kad kažem amerika,
ja ne mislim na zapanjujuće predele
te velike, divne zemlje.
ne mislim ni na njenu agresivnu,
bahatu, bezobzirnu politiku čije smo nežno krilo
i mi osetili nad glavama...
ni na njene političare koji
bezočno lažu pod zakletvom, ili
još gore, izmišljaju oružje za masovno uništenje
da bi pronašli izgovor za razaranje jedne izmučene
stare civilizacije.
ne mislim ni na deltu, ni detroit
ni čikago...
mada ih mnogo i rado slušam...
kad kažem amerika ja mislim njujork.
mislim na fabriku
i baskijata,
u vreme kada je sve bilo moguće.
mislim na CBGBs, gde su karijere
započeli ramones, patty smith i talking heads.
a pre svih mislim na velvet andergraund, lu rida
i njegovu bandu ludaka koja je rokenrol izvrnula naopačke.
i na lori anderson.
neću sada da pričam o tome šta je sve lori anderson
radila u poslednjih četrdesetak godina,
ni koje je sve nagrade za svoj rad dobijala,
ni u kojim muzejima širom sveta njeni radovi mogu da se vide...
o novom albumu hoću.
o albumu koji se zove homeland.
lori pre svega ume da ispriča priču.
njena najveća umetnička snaga je u tome,
sva inovativna muzika, performansi,
koncepti, fotografije...sve što ona koristi kao izražajno sredstvo
samo joj pomaže da priča bude ispričana
slikovitije, ubedljivije duhovitije...
a priča je o americi koja ide u sunovrat
posle jedanaestog septembra...
o ekonomskoj krizi, otudjenju, neiskrenosti
besmislenim ratovima, ekspertima koji
kreiraju i nameću probleme da bi
kasnije sami nudili rešenja...
o ispraznoj plitkoj pop mudrosti opre vinfri.
tamna priča o imperiji koja se nezaustavljivo raspada
gorko a duhovito sagledavanje
besmisla, razaranja, propadanja
koje iako se odnosi na njenu domovinu
prevazilazi granice amerike
i širi sliku na planetu...
"You know the reason why I really love the stars?" she asks. "Because we cannot hurt them."
rad na albumu je trajao dugo,
i izveden je obrnutim putem.
pre tri godine, lori je sa malom , ali zaista
odabranom grupom sjajnih muzičara,
i idejama o tome kako bi trebalo da zvuči
homeland krenula na turneju.
želela je da se muzika iskristališe
u dodiru sa publikom, da oseti kako
ljudi reaguju na priču koju priča,
na muziku, na teme...
sve nastupe je snimala...
onda je otišla u studio i od ogromne količine materijala
spakovala album od dvanaest pesama.
kaže da je rad na tome bio mukotrpan,
da mu se nije video kraj, da je snimaka bilo previše...
onda je njen najbolji prijatelj i odskorašnji muž
lu rid priskočio u pomoć i prihvatio se produkcije.
oseća se njegovo prisustvo:)
kada se gleda čisto sa muzičke strane, a treba i tako da se gleda,
jer to je ipak muzičko izdanje:), album nije revolucionaran..
ko voli i poznaje njenu muziku neće
se iznenaditi, ali ni razočarati...
ambijentalna elektronska eksperimentalna muzika,
sa pomalo starinski tretiranim semplovima.
u nekoliko pesama je ritam povučen
u pozadinu na veoma zanimljiv način,
skoro da ga ne čuješ a vuče da lupkaš nogom,
i onako te baš lepo vozi...
glas je postavljen malo više u odnosu na instrumente,
ali to ona uvek radi, pretpostavljam zbog
naglašenosti tekstova..
oni kojima tekst u muzici ne znači mnogo,
mogli bi da imaju primedbu da
duge naracije smetaju da se muzika dobro čuje.
meni lično je u nekoliko pesama tako nedostajao piter gejbrijel,
jer ga prosto zovu...uradjene su u maniru njegovih
prvih albuma...alli bi on to bolje:))
od ostalog materijala upadljivo se izdvajaju,
only an expert, fanky elektropop dinamična
sardonična kritika ovog trenutka,
koja kači sve od ekonomskog kolapsa,
preko neiskrenih boraca za zaštitu životne sredine
do tv instant rešenja...
da je samo malo kasnije nastala,
bilo bi tu mesta za naftnu katastrofu u meksičkom zalivu.
neko negde reče:
sreća da uz ovu pesmu može da se igra,
inače bi samo moglo da se plače.
i another day in america,
dugi narativ koji lori izvodi iz svog alter ego lika
koji je dobio ime fenwey bergamot i čija se slika nalazi
na omotu.
meni najdraže su:
Strange Perfumes i
The Beginning of Memory ...divna divna priča
o vremenu pre nastanka zemlje,
kada je postojao samo vazduh i milioni ptica koje nisu imale gde da slete...
snažna metafora inspirisana aristofanovim komadom ptice
lori anderson je storyteller i performer,
možda i najbolji koji sada postoji
mislim da je za kompletan uvid
u ovaj rad potrebno da se prisustvuje
izvodjenju, ali
mislim da je sjajno što je posle desetak godina
objavila album. mislim da se zaista
isplati poći sa njom u američku noć.