opservacije i preporuke dobili smo od kolege Nenada Bogdanovića, koji već godinama sa respektabilnim entuzijazmom i posvećenošćcu radi IMAF festival u Odžacima. Nadalje smo locirali nekoliko već i zaboravljenih pokušaja ove vrste (Dani performansa u Nišu), onda vrlo obimne koncepcijske i produkcijske projekte, koje su na primer radile koleginice Nela Antonović i Jadranka Anđelić kao selektorke INFANT festivala, a čiji se znatan deo odvija upravo kroz performans. Na kraju, bilo je nemoguće zaobići postojeću umetničku praksu koja možda ne pretenduje da je lecture performing ali je na najproduktivnijoj stvaralačkoj granici ovog mogućeg žanra, kao što su nastupi sjajnog dua Zedić Zed i Lojka (koje u nekoj vrsti camp performansa interpretiraju dve izuzetne ovdašnje feminističke umetnice, Zoe i Lori). One naime, već godinama igraju poučan i zabavan kabaretski hit "Transkuhinjski raj"; radi se o očaravajućem dijalektičkom odnosu jednog šampiona Tele šop marketinga i jedne žrtve potrošačke groznice istog tog Tele Shop-a. Onda, naravno, tu je Tom Gotovac sa odličnim performansom “Paranoia View Art”, izvedenim pre par godina u CZKDu, u vrlo historic-specific i site-specific obliku: njegovo izlaganje je dato u obliku jednog, u ovdašnjem obrazovnom sistemu nekada vrlo zastupljenog, "lecture" metoda", dakle metoda evociranja uspomena, a koji na najbolji način evocira i ono što koleginica Wagner u svom tekstu u katalogu naziva "performative mode of public speaking". Najvažniji izvor dodatnih informacija u našim pripremama bile su možda kolege iz Novog Sada, gde je praksa KUDA.org-a, Art klinike ali i INFANTa, već odavno (između ostalog i kroz niz edukativnih programa KUDA.org, javnih nastupa, edu-protesta i akcija Led Arta i/ili Art klinike) oformila i razvila karakteristične poglede na takav jedan pojam i za njega vezane stvaralačke principe...

Posebno su nam bili zanimljivi i neki studentski radovi, bilo iz zemlje ili inostranstva. Očigledno je da se edukacija i stvaralaštvo prepliću na mnogim mestima i na samoj sceni i u njenim bočnim zametcima ili "kuloarima". Tako smo, raspitivanjem kod kolege Marka Stamenkovića, došli do informacija o radu-performansu Inge Zimprich, izvedenom na Jan Van Ajk Akademiji u Mastrithu: "Faculty of invisibility: Speech". U tom radu se niz govornika, predavača i predavačica obraćao tokom tri dana ostalim učesnicima, učesnicama ali i javnosti - svako sa svoje, podjednako dizajnirane i egalitarno pozicionirane katedre!

 

 

 

 

Sl. 1 - Inga Zimprich et al., Faculty of invisibility: Speech (Maastricht, 2007).

 

Ovaj performans je za nas bio važan kao uvodnica teme jednakosti u ceo naš izbor i koncept. Kako nas dve nismo mogle da pratimo sva događanja na ovdašnjoj sceni kad je performans u pitanju  - imale smo u početku čak i neki nejasan utisak da nas niko nikada nije video na ovdašnjim performansima - morale smo i same da iznova poizvodimo i održavamo takvu ko-poziciju ravnopravnih govornica/ka, pogotovo što smo, naravno, bile i sasvim svesne da ne možemo biti u nekom klasičnom istraživačkom postupku ravnopravne sa koleginicama iz Kelna, koje su se tokom jednog znatno dužeg perioda, i, uz mnogo više struci i prilici potrebnih sredstava, bavile samo tom temom.

Artquorum: Kako bi ste opisale odnos radova izabranih sa ovdašnje scene i onih koji su već postojali na kelnskoj izložbi, ili sa onima koje ste vi uključile iz inostranstva?

J&R: Bilo je tu namernih koncepcijskih sudara, drastičnih razlika/odskakanja u smislu produkcijskih uslova ili ishoda, ali bilo je i "perfect matching"-a. Uzmite npr. rad Mark Leckey-a, pored koga smo imali živo izvođenje ovdašnjeg "Black Marketa", dakle ne onog iz Orfeuma, koji je komentarisan u katalogu, već onog Saše Markovića i Mićuna Ristića.

 

 

 

 

Sl. 2 - Saša Marković i Mićun Ristić, Black market (Belgrade, 2004-2010).

 

Da izvinu naše kelnske koleginice, ali koncept i pristup Leckey-a ličio nam je na nešto tipa "šta sve moram da pokazujem po galerijama da bih dobio Tarnerovu nagradu" (smeh...). “U poređenju sa prostosrdačnim pristupom i performativnim edukativnim štimungom koji prave Mikrob i Mićun, Leckey je puki galerijski kozer!” “Šarm i nepretencioznost "Black Marketa" daleko prevazilaze Leckey-ov ego-nabildovani pop-spomenar!”… Naravno, ovo su samo provokativne i paušalne opservacije, koje iznosimo ovde kao namernu i vrlo artificijelnu nekorektnost, jer publika je bila ta koja je mogla da ovu vrstu upoređenja i generisanja standarda praktikuje ili odbije. Ali, i ovo bi želele još jednom da podvučemo, mi nismo upale u zamku da u beskraj ističemo "naše gore lišće" u međunarodnoj art-krošnji. Uzmite npr. predavanje Waltera Benjamina, koje se već odavno i proslavilo, svakako zbog dobrog razloga. Koliko je novog smisla i da tako kažemo naknadne performativnosti ovaj rad dobio pored dosada manje poznatog rada Nikolete Marković "Šta se dogodilo mojoj nastavnici" (http://www.rex.b92.net/kvasac/06/clanak_skolskicas.html). Dok Benjamin prati klizavu spiralu argumentacije na dodiru humanističkih (značenje) i prirodno-tehničkih nauka (originalnost-neoriginalnost dela ili čak autora), koja gledaoca ume lako da odvuče u crne rupe edukaciono-ekspertskog pogleda na svet, Nikoleta kao da ga, dečijom rukom i dečijim pogledom na svet, iz te rupe izvlači! Njen rad sa učenicima osnovne škole gde je predavala likovno vaspitanje, dakle umetnički rad potpuno integrisan u zvanični obrazovni proces, nagoveštava i gde bi moglo da bude pravo mesto savremenog umetnika, što će reći, ne u dekadentnom međunarodnom art-crowd-u, već u brojnim društvenim delatnostima, gde može da radi i treba ponekad da radi i kao "tajni agent" kreativnosti i subverzije! A pored ta dva rada, imate i onaj Dana Perjovschi-a "February 2075: Umetnička scena Jašija i Beograda pre 70 godina". Rad nam nudi uvid u to kako bi mogao da izgleda istorijski pregled današnje umetnosti iz perspektive 2075. godine. Ovaj rad lako može delovati i neukusno zbog providnih asocijacija na savremene aktere na scenama u Jašiju (Rumunija) i Beogradu, ali u situaciji koju smo pojmile kao uvođenje datog termina na ovdašnju scenu, nismo mogle da preskočimo rad koji se u svojim originalnim izvođenjima, u Rumuniji i Srbiji, pojavljivao i kao "performance" i kao "lecture". Tokom istraživanja, u razgovoru sa koleginicom Liviom Pancu iz Vector asocijacije u Jašiju, gde je ovaj rad prvi put namenski predstavljen, saznale smo da je autor tražio da se taj njegov nastup najavi kao "lecturance" ali da nisu mogli postići dogovor oko toga (možda nisu još bili usvojili termin lecture performance, to je ipak početak 2007. godine?). Iako, iskreno govoreći, nismo baš bile sigurne u čemu je tu zaista i umetnost, rad je suviše dobro ilustrovao tezu o "plodotvornom sažimanju edukativne i umetničke prakse".

 

 

 

 

Sl. 3 - Dan Perjovschi: February, 2075 - Art practice in Belgrade and Iasi 75 years ago (Iasi, 2007).

 

Još jedan primer je zanimljiv u tom smislu, onaj iz novosadske Art Klinike, gde je vođenjem kroz izložbu predstavljen deo kolekcije anonimne vlasnice jedne skromne umetničke zbirke. Ona je ponudila da, ukoliko prisutni glasanjem tako odluče, sve umetničke radove iz svoje kolekcije pokloni posetiocima. Zanimljivo je bilo da umetnički radovi nisu direktno pokazani publici, mada su bili u prostoriji, već je o njima trebalo da se zaključi na osnovu priča poklonodavke, konkretnije, njenih prisećanja i objašnjenja o motivima i inspiracijama za kupovinu; drugi mogući izbor za publiku je bio da kolekciju, očigledno sastavljenu od radova osamdesetih i devedesetih, proglasi javnim dobrom i tako otvori i neka vrlo aktuelna ekonomska i politička pitanja. Aktivistički naboj, pomalo auto-ironična, čak šaljiva atmosfera, kao i sama mogućnost da se ovako nešto izvede (za šta je verovatno pitanje da li je uopšte moguće ili poželjno u Beogradu) dovoljno govore o značaju postojanja novosadske scene za praktikovanje i razumevanje ovdašnjeg performansa. Zahvaljujemo ovom prilikom koleginici Branki Ćurčić na detaljnom informisanju o ovom događaju kao i na dozvoli da za publikaciju koristimo njen tekst o ovom radu. E sada, bile smo naravno prezadovoljne načinom na koji je ovaj rad korespondirao sa radom Andree Fraser, gde umetnica pokazuje kako se bilo koja "edukativno-promoterska" priča nekog art dilera može, da tako kažemo, "klinički" zavrteti oko bilo kog umetničkog rada. Andrea, naizgled pukim predstavljanjem nekog umetničkog dela u prodajnoj galeriji, izvodi vradžbinski koncipirano “skeniranje” prirode i smisla želja i očekivanja mogućih kupaca. Ovakva dva jukstaponirana rada daju mogućnost da se dođe do one suštinske unutrašnje zajedničke teme - promene vlasništva nad delom, a koju temu npr. Andrein koncept i narativ drže u drugom planu. Ono što je ovde takođe bilo zanimljivo kontrastirano, je da somnabulno izvedenom migracijom tema u svojoj priči, Andrea indirektno i pasivno migrira i kroz moguće motive i inspiracije današnjih kupaca i kolekcionara na zapadnim tržištima, dok anonimna vlasnica u novosadskom "kliničkom" nastupu, migrira kroz nepovratnu prošlost takvih motiva a savremene motive za privatizaciju ili podruštvljenje javnog dobra praktično stavlja u prvi plan, pogotovu zahtevom za grupnim i ad hoc odlučivanjem.

Artquorum: Uzbuđujuće... vratimo se ipak izložbi... meni je bilo zanimljivo videti i čudnu konstelaciju rada Marte Roesler i Grupe Spomenik. Bili su smešteni u istu prostoriju. Razmišljala sam, ukoliko bi bili glasni tonovi na TV aparatima, rečenice tipa "toliko i toliko tih i tih delova skeleta pobijenih itd. iskopano na tom i tom mestu", mešale bi se sa rečenicama o kritici modne i industrije life-stylinga?! Još konkretnije i bizarnije, one o detaljima nađene odeće i ličnih stvari žrtava sa opisom najnovijih modela i gadžeta na stranicama nekih uticajnih modnih časopisa. Stekao se utisak da je i rad Grupe Spomenik tendenciozno dopao u prostor modnih dešavanja, u smislu stila, rutine i čak izvesnog, benevolentnog a trivijalnog moralnog preigravanja...

J&R: Ne, ono što je tendenciozno je upravo to tumačenje, konstelacija je dakle sasvim slučajna, mada i Grupa Spomenik i Marta koncepcijski tragaju po istom tragu – da tako kažemo “po mustri” jednog događaja ili fenomena. U tome dele i sličan zajednički ishod svoje potrage... Na primer, Marta od kritike ženskog life-style entertainment-a produkuje novi i zaista mnogo duhovitiji, galerijski entertainment, dok Grupa Spomenik od ratne tragedije, sa dužnim pijetetom prebirajući po masakriranima, produkuje projekat intelektualnog i stilskog prestiža na art-sceni. Oba projekta su znači jedna vrsta stvaralačke inverzije površinskih utisaka o materiji i događajima kojima se bave...

 

 

 

 

Sl. 4 - Martha Resler, Čitajući Vogue baš pored rada Grupe Spomenik (Beograd, 2010)

 

Artquorum: Ali zar time oba rada ne završavaju tamo gde pokušavaju da plasiraju svoju kritiku, Marta, nakon ironičnog prelistavanja modnog magazina upravo u art-entertainmentu a Grupa Spomenik, nakon učene javne analize, upravo u opštem retoričkom i moralnom sunovratu koji opkoljava genocid u Srebrenici? Posle tolikih intelektualnih napora, oni na videlo iznose tu vanserijsku tezu o suviše hladne zapadne računice i suviše nametnutog, sekundarnog muslimanstva u politici žrtava?

J&R: Ni slučajno... pa jedna članica te grupe se, u znak protesta zbog zlostavljanja aktivistkinja NOB u beogradskom Gestapou, nije našminkala na dan 6. aprila. A jedan član je namerno oblačio crvenu majicu i sedeo u njoj u kafićima koji su stecište beogradske reakcionarne omladine. Znači, imaju kredibilitet!

Artquorum: Razumljivo. Čula sam još da, usred orgije kapitala, oni jedini znaju jeftin metod da svojim sugrađanima bez po muke pokažu kako je lako biti vrlo pametan. Kao uostalom i građanima Beča, gde je jedna članica grupe viđena kako se vozika u kabrioletu sa Jergom Hajderom, lepo furnirana u neku uniformu…

J&R: Pa sad...

Artquorum: Dobro, to su očigledno vaša balkanska posla. Vratimo se manje atraktivnoj umetnosti. Uveli ste na umetničku scenu čak četiri projekta-rada koji nisu nastali sa umetničkim intencijama, onaj seksualne radnice iz Mađarske na (prinudnom) radu u Nemačkoj, onaj sa "a la Yes Man" akcijom nemačke kustoskinje Felicije Minhauzen kao i onaj nastao prilikom demonstracija ljudi prisilno raseljenih iz njihovog naselja pod Gazelom (nap. redakcije: ispod mosta kojim kroz Beograd prolazi glavni auto-put, tokom nekoliko godina nastalo je naselje beskućnika, pretežno romske nacionalnosti, koje je gradska vlast nedavno, nenajavljeno i prisilno raselila po beogradskoj periferiji)?

J&R: Da, bilo je važno priznati da umetnost postoji i tamo gde je ne očekujemo ili ne tražimo kao istoričari umetnosti. Seksualna radnica Melinda Dol, već je izlagala svoje radove u Mađarskoj, skrećući javnosti pažnju na neke važne aspekte i taktike subverzije načela afektivnog rada. Njena namerna i očigledna emocionalna izolacija  od uloga u hard-core filmovima, kojom ova porno zvezda kao da pokušava da se emancipuje od diskriminatorske i skoro ropske pozicije u kojoj se nalazi u snimanim scenama, kontrastirana je sa neskrivenim uživanjem u etičkom eksperimentu koji javno preduzima, čime autorka na kraju krajeva uspeva da ne stane ni na neku dosadnu moralizatorsku poziciju.

 

 

 

 

 

 

 Sl. 5 - Melinda Dol (web avatar)

 

Ova situacija "umetnosti na radnom mestu" navodi nas na razmišljanje o svim onim umetničkim strategijama koje svakodnevno primenjuju milioni ljudi u izbegavanju ili pasivnom otporu eksploatatorskoj mašini neoliberalnog kapitalizma protiv koje (mašine) i ovog puta izražavamo najoštriji protest! U slučaju rada "Protiv diktature kapitala" opredelilo nas je uspešno dovođenje u prvi plan unutrašnje istine problema koji je kulminirao pogromaškom intervencijom gradskih vlasti - rušenjem naselja Gazela. Kao da su, ovim zaista neočekivanim potezom demonstranata (i naravno aktivista koji su tu parolu umetnuli u celu situaciju), na videlo izašli svi (ili možda jedan jedini?) unutrašnji zakoni ovdašnje društvene i političke krize, a koji se neprestano prikrivaju raspravama o urbanizmu, razvoju grada, položaju manjina, neodrživosti tzv. "nehigijenskih" ili "nelegalnih" naselja ili beskućnika po nacionalnosti i rođenju. Zanimljiva je zaista ova konstelacija reči koju smo upotrebili - umetnuti - i reči umetnost... hm...

 

 

  

Sl. 6 - Grupa građana, Protiv diktature kapitala (Beograd, 2009).

 

Ali, pustimo sad to, rad nemačke kustoskinje Felicie Minhauzen postao je internacionalni hit i pre nego što smo ga detektovale kao važnog za ovu izložbu. Njen zaista minhauzenski kruzing kroz region Jugoistočne Evrope, gde je, koristeći par oveštalih termina o "balkanskoj umetnosti", "novim projektima", "internacionalnim izložbama" i naravno, Balkanu naklonjenim nemačkim fondovima, skrivenom kamerom snimala sagovornike i sagovornice, pa time nažalost i nedolično coktanje i oblizivanje ovdašnje umetničke i intelektualne elite na pomen izuzetno opskurno obrazloženih ponuda za saradnju na... , planova za... i predloga o...  (smeh... )

Naravno, nije se mogao zaobići ni direktor Puteva Srbije, Zoran Drobnjak, narativni performer koji u svakom svom javnom nastupu mapira one tajne puteve deobe smisla, retoričkih poniranja i obrta i uopšte, performativne sudbine današnje političke retorike. Na neprimetan ali maestralan način, on npr. ističe pozitivne strane nečega za šta niko ni ne pretpostavlja da ima negativnih, insistira na započinjanju poslova za koje su svi ubeđeni da su već odavno završeni itd. itd. Stvaralačka lakoća i spontanost sa kojom on izvodi svoje javne akcije su, rekle bismo, i mnogo umetnički zanimljiviji od pojedinih , ako dozvolite - galerijskih izmotavanja (http://www.b92.net/video/video.php?nav_category=900&nav_id=430464).

Naravno, mi nismo imale saglasnost da ovo sve i izložimo kao umetničke radove, pa smo materijale predstavile u njihovom sopstvenom kontekstu i miljeu, putem info-pointa u galerijskom prostoru. Time smo možda i izbegle trivijalnu asimilaciju ovih dragocenih i autonomnih društvenih praksi u umetnički sistem, ali smo postrance osvetlile stvaralačke "rovove na ideološkom bojnom polju" i omogućili "neke drugačije podele i razdelnice", one koje bi, po mišljenju publike, mogle da promene samu osnovu na kojoj su ustanovljene “stare podele", kao što je to od koleginice J. to jest mene, objašnjeno i naglašeno i u diskusiji u katalogu (nap. redakcije: citati su iz kataloga izložbe). Znate, kada se izložba zove tako kako se zove, vi možete da birate šta ćete pokazati, ali ne možete da birate šta ćete notirati ili dokumentovati, otud tako obimno nabrajanje "lecture performing"-u srodnih pojava u našem tekstu. Uostalom, izložba je rađena u MSUb, ne u nekoj privatnoj galeriji koja bi mogla proizvoljno i u skladu sa nečijim privatnim ili ličnim ukusom i interesima da postavlja izložbe! 

Artquorum: Za kraj, molim vas izdvojte radove koji predstavljaju produktivnu interakciju vašeg i koncepta vaših koleginica iz Kolnische Kunstverein-a?

J&R: Bio je zanimljiv odnos rada Pauline Boudry i Renate Lorenz sa radom N. Milikića "Drugarska kritika ili autoportret malograđanina"... ne bismo ni izložile rad dragog prijatelja Milikića, da njegov naivni ali i nadobudni diletantizam ne korespondira sa istim takvim naivnim diletantizmom na istorijskim queer fotografijama, koje nas kroz skoro istu "edukativnu" formu koju je koristio i Milikić  - "comprehensive archive" - uvode u situaciju pseudo predavanja. 

 

 

 

Sl. 7 - Nebojša Milikić, Drugarska kritika ili autoportret malograđanina (Novi Sad, 2008)

 

Osim toga, čitajući press kliping sa izložbi i festivala performansa održanih u par poslednjih godina (koji se, btw. sastoji od svega nekoliko šturih članaka), nismo mogle da zaobiđemo dobru kritiku koju je ovaj autor dobio od novinara koji su pratili njegov nastup na festivalu. Naš sledeći favorite par, iako konceptualno i poetički sasvim nesrodan, je onaj od grupe V-girls i procesualni rad "Debeli lug" od Noe Treister. Taj "par" na najbolji način predstavlja naš upotrebljeni princip: kada se uvode novi termini za već postojeću praksu, to nije ekspertsko ni kolekcionarsko, već demokratsko pitanje, koje ne može da se prilagođava trenutno važećim standardima uvezenim ili nametnutim silom prilika. Imamo dakle na jednoj strani rad koji referira na sve one splačinaste uspomene sa raznih art-seminara i konferencija a na drugoj jednu neverovatnu intelektualnu avanturu – otpočinjanje no-profit “svi protiv jednog / jedan za sve” biznisa u nekoj homoljskoj zabiti. Pa zaista, šta je tu umetnost? Pomenuto izmotavanje V-girls pred kamerama ili sizifovski stvaralački sudar Noe Treister sa svim socio-političkim nasleđem nekoliko prethodnih i istim takvim zalogom nekoliko budućih decenija?!?

Sa svim tim u vezi, kruna izložbe po nama je ipak konstelacija rada Dana Grahama sa J. Rackovićevim lecture performansom izvedenim, koliko smo uspele da saznamo, 2006. godine u galeriji Ozon. Za razliku od radikalno nemaštovitog ali zauzvrat sofisticirano minimalističkog pristupa Grahama, Racković, hodajući oko 15minuta unazad a u krug kroz hi-tech novu galeriju, vuče ovdašnju kulturnu elitu za napuderisani nos i izvodi njihovu retrogradnu ideologiju "art-crowd-a" na neposredno zadatu scenu. Bilo je vrlo zanimljivo prikupljati dokumentaciju o ovoj Rackovićevoj akciji od tada prisutnih, jer mnogi od njih nisu bili baš oduševljeni našom interpretacijom tog događaja, da ne kažemo lekcije.  

Artquorum: ali, otkuda vam volja i energija da se svemu tome posvetite u ovakvoj prilici, bez sredstva, bez dovoljno vremena, u jednom zaista letargičnom i može se reći prilično neambicioznom radnom okruženju??

J&R: Da zaključimo, takav kakav je, MSUb je nastao u jednom društvu kome je politika jednakosti bila deo državnog i društvenog koncepta. U takvoj tradiciji, nije bilo teško dosetiti se i Ransijerovog načela da jednakost, pa i u pristupu temi ili publici već postoji a ne da treba ka njoj tek ići. A na kraju krajeva, zašto i kustosi ne bi isprobali Giulio Carlo Argan-ov koncept destabilizacije samog kanona umetnosti predlaganjem novih koncepata o tome šta bi umetnost uopšte mogla da bude - "something that reveals its hitherto hidden social potential"!

 Z.L. (Artquorum, April 2010)        

 

 



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Goran Vučković Goran Vučković 00:22 31.07.2010

Lecture performance

Da li je savremena umetnost proizvod fascinacije estetskim objektima ili prostor proizvodnje znanja? Na koji način umetnost operiše znanjima u odnosu na teren akademije i nauke ili medijske kanale informacijskih razmena? Koja estetska i formalna sredstva upošljava kako bi upostavila ovaj specifični modus operandi?

To su neka od pitanja koje pokreće projekat Lecture Performance, izložba čiji je aluzivni naslov moguće prevesti kao predavanje-performans, a koji u sebi ukršta dva pojma – pojam predavanja i pojam performansa – oba sa svojim dugim i promenljivim tradicijama i definicijama. Izložba Lecture Performance nastala je kao rezultat kustoskog istraživanja ove umetničke oblasti, postavljajući pitanje da li se u okviru bogate tradicije performansa i body art-a može izdvojiiti jedna specifična forma – forma predavačkog performansa. Nedostatak konsenzusa oko toga šta lecture performance zapravo jeste doveo je do potrebe da se istraže različiti pojavni modeli i modusi delovanja. U okviru ovog relativno mladog ’žanra’ umetnici deluju na razmeđi između predavanja i performansa, uključujući elemente samo-refleksije, društvene refleksije, diskusione forme, izvođačke virtuoznosti ili različitih oblika akcije. Geneza lecture performance-a se može pratiti unazad sve do aktivnosti konceptualnih umetnika, iako je sam pojam uveden u polje umetnosti tokom devedesetih godina, preko savremenog plesa. Ipak, cilj ove izložbe nije samo da ponudi istorijsko-umetnički pregled ili presek razvoja ovog umetničkog ’žanra’, pri čemu bi ključni momenti tog istorijskog razvoja bili ilustrovani određenim umetničim radom. Birajući specifičnu formu kao izlagačko uporište, Lecture Performance pokušava da se uhvati u koštac sa pitanjima o moći umetničkog govora, dalekosežnosti umetničkog glasa, kao i “čemu nas uči savremena umetnost?”, te kako njena specifična znanja možemo upotrebiti danas.

Znanje, saznanje i pouka su u klasičnoj umetničkoj tradiciji nerazdvojivi od umetničkog gesta. Jedno od ključnih estetskih i društvenih obrazloženja umetničkog delovanja u doba prosvetiteljstva bio je Horacijev spis Ars poetica i vizija uloge umetnosti kao nečega što bi trebalo da “poduči i razonodi” (docere et delectare), tačnije nečega što podučava drugim sredstvima i što korpus znanja saopštava kroz filter estetskog ugođaja, odnosno “razonodu”. Sa tom tradicijom suvereno prekida modernizam koji uspostavlja jednu novu paradigmu, a to je da umetnost gledamo kao umetnost, odnosno kao društvenu delatnost koja je sasvim autonomna i u potpunosti zasnovana na sopstvenom jeziku – jeziku umetnosti. S druge strane, umetnost šezdesetih i sedamdesetih godina koja je uspostavila jezik savremenosti tj. onoga što smo danas skloni da zovemo “savremena umetnost”, obnavlja interes za “spoljašnji svet”. Forme novih medija i performansa ponovo uvode figuru umetnika-govornika, neku vrstu umetnika-podučitelja koji je izumeo novi jezik umetnosti za forme novog kritičkog “podučavanja”, neke vrste direktnog obraćanja javnosti. Danas su granice između učenja, informisanja, estetskog gesta, političkog čina, zabave i razonode veoma porozne – umetnost se koristi kao sredstvo informisanja, edukacije i političke intervencije, ili pak postaje deo industrije zabave, baš kao što i sam biznis ili politika koriste performativne i estetske forme za postizanje svojih ciljeva. Upravo to uzburkano i zamagljeno polje današnjih kreativnih praksi koje obuhvataju široko polje društvenog života predstavlja inspiraciju i osnovno polazište izložbe Lecture Performance, kao i radova koji su na njoj izloženi.

Izvor
Nebojša Milikić Nebojša Milikić 08:22 31.07.2010

Re: Lecture performance

zahvaljujem Gorane, ti imas dobru fotografsku arhivu pa ti saljem jos jedan izvorni dokument... ko bi rekao da ce ova decica da izrastu u uticajne intelektualce? tu su, medju njima i dve autorke ove izlozbe!

www.facebook.com/album.php?aid=2073648&id=1473998908&saved#!/photo.php?pid=31429418&id=1473998908
Goran Vučković Goran Vučković 11:32 31.07.2010

Re: Lecture performance

Iz arhive

Bašta SKC se ništa nije promenila

Inače sam prvo mislio da je ovo još jedan izmišljeni intervju (kao onaj prošlil sa bečkim dečacima) - a sad više nisam siguran
Nebojša Milikić Nebojša Milikić 12:51 31.07.2010

Re: Lecture performance

Goran Vučković

Iz arhive
Bašta SKC se ništa nije promenila


mozda je onda bila vise hipi a sad je nekako vise tehno...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana